Dan državnosti Republike Hrvatske podsjeća na dan kada je izabran prvi višestranački Sabor, u razdoblju kada su u mnogim europskim državama nestajali jednopartijski sustavi.
Tog 30. svibnja 1990. konstituiranje novog Sabora, tada još Socijalističke Republike Hrvatske, obavljeno je “u izuzetno svečanom ozračju”, kako je napisao povjesničar Ivo Perić. U radnom dijelu sjednice prvo je izabrana Komisija za izbor i imenovanja, na čelu s Ivanom Milasom, na čiji je prijedlog izabrano vodstvo prvog višestranačkog parlamenta. Za predsjednika je izabran Žarko Domljan, a za potpredsjednike Ivica Percan iz SDP-a, Stjepan Sulimanac kao najstariji zastupnik i HDZ-ov Vladimir Šeks.
Prvi saziv Sabora imao je 351 zastupnika i tri vijeća: općina, udruženog rada i Društveno-političko vijeće. Većinu mandata, 207 od 351, imao je HDZ, Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena imao ih je 107, Koalicija narodnog sporazuma 21, Srpska demokratska stranka pet, dok je 13 mandata pripalo nezavisnim i zastupnicima nacionalnih manjina.
Stipe Mesić izabran je za predsjednika Izvršnog vijeća Sabora, a Franjo Tuđman za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske i on se obratio nazočnima te istaknuo kako je kroz dugu povijest “Hrvatski državni sabor bio čuvarom suvereniteta (s izuzetkom razdoblja od 1918. do 1941.) hrvatskoga naroda u odnosu na druge nacionalne i državne zajednice”. Rekao je i kako nije sumnjao da će hrvatski narod pokazati svoju zrelost na prvim demokratskim izborima, “iz kojih je proizišao Sabor”, te izrazio uvjerenje da će “on znati i moći pod vodstvom svoga istinskoga predstavništva izgraditi život dostojan slobodnih ljudi u svojoj jedinoj, napaćenoj ali svetoj domovini”.
Tijekom sljedećih godinu dana ovaj prvi saziv nacionalnog parlamenta donio je povijesne odluke o hrvatskoj suverenosti i samostalnosti te o raskidu državno-pravnih sveza sa SFRJ, kao i “božićni Ustav".
Istina je i da je ovaj datum kontroverzan jer mnogi smatraju kako su neki drugi povijesni događaji prikladniji za dobivanje statusa Dana državnosti.
Tako je još 2019. godine 30. svibnja bio Dan Hrvatskog sabora, spomendan i radni dan, a Dan državnosti slavio se 25. lipnja i bio je državni blagdan i neradni dan. Iako su se sve vlasti od 2001., kada je tadašnja lijeva koalicija na čelu sa SDP-om ozbiljnije promijenila kalendar blagdana, trudile prikladno obilježiti te dane, oni među običnim građanima nikad nisu zaživjeli na način kao što je 90-ih godina bio slučaj s Danom državnosti 30. svibnja. Upravo je to bio jedan od argumenata HDZ-ovoj većini da prošle godine, kod uređivanja novog kalendara blagdana, vrati Dan državnosti na 30. svibnja.
Luka Bebić je u prvom sazivu bio na dužnosti potpredsjednika saborskog Vijeća općina i na neki je način otvorio temu Dana državnosti, o čemu je jednom prilikom govorio u Slobodnoj Dalmaciji.
“Predsjedniku Franji Tuđmanu došao sam s prijedlogom da se konstituirajuća sjednica Sabora održi 7. lipnja jer su za taj datum vezana dva vrlo značajna događaja iz hrvatske povijesti koji se odnose na njezinu državnost. To je 7. lipnja 879. kad je papa Ivan VIII. priznao Branimira kao zakonitog vladara u Hrvatskoj, a Hrvatsku kao zakonitu državu. U to doba upravo je papa bio ključan u priznavanju država. Isto tako, 1102. sklopljena je Pacta conventa, dokument koji je regulirao odnose između ugarskog kralja Kolomana i hrvatskog plemstva i u kojem kralj obećava državna prava Kraljevini Hrvatskoj. Zanimljivo, te 1990. godine bilo je točno 1111 godina od prvog i 888 godina od drugog dokumenta”, prisjetio se Bebić.
Ideja nije prošla. Prema novinskim izvještajima od 30. svibnja 1990., nakon što je završilo formiranje novog saborskog saziva, Tuđman i Domljan su u Banskim dvorima organizirali prijem za ondašnju društvenu kremu, novopečene saborske zastupnike, diplomatske predstavnike i predstavnike vjerskih zajednica. I tamo se pojavio kardinal Kuharić, koji je ostao cijelo vrijeme i sve je to izdržao makar je već bio prilično u godinama. Navečer u 20 sati bio je veliki skup na Jarunu gdje je instalirana pozornica, držani su svečani govori, slavilo se i na koncu vatromet oko ponoći. Vatromet je bio predivan jer je bila tamna noć bez mjeseca, a odražavao se u jezeru tako da je to bio dvostruki vatromet, što je Domljan opisao kao “vatromet na vodi i vatromet na nebu”. Tek poslije ponoći su se razišli, ali nije se išlo kući, nego na istočnu periferiju Zagreba. Naime, sve je završilo pečenjem vola u Dubravi kod Janjevaca koji su zajedno s Tuđmanovim društvom slavili pobjedu HDZ-a. Tako je okončan jedan od najvažnijih dana novije hrvatske povijesti.
Većina glavnih sudionika tadašnjih događaja više nije živa. Ali, neki jesu, i to trojica koji su u velikoj mjeri obilježili tadašnje i kasnije događaje. To su Stipe Mesić, koji je postao čelnik prve Vlade u višestranačkoj Hrvatskoj, Vladimir Šeks, izabran kao jedan od trojice prvih saborskih potpredsjednika, te Simo Rajić, koji je malo dulje od pola godine također bio jedan od potpredsjednika Sabora. Sva trojica su danas umirovljenici, Šeks i Mesić su politički arhineprijatelji, a Rajić je daleko od medijske halabuke. Međutim, ovi politički senatori prilično slično opisuju razdoblje u kojem je začeta hrvatska nezavisnost.
Iako, pritom razotkrivaju jedan od temeljnih mitova nove hrvatske povijesti, prema kojem se u svibnju 1990. planiralo odcjepljenje Hrvatske. Oni koji su u to vrijeme poveli Hrvatsku kažu da to - nije točno.
Stipe Mesić decidirano priznaje kako u svibnju 1990. nije mogao pretpostaviti da će Hrvatska postati samostalna država za manje od dvije godine. Štoviše, kaže kako je tog ljeta, u dogovoru s Franjom Tuđmanom, otišao s položaja hrvatskog premijera u Beograd za člana Predsjedništva SFRJ, s ciljem iskoristiti jugoslavenske savezne organe radi stvaranja konfederacije.
“Moj je posao bio da kroz Predsjedništvo izvučem novi politički dogovor u državi. Dotadašnji politički model mogao je funkcionirati dok je imao tri integrativna faktora, a to su bili Josip Broz Tito kao međunarodno cijenjeni državnik, Partija (Savez komunista, op. a.) i JNA. Tito je umro, a zbog udara Slobodana Miloševića i Srbije de facto su se raspali i Partija i JNA, i zato sam na Predsjedništvu predložio da proglasimo samostalnost konstitutivnih faktora, a odmah potom novi konfederativni sporazum na tri, pet ili koliko treba godina. Tako bi prestali pobuna i razaranja i na miru se moglo postići rješenje koje će svima odgovarati. To je bio moj zadatak kada sam otišao u Beograd. Međutim, stvari su se jako brzo mijenjale”, ispričao je Mesić.
Toga 30. svibnja 1990. Vladimir Šeks je postao potpredsjednik Sabora, međutim i prije prvih višestranačkih izbora, a i poslije, on je bio jedan od kreatora politike u HDZ-u, ali i na republičkoj razini. Ali, baš kao i Stipe Mesić, Šeks je u razgovoru za Jutarnji list iznio prilično iznenađujući podatak - u tom trenutku nije se razmišljalo o samostalnoj Hrvatskoj!
“U vrijeme prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj i Jugoslaviji, dok je jugoslavenska državna kriza sve više uzimala maha, smatrali smo da bi najpoželjniji oblik bio da se Jugoslavija demokratizira. Htjeli smo da se Jugoslavija transformira u demokratsku saveznu državu, u skladu sa željama svih njezinih naroda, pa i hrvatskoga. To bi bila decentralizirana država, ali mi u hrvatskom pokretu na čelu s Franjom Tuđmanom tada nismo dovodili u pitanje jugoslavenski državni okvir, samo smo željeli jasniju demokratizaciju Jugoslavije. Uostalom, na tom je tragu bio i pokret Hrvatskog proljeća iz 1971. godine, koji je ugušen, kao i pokret srpskih liberala koji je vodila Latinka Perović. Nažalost, 1989. pojavio se Slobodan Milošević”, kaže Šeks i dodaje:
“Na prijelazu iz 1989. u 1990. buktao je sukob između jugoslavenskih konfederalista i velikosrpskih nacionalista na čelu s Miloševićem. Zapad nije imao osjećaja za te događaje, i pojavio se Tuđman koji je stvorio HDZ kao pokret otpora imperijalnom velikosrpskom projektu. Tako smo na izborima 1990. uspjeli mobilizirati golemu glavninu hrvatskog naroda, ali i dalje na platformi Hrvatske kao federalne jedinice u konfederalnoj Jugoslaviji. No, međunarodna zajednica se nije suprotstavila Miloševićevoj imperijalnoj politici i, kao što piše Latinka Perović, on je srušio Jugoslaviju. To nije napravio Stipe Mesić, HDZ ili Franjo Tuđman, nego velikosrbi i Milošević, koji su krivci za kaos i nesreću. To su povijesne činjenice”, rezolutan je Šeks.
Simo Rajić bio je dugogodišnji političar, potpredsjednik posljednje socijalističke hrvatske Vlade i 1990., nakon promjene vlasti, potpredsjednik Sabora, po nacionalnosti Srbin, koji je Hrvatsku uvijek nazivao svojom domovinom, unatoč prijetnjama i sa srpske i s hrvatske strane.
Iz današnje perspektive Rajić će bez puno emocija opisati tadašnje događaje, iako je na kraju ispao svojevrsnom žrtvom jer je, shvativši da neće moći spriječiti nadolazeći srpsko-hrvatski konflikt, već u siječnju 1991. podnio ostavku na saborsku funkciju, a usput su ga se odrekli “njegovi” Ivica Račan i SDP.
“Nisam se snašao, moram biti iskren. Bio sam razapet između Zagreba i Knina. Kao izabrani saborski zastupnik iz četiri ličke općine, svjedočio sam srpskom nacionalizmu, a onda i hrvatskom, i jednostavno se našao u žiži događaja. Puno drukčije nije bilo ni u Predsjedništvu Sabora gdje su se nalazili Šeks, Domljan, Milas, Ivan Vekić, koje nije odlikovala strpljivost ili podrška multikulturalizmu. Tvrdili su kako jedino oni vole Hrvatsku i širili dodatno nepovjerenje prema Srbima. Bilo je previše isključivosti i shvatio sam da nemam što tražiti”.
Simo Rajić kaže kako je želio pomoći da Srbi u Hrvatskoj dobiju autonomiju prema standardima EU, koja bi osigurala njihov identitet, jezik i pismo, ali u Kninu su odlučili praviti državu u državi. “Iz Krajine sam dobivao prijetnje smrću ako se pojavim. Kada je Stipe Mesić trebao ići na pregovore u Knin, stigao je odgovor: ‘Mesić je dobrodošao, ali ne i onaj izdajnik srpskog naroda’. A Mesić je rekao da onda ni on ne ide”, glasi Rajićeva reminiscencija.
Prema Stipi Mesiću, JNA je tri puta pokušala izvesti državni udar. Najprije kada su generali JNA otišli u Moskvu kako bi dobili rusku podršku, ali nisu uspjeli. Drugi put kada je Predsjedništvo SFRJ, glasajući 4 prema 4, odbilo generalski zahtjev za uvođenje izvanrednog stanja u Jugoslaviji i treći put kada su raketirani Banski dvori. “Ne znam zašto hrvatske medije nikada nisu zanimale te akcije generala JNA”, pita se formalno posljednji predsjednik SFRJ.
Tada su, nastavio je Mesić, predstavnici općina s većinskim srpskim stanovništvom odbijali susrete s hrvatskim vlastima, pobuna je jačala, a JNA se svrstala uz pobunjene Srbe. Unatoč sve žešćim sukobima, Tuđman se odlučio nasamo sastati s Miloševićem, a kada se vratio, Mesiću i grupi bliskih suradnika oduševljeno je ispričao kako je srpski lider pristao na prekid neprijateljstva i ponudio mu Hrvatsku u granicama Banovine Hrvatske plus Bihać i Cazinsku krajinu. Kada se Mesić suprotstavio i upozorio da će to izazvati rat jer je riječ o drugoj državi, Tuđman je uzvratio: “Stipe, ti ne razumiješ povijesne silnice”.
Je li Vladimir Šeks bio jedan od tadašnjih jastrebova, kako su nazivani hrvatski zagovornici sukoba s JNA i Srbijom? On to očekivano odbacuje.
“Nisam bio za rat, ali zagovarao sam jačanje obrambene sposobnosti Hrvatske. Ali, nisam bio idiot da zagovaram napade na moćnu JNA”, izjavio je za Jutarnji list.
A kako ljudi koji su bili dio procesa nastanka hrvatske države gledaju današnju Hrvatsku? Vjeruju li da ova zemlja ima perspektivu?
Vladimir Šeks je poslije bio glavni autor “božićnog Ustava” od 22. prosinca 1990. te odluke o suverenosti od 25. lipnja 1991., kojom je Hrvatska počela put prema državnoj samostalnosti. Naposljetku su 8. listopada te godine raskinute veze s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ po uzoru na dokument iz 1918., kojim je Hrvatski sabor raskinuo veze s Austro-Ugarskom Monarhijom. No, i on je nezadovoljan kako se Hrvatska razvijala u protekla tri desetljeća.
“Hrvatska je ustavno projektirana kao demokratska i socijalna država. Ali, naš cilj nije bilo stvaranje države radi države, nego da budemo socijalno pravedna država. Za sve hrvatske stanovnike, bez obzira na njihovu vjeru, nacionalnost, socijalni status ili odakle dolaze. I dok god Hrvatska ne postane zemlja socijalne pravde, taj ideal hrvatske države neće biti u potpunosti ispunjen”, drži Šeks.
Prema mišljenju Sime Rajića, 1990. bio je cilj izgraditi europsku Hrvatsku, ali tri desetljeća poslije nikako se ne uspijevamo odvojiti od prošlosti. Stalno se otvaraju teme koje stvaraju nove sukobe, a ljudi koji vode državu bave se pitanjima koja ništa ne znače u današnje vrijeme. Pa ipak, on je optimist kada razmišlja o budućnosti Hrvatske.
“Hrvatska pripada europskom civilizacijskom krugu, ali je i zemlja neiskorištenih mogućnosti. Nema reformi. Ipak sam optimist jer na kraju netko će početi donositi potrebne odluke kako bismo postali poput zemalja koje su naši uzori. Hrvatska će se morati transformirati, iskorijeniti korupciju i pretvoriti u zemlju u kojoj će vladati znanje i privlačiti investicije. To će se dogoditi u budućnosti”, uvjeren je Simo Rajić.