Od Zoran Milanovića naslušali smo se posljednjih godina podosta budalaština.
One su mu, uostalom, i priskrbile nimalo laskavi epitet predsjednika koji je, u žestokoj konkurenciji domaćih državnih poglavara, ponajviše sramotio vlastitu zemlju. Od njegove nezrele impresioniranosti Putinovom istočnoeuropskom ofenzivom na Ukrajinu do relativiziranja stravičnog srpskog genocida u Srebrenici.
Ali nijedna, doista nijedna Milanovićeva dosadašnja verbalna nepodopština ne može se mjeriti s onim što je predsjednik Republike uspio izreći ovoga tjedna, komentirajući zarobljavanje stotinjak hrvatskih huligana u Grčkoj. Oni su se, ako je nekome promaklo, zaputili put Atene na dogovorenu tučnjavu s navijačima AEK-a, pri čemu je, u još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, smrtno stradao jedan grčki navijač, 29-godišnji Michalis Katsouris.
- BBB-ovci u Grčkoj su ratni zarobljenici. Skupit ćemo i mi sto Grka, pa ćemo zamijeniti ljude – poručio je Milanović.
Predsjednik Republike po svemu je sudeći kivan jer mu je Andrej Plenković ukrao šou. Premijer je posljednjih dana uložio dosta truda da olakša poziciju hrvatskih državljana koji su se našli na udaru grčkog pravosuđa, i zaštiti uhićene od odmazde koja im je ozbiljno prijetila po grčkim zatvorima. I u tome je očito imao nekih rezultata, jer se uzavrele strasti u grčkoj javnosti polako smiruju. Milanović se na to sad može duriti koliko želi, ali ne bi smio – na to ga obavezuje Ustav, svi pozitivni zakoni ove zemlje, i civilizacijska razina za koju utvaramo da smo je kao članica EU-a dostigli – huškati na odmazdu.
Jer tako doista potpiruje najniže strasti. A kad to čini s pozicije predsjednika Republike, to može imati i tragične posljedice. Prije godinu dana Milanović se tako obrušio na Bugare zbog ograničenja koje postavljaju Sjevernoj Makedoniji. U roku od tjedan dana u "tolerantnom", "kozmopolitskom" Zagrebu je pretučen bugarski državljanin, inače prodavač na Trešnjevačkom placu. A jedna Bugarka napadnuta u taksiju.
Milanović, dakako, ima pravo reći što misli i o tučnjavi u kojoj su sudjelovali BBB-ovci u Ateni, i o njihovu uhićenju, i o tretmanu u zatvoru. I o, naposljetku, grčkom pravosudnom sustavu. Naravno, uvijek je stvar procjene treba li dolijevati ulje na vatru. Ili iza kulisa, daleko od svjetla reflektora, pokušati pomoći uhićenima. Milanoviću ovo potonje nikada nije išlo za rukom.
Iako ponikao u diplomaciji, ne može se pohvaliti vještinama dobrog diplomata, bar ne onoga iza kojeg ostaju rezultati. Uvijek se više volio boksati, zakačiti, posvađati, potući. Postoje, naravno, vremena kada je i to potrebno. Povijest Hrvatske s početka devedesetih i velikosrpska agresija davale su pregršt prilika i za takav angažman.
Od starta svoje političke karijere, još od doba kad je njegov otac Stipe vagao je li bolje da sina uključi u SDP ili HDZ, Milanović je imao problem s "rečenicom previše". I kad je postao "ćato" u SDP-u, i nakon što je postao predsjednik te stranke, kasnije i premijer, Milanović je imao ružnu navadu da ne zašuti kad treba. Nego nastavi govoriti i time i sebi i drugima stvori problem.
Tako je nastala epizoda s Finskom, za koju je Milanović, suprotno povijesnim činjenicama, uporno tvrdio da nije imala građanski rat. Tako je nastala "prvo sapun, onda parfem", šovinistička poruka Bosni i Hercegovini.
Tako je vjerojatno nastala i "majka vojna lekarka", podcjenjivačke eskapade o Angeli Merkel koja do 90-ih nije znala što su poštene traperice, opservacije o ljudima koji su se drznuli kritizirati njegov lik i djelo.
Mnoge od njih su benigne opaske. Neke su neukusne osobne uvrede. Ova posljednja je, međutim, vrlo opasna. I zbog onog što se nakon nje može dogoditi uhićenim BBB-ovcima u Grčkoj. I zbog onog što može zadesiti Grke koji se zateknu u Hrvatskoj.
Glupost - ako je izrečena s dovoljno visoke pozicije - uvijek nađe plodno tlo. A pomračenih umova je dovoljno da u trenu naprave krvavi pir. Zato, čak i ako je od Milanovića, previše je.