Prije točno 80 godina u Zagrebu je proglašena kvislinška Nezavisna Država Hrvatska (NDH), na radost malobrojnih fašista i trajnu sramotu ostatka hrvatskog naroda.
Rasni zakoni i koncentracijski logori, genocidi i etnička čišćenja drugih naroda (Srbi, Židovi, Romi), uz masovne zločine nad vlastitim narodom – hrvatskim komunistima, lijevim HSS-ovcima i drugim antifašističkim rodoljubima koji su, spašavajući hrvatsku čast, ustali protiv te fašističke tvorbe – to su bili glavni elementi ove protunarodne i protubožje države, proglašene 10. travnja 1941. u Zagrebu.
Ukratko: od vremena Buge, Tuge, Hrvata, Klukasa, Kosjenca, Lobela i Muhla pa do dana današnjeg nije bilo crnjeg datuma u hrvatskoj povijesti.
Ironijom te povijesti, mnogi Hrvati koji u svojem antisrpstvu danas slave NDH niti ne znaju da njezino postojanje mogu zahvaliti upravo – Srbima. Točnije: građanima ondašnjeg Beograda.
Slučajna država
Jer NDH je potpuno slučajna država. Nje ne bi bilo da građani Beograda 27. ožujka 1941. nisu u golemom broju izišli na ulične demonstracije protiv ulaska tadašnje Kraljevine Jugoslavije u nacifašistički Trojni pakt (Njemačka, Italija, Japan), što je dva dana ranije, 25. ožujka, potpisao knez Pavle Karađorđević.
Dobivši garancije od Hitlera da će pristupanjem paktu Jugoslavija zadržati neutralni status u Drugom svjetskom ratu (Hitleru je bilo važno da uoči napada na SSSR osigura južni bok, pa je bio voljan Jugoslaviji dati tu koncesiju, barem na papiru), Pavle je računao da će tim kolaboracionističkim sporazumom zemlju poštedjeti od rata.
No, račun su mu pomrsili građani Beograda, koji su – uzvikujući parole "Bolje rat nego pakt" i "Bolje grob nego rob" – masovnim izlaskom na ulice omogućili državni udar grupe probritanskih kraljevskih oficira, kojim su knez Pavle i vlada Cvetković-Maček srušeni, a sramni ulazak Jugoslavije u Trojni pakt poništen.
A to je, pak, razbjesnilo Hitlera (jer mu je poremetilo planove da napadne SSSR već 15. svibnja), koji već 6. travnja napada Jugoslaviju, a kako bi njezino komadanje bilo efikasnije, već 10. travnja nalaže ustašama da na teritoriju današnje Hrvatske i BiH osnuju marionetsku NDH (koja će Trojnom paktu formalno pristupiti 15. lipnja 1941.).
Prema tome, da nije bilo demonstracija u Beogradu, Kraljevina Jugoslavija bi WW2 provela kao članica Trojnog pakta, kojoj je Hitler zauzvrat jamčio teritorijalnu cjelovitost – u tom raspletu nikakve NDH ne bi bilo.
Stoga, kad neki građanin trabunja da je NDH bila "izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda", odnosno da je osnovana voljom tog naroda, to je prijesna laž za neuke: NDH nije proglašena voljom hrvatskog naroda, nego voljom Adolfa Hitlera.
Saveznica najvećih zločinaca
Čak ni Hitleru nije bilo jednostavno provesti tu volju – jer nije imao s kim. Njegov prvi izbor za hrvatskog kvislinga bio je Vladko Maček, vođa najjače predratne hrvatske partije – Hrvatske seljačke stranke (HSS). No Maček je odbio ponudu (iako će kasnije pozvati sve članove HSS-a da se pokore ustaškom režimu).
Druga najjača politička snaga u Hrvatskoj, Komunistička partija, koja je simpatizere imala po gradovima – dok je HSS-ovu bazu činilo selo, na kojem je tada živjela većina hrvatskog življa – za Hitlera nije dolazila u obzir. Uz Židove, za njega su komunisti bili glavni neprijatelji i najveća smetnja za tisućugodišnji Treći Reich.
I tako je Hitlerov izbor pao na ustaše, minoran politički pokret koji u Hrvatskoj nije imao nikakvu težinu i čijih je par stotina pripadnika, uključujući Antu Pavelića, već godinama živjelo u Italiji, štićeni od fašističkog vođe Benita Mussolinija. Krajem ožujka Mussolini zove Pavelića i šalje ga u Hrvatsku da vodi državu koju će Hitler uskoro stvoriti, pošto je Maček odbio tu "čast".
Proglas o uspostavi NDH pročitao je 10. travnja na Radio Zagrebu umirovljeni oficir Slavko Kvaternik, završivši ustaškim pozdravom "Za dom spremni". Taj se čin odvijao neposredno prije ulaska njemačkih trupa u Zagreb, koje su jamčile sigurnost za dolazak Pavelića iz Italije, što zorno govori o tadašnjoj snazi i utjecaju ustaškog pokreta u hrvatskom narodu, kao i o "suverenosti" mlade države, što će se za par tjedana "potvrditi" ustupanjem Dalmacije Italiji.
"Dan proglašenja takozvane NDH svakako je najcrnji dan u hrvatskoj povijesti. To je dan kada je Hrvatska službeno postala saveznica najvećih zločinaca u povijesti Europe, Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija, odrekavši se pritom svoje teritorijalne i političke neovisnosti", pisao je lani na ovaj dan povjesničar Hrvoje Klasić.
I peti dan NDH stvori logor
Ustaše nisu gubili vrijeme na prikrivanje svojih namjera: pokolji i masakri Srba, Židova, Roma i onih Hrvata koji se nisu slagali s tim zvjerskim režimom počinju već od prvog dana NDH.
Zapravo, sve što čini suštinu te makabrične države dogodilo se već u prvih 20 dana njezina postojanja, do kraja travnja – rušenje sinagoge u Osijeku (14. travnja), otvaranje prvog koncentracijskog logora (15. travnja), Stepinčev blagoslov Pavelića (16. travnja), prvi masovni pokolj Srba (28. travnja) i donošenje rasnih zakona (30. travnja). Sve potom bila je samo ekstenzija Zla.
Drugim riječima, onaj dio hrvatskog naroda koji je tog četvrtka, 10. travnja 1941., s oduševljenjem dočekao novu državu – vjerujući da će ona biti pozitivni pomak u odnosu na velikosrpsku Kraljevinu Jugoslaviju – već do isteka trećeg tjedna postojanja te države mogao je kristalno jasno vidjeti o čemu se tu radi i kakva je kriminalna banda zasjela na vlast u Zagrebu.
Prva hapšenja Srba provedena su već istog četvrtka, 10. travnja navečer, kad ih je u Gospiću uhićeno dvadeset. Likvidirani su početkom svibnja pokraj Macoline jame.
Već sutradan, u petak 11. travnja, uhićeno je 30 Srba u Novoj Gradiški: dvojica su ubijena odmah u novogradiškom zatvoru, a od preostalih je polovina protjerana u Srbiju, dok je druga polovina pobijena u ustaškim logorima.
I idućih dana ustaše širom NDH hapse na desetke Srba (Novigrad Podravski kod Koprivnice, Kosinj u Lici, Topusko) i komunista (Perušić, Kosinj, Duga Resa), koji su ubijani i bacani u jame, ili su pak kasnije stradali u ustaškim logorima.
Prvi od tih logora – Danica kod Koprivnice – otvara se već u utorak 15. travnja, petog dana postojanja NDH. Dan prije, baš na Uskrsni ponedjeljak 14. travnja, spaljena je sinagoga u Osijeku.
Ubili i Augusta Cesarca
Ponovimo, prvi koncentracijski logor ustaše otvaraju unutar prvog tjedna postojanja NDH. Prve zatočenike – dovedene u logor između 18. i 24. travnja – čine lokalni žitelji srpske, hrvatske i židovske nacionalnosti, uhićeni u Koprivnici i okolici. Već 29. travnja u logor stiže prvi željeznički transport logoraša, koji čine 504 zatočenika srpske nacionalnosti iz Grubišnog Polja (nakon što su u logoru Danica bili izloženi torturi, ti su ljudi 30. lipnja prebačeni u logore Gospić i Jadovno, gdje su pobijeni).
Prvi zločin u kojem je odjednom ubijen dvoznamenkasti broj Srba zbio se već u četvrtak 17. travnja, sedmi dan postojanja NDH: na području kotara Slavonski Brod ustaše su zarobili 25 muškaraca srpske nacionalnosti iz sela Stari Slatinik i Brodski Stupnik, te su ih strijeljali u blizini Starog Petrovog Sela.
Brojke su brzo rasle: već sutradan, u petak 18. travnja, u više sela Požeške kotline (Amatovci, Bogdašići, Gradski Vrhovci, Kamenska, Kruševo, Mijača, Mihajlije, Ratkovica, Sažije, Šeovica, Vučjak Čečavački) ubijeno je ukupno 39 srpskih muškaraca.
Devetog dana postojanja NDH, u subotu 19. travnja, ustaše otvaraju i drugi koncentracijski logor, onaj u Kerestincu. Prvi zatočenici su Židovi i Srbi, a uskoro stižu i komunisti: već u svibnju u logoru je zatočeno 300 ljudi. Većina Srba i Židova do ljeta je prebačena u logor Danica i logore u Lici, gdje su mnogi pobijeni, dok je gotovo stotinu komunista – redom iz prvog ešalona Partije – ubijeno u srpnju, tijekom pokušaja bijega iz Kerestinca.
Među ostalima, tu je ubijen i August Cesarec, uz Krležu ponajbolji hrvatski književnik tog doba.
Vrhunac aprilske groze zbio se 28. travnja, osamnaestog dana postojanja NDH, kad je u Gudovcu kod Bjelovara ubijeno 195 Srba iz više sela bjelovarskog kotara. Taj prvi masovni zločin u NDH organizirao je zloglasni ravnatelj Ustaške nadzorne službe (UNS) Eugen Dido Kvaternik, koji je i osobno prisustvovao likvidacijama.
Odlazi Dalmacija, dolaze rasni zakoni
Ustaške orgije nastavljaju se i dalje: već početkom svibnja na Velebitu se osniva i logor Jadovno, sastavni dio tzv. grupe gospićkih logora (uz Gospić i Pag), u kojima je pobijeno preko 20 tisuća ljudi, a u prvoj polovini svibnja događa se masovni pokolj Srba u Veljunu (525 ubijenih), te prvi od dva masovna pokolja pravoslavaca u Glini (drugi, još obimniji, bit će krajem srpnja).
U kratkom predahu od tih bestijalnih zločina Pavelić 18. svibnja potpisuje s Mussolinijem Rimske ugovore, kojima Dalmaciju predaje Italiji, kao najveći veleizdajnik našeg naroda u povijesti.
I tako dalje, i tako dalje: red zločina, red izdaje. Još i prije otvaranja logora Jasenovac, koji je u pogonu od kolovoza 1941., ustaška je država nedvosmisleno pokazala svoje zločinačko lice.
Pritom je sav taj nepojamni zločin bio i pravno definiran u službenim dokumentima NDH, kroz njezine rasne i genocidne zakone. Već 17. travnja 1941., sedmog dana postojanja NDH, donosi se "Zakonska odredba za obranu naroda i države", koja predviđa smrtnu kaznu za "povredu časti i životnih interesa hrvatskog naroda i opstanka NDH", te postaje pravni temelj na kojem se zasniva zločinačka vlast ustaškog režima: odmah po donošenju te odredbe kreću hapšenja i suđenja "neprijateljima režima".
Vrhunac te pravne blasfemije zbiva se 30. travnja, dvadesetog dana NDH, donošenjem "Zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti" i "Zakonske odredbe o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda". Tim rasnim zakonima definiralo se tko je Židov, te je svim pripadnicima židovskog naroda u Hrvatskoj uvedena obaveza isticanja rasnih oznaka (žuta traka s Davidovom zvijezdom), a svim pripadnicima "nearijevskih naroda" (Židovima i Romima) oduzeta su građanska prava.
U suštini, ti rasni zakoni predstavljali su politički akt za provođenje genocida nad Židovima i Romima (u Jasenovcu i drugdje pobijeno je 80 posto hrvatskih Židova i gotovo svi Romi).
Kontroverzni nadbiskup
Oko NDH, dakle, nema kontroverzija: od početka do kraja sve je jednoznačni mrak – i u državnim paragrafima, i u terenskoj praksi.
Jedini donekle kontroverzni detalj odnosi se na ulogu zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji već šestog dana postojanja NDH, 16. travnja 1941. – dva dana po rušenju osječke sinagoge, a dan nakon što su ustaše otvorili prvi logor – posjećuje Pavelića kako bi mu zaželio "Božji blagoslov u radu". A već 28. travnja – na dan ustaškog pokolja Srba u Gudovcu – biskupima šalje okružnicu u kojoj slavi uspostavu NDH, jer se radi o "najzamašnijim događajima u životu hrvatskog naroda".
No, iako je gorljivo pozdravio NDH i nikad nije dovoljno oštro osudio njezinu zločinačku bit (naprotiv, 10. travnja organizirao bi mise za NDH, te se pojavljivao na svim svečanostima ustaškog režima, čime mu je davao legitimitet i podršku), ipak je povremeno – iako premlako i prekasno – upućivao kritike ustaškim vlastima, a uspio je i spasiti neke Srbe i Židove.
U tome je njegova kontroverzija: za razliku od NDH, on nije jednoznačno crn, koliko god ga neki krugovi oko Srpske pravoslavne crkve danas žele tako predstaviti.
Na suđenju nakon rata to su mu honorirale i komunističke vlasti: dok su sva tri ostala "kapitalca" iz redova fašista i kvislinga (njemački general Aleksander Lohr, vođa četnika Draža Mihailović i slovenski kvisling Leon Rupnik) osuđeni na smrt i strijeljani – jednako bi prošao i Pavelić da nije pobjegao iz zemlje, te srpski kolaboracionist Milan Nedić da se u zatvoru nije ubio – Stepinac je prošao puno blaže. Dobio je 16 godina robije, ali je nakon pet godina pušten iz Lepoglave, te mu je omogućeno da do smrti živi u rodnom Krašiću.
Nitko od drugih istaknutih figura koje su bile na strani sila Osovine nije zadobio toliku milost na jugoslavenskom komunističkom sudu: i komunisti su mu (djelomično) priznali da je povremeno bivao valjan pastir u zlu vremenu.
Može u logor, ali humano
No, generalno ipak stoji da se u tom zlovremenu Stepinac nije dobro snašao. Žudnja za hrvatskom državom zaslijepila ga je i nije želio vidjeti njezin rasistički, protubožji karakter. Najbolje se to uočava iz usporedbe s njegovim bugarskim pravoslavnim pandanom – mitropolitom Kirilom, episkopom grada Plovdiva i poslijeratnim patrijarhom Bugarske pravoslavne crkve.
Obojica su se tijekom WW2 zatekla u situaciji da iz njihovih gradova, Zagreba i Plovdiva, kreću željeznički transporti kojima se lokalni Židovi deportiraju u nacističke logore. No, iako u istoj situaciji, Stepinac i Kiril nisu reagirali jednako.
O željezničkim deportacijama ljudi u logore Stepinac se prvi put oglasio tri mjeseca nakon prvog transporta, u pismu Paveliću od 21. srpnja 1941., nakon što je iz Zagreba u logore vlakom deportirano 2000 zagrebačkih Židova:
"Čujem s više strana da se tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u logore, a i u samim tim logorima; što više, da od takva postupka nisu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici", piše Stepinac Paveliću, tražeći da se te deportacije izvode na "human" način.
Osim što već samom upotrebom riječi "nearijevac" prihvaća ustašku rasističku terminologiju, umjesto da je osudi kao protukršćansku hulu, zagrebački nadbiskup u tom pismu daje i konkretne upute kako humanije prevoziti ljude u logore.
Tako predlaže da se poduzmu "neke pojedinačne stvari u smjeru ublaženja postupka: a) da se upućivanje u logore vrši na taj način, da deportiranima bude omogućeno da spreme najnužnije stvari, da mogu urediti svoje najhitnije obveze i prema obitelji i prema službi; b) da se otpremanje ne vrši u prenatrpanim plombiranim vagonima, naročito ne na udaljena mjesta; c) da se interniranima daje dovoljna hrana; d) da se bolesnima omogući liječnička njega; e) da se dozvoli otpremanje najnužnije hrane i omogući dopisivanje s obitelji".
Iz tog se dopisa vidi da se Stepinac ne protivi deportacijama u logore, nego prigovara nehumanom načinu transporta i traži da se taj prijevoz do logora humanizira.
S druge strane, mitropolit Kiril je 10. ožujka 1943. – čim je čuo da bugarska fašistička vlada šalje iz Plovdiva prvi transport od 8500 ljudi, od kojih 1500 plovdivskih Židova, u logor Treblinka u Poljskoj – došao na željeznički kolodvor u Plovdivu i – legao na tračnice ispred tog vlaka sa Židovima.
Tragom druga Kirila
O detaljima tog veličanstvenog čina svojedobno je pisao književnik Miljenko Jergović, pa ćemo ga za ovu priliku citirati:
"Episkop Kiril stiže na kolodvor, gnjevan i velik. Prati ga tristotinjak njegovih vjernika. Stočni vagoni okruženi su esesovcima i bugarskom žandarmerijom. Kiril prilazi kompoziciji, otklanja ljude koji ga pokušavaju zaustaviti, i otvara vagon s namjerom da uđe. Tamo gdje idu oni, idem i ja. Ali ne uspijeva se popeti, vidi ljude koji su unutra nagurani kao stoka. Njemački zapovjednik naređuje da se vagoni zabrave. Kiril odlazi do lokomotive i liježe na prugu", piše Jergović i rezimira posljedice Kirilova čina:
"Plovdivski transport za Treblinku nije krenuo. Nije ni sofijski. Nijedan transport bugarskih Židova prema Poljskoj nije krenuo, jer su Nijemci vrlo pragmatično procijenili da im se zbog tih 'podljudi' ne isplati izgubiti ratnog saveznika. Odložene deportacije nikada nisu provedene, a Bugarska je ostala kao jedina zemlja okupirane Europe, jedina saveznica Sila osovine, koja je na kraju rata imala više Židova nego na početku."
Sada slutimo zašto je Kiril nakon rata postao bugarski patrijarh, a Stepinac jugoslavenski uznik. Svi koji drže da Stepinac treba biti proglašen svecem neka u tišini vlastita srca sebi odgovore na pitanje: ako je Stepinac zaslužio biti svetac, u redu, ali koju je onda nebesku počast zaslužio Kiril?
To bi bila kratka priča o najcrnjem danu naše povijesti. Iako je od tog dana prošlo već 80 godina, važno je znati što taj dan točno znači. Ako ništa, onda da sutra, ako zatreba, budemo kao Kiril.