Goran Milić, veliki, možda i najveći mučenik “željezne zavjese”, koji je te neizrecivo strašne, olovne godine proveo pateći se u New Yorku kao dopisnik Televizije Beograd, nekidan je na svom Facebook profilu zapisao kako je “ovo što se radi predsjednici ekstremni oblik primitivizma i mržnje”.
Kao i svi bešćutni ignoranti, na te sam opominjuće riječi samo odmahnuo rukom, nepokolebljiv u svom uvjerenju da nitko i ništa ne može abolirati gospođu koja evo već skoro pet punih godina prima plaću za sramoćenje svoje zemlje i zdrave pameti kao takve.
A onda se na jednoj televiziji ukazala Mirjana Hrga i meni se dogodilo prosvjetljenje.
Fakat, ima li smisla režati na predsjednicu, a potpuno zanemarivati činjenicu da ona iza sebe ima cijelu vojsku savjetnika koji je na dnevnoj bazi futraju informacijama i preporukama? Istaknuta članica tog ekspertnog tima je i sama Mirjana Hrga čiji su djelokrug odnosi s Hrvatskim saborom i Vladom, te - prije i poslije svega - takozvane strateške politike.
Metode tate privatnika
To će reći kako je dotična u najmanju ruku suodgovorna za manje-više svaki ispad gospođe Grabar-Kitarović koja je, kao što znamo, razborita i taktična koliko i šjora Bepina na carini. A da njezina suodgovornost nije samo formalne ili načelne naravi, nego je i sasvim konkretna, pokazalo je njezino televizijsko gostovanje, gdje je istaknuta savjetnica posijala toliko zabavnih izjava da se prosječnom čovjeku moralo činiti kako ne sluša Mirjanu Hrgu, nego samu Kolindu Grabar-Kitarović.
Iz oštre humorističke konkurencije vrijedi izdvojiti detalj o Titovoj slici koja je visjela u dnevnom boravku njezina obiteljskog doma. Zašto, pobogu? Zato jer je to bilo normalno, objasnila nam je Hrga, dodavši tome opasku kako je njezin tata bio privatnik kojemu su kojekakvi neznanci znali pokucati na vrata, pa je Tito završio na zidu u tinelu da zavara trag, da nitko ne posumnja kako je riječ o kući vatrenih Hrvata i gorljivih antikomunista.
U domu Hrginih maršala su, dakle, tretirali kao reštu češnjaka kojom se tjeraju vampiri i uljezi, što bismo im danas trebali priznati kao herojsku zaslugu, jer su se zajebavali s Titom u vrijeme kad to nikome nije padalo na pamet. Konačno, oni su ga i objesili, bez milosti, suda i porote, što je bila gesta besprimjernog junaštva.
(Ne)normalna pojava
Sve je to zgodno i sasvim u redu osim pretpostavke na kojoj počiva čitava ova potresna domoljubna epizoda. Naime, ma što danas govorila gospođa savjetnica, Tito u tinelu nije bio normalna pojava, nikad i nigdje. Moja malenkost koja se u Jugoslaviji patila dulje od grofa Monte Crista u tamnici (jer on je robijao samo 14 godina, a ja sam u eseferjotskoj satrapiji proveo punih 27) nikad nije zakoračila u tinel na čijem je zidu visio maršal. Druga Tita nisam viđao čak ni u stanovima vojnih lica, samo u prostorijama, danas bi se reklo, pravnih osoba, gdje je markantni lik najvećeg sina naših naroda i narodnosti nadomještao grb i zastavu.
Ako je Josip Broz sa zida primaće sobe strogo zurio u djevojčicu Mirjanu, žalim slučaj, za to nisu krivi ni partija, ni armija, ni bog jokin. Samo osebujni ukus domaćina koji se, birajući između mrtvih priroda zavičajnih slikara i Wiehlerovih goblena, na koncu opredijelio za druga Tita.
Ako je u tinelu usred mraka sjajila zvijezda petokraka, sjajila je zato što su ukućani tako htjeli.