Za Branka Poljanića, poznatoga splitskog urbanista, dileme nema.
– Općenito govoreći, nešto što je obnovljeno prije dvadeset godina moralo je izdržati ovaj potres – tvrdi taj inženjer građevinarstva.
Razgovaramo o apokalipsi koja se dogodila na petrinjskom području. O objektima koji su doslovno nestali nakon razornog potresa. O kućama građenima bez armature. O obiteljskim domovima koji su ostali bez zidova.
O kulama od karata koje su u obnovi nakon "Oluje" nekima donijele zaradu, a nekima domove koji su dvadeset godina poslije lako mogli postati grobnice.
Poljanić naglašava da nije bio u Petrinji te da se nije na licu mjesta uvjerio u stanje srušenih kuća. Ocjenu daje na temelju fotografija objavljenih u novinama.
– Naprosto nije moguće da se objekti rađeni po propisima, uz valjane dokumente, tako sruše. Ne postoji šansa za to – decidiran je Poljanić.
To, uvjeren je on, nije obnovljeno prema propisima.
2+2=4
– Ako je riječ o objektima obnovljenima nakon 1995., to je sigurno napravljeno mimo dozvola, mimo projekta, mimo svega. Ne postoji projektant koji će nacrtati takvo što. Moraju postojati serklaži, vertikalni i horizontalni. A fotografije pokazuju da toga nema. Statika je egzaktna znanost, tu su dva i dva četiri, i točno se zna što se smije, a što ne smije – zaključuje Poljanić.
Dio je ljudi poslije rata dobio novac od države pa su sami popravljali svoje devastirane kuće. Neki su objekti manje oštećeni. Oni su očito kvalitetno obnovljeni. No doista ima sela u kojima je niz kuća zbrisano s lica zemlje. Sve su obnovljene u razdoblju do 1999. I ne bi smjele – nikako ne bi smjele – u potresu tako brutalno "leći".
– To se apsolutno nije smjelo dogoditi – slaže se i Radimir Čačić, i sam po struci arhitekt.
Na poziciju ministra javnih radova, obnove i graditeljstva došao je 2000. godine. I, vidjevši da priču o obnovi prate ozbiljne pritužbe na (ne)kvalitetu izvedenih radova, pa i nezakonitosti, povukao je potez. Naložio je da se provede istraga.
– Kad sam došao u Ministarstvo, formirao sam posebnu Upravu za unutarnju kontrolu, koja nikad do tada nije postojala, i imenovao pomoćnika ministra s ciljem da se provede dubinski uvid u sve što se radilo tijekom obnove. Sva dokumentacija, do koje je došla ta uprava, upućena je tada DORH-u. Znao sam da je riječ o kompleksnim stvarima. Naprosto nisam želio da se dogode ni Strašnik ni Gunja – ističe Čačić.
Nakon njegova odlaska iz Ministarstva, Uprava za unutarnju kontrolu je prestala postojati. A i DORH je godinama šutio.
No ni danas nije kasno da se pronađu krivci za "fušeraj" koji je ljudima na Baniji ugrozio život.
Ratno profiterstvo?
– Ovo što se dogodilo je prestrašno i tu se svakako može naći nečija kaznena odgovornost. Investitor tijekom obnove bila je država, izvođači radova bile su privatne ili državne tvrtke, a postojala su i nadzorna tijela koja su nadzirala radove. Odgovorne osobe mogu odgovarati i za štetu, ali i kazneno-pravno, za štetu u poslovanju, za zloupotrebe, vjerojatno i za dovođenje u opasnost ljudi i imovine, i za još niz teških kaznenih dijela – pojašnjava bivši sudac i jedan od najpoznatijih hrvatskih odvjetnika Branko Šerić.
A može li zastara spriječiti procese? Ipak je riječ o obnovi koja se odvijala prije dvadeset i više godina.
– Ne, jer ovdje bi se moglo raditi o tzv. produljenom kaznenom djelu, s obzirom da je posljedica nastupila sada – odgovara nam Šerić.
Čitav slučaj, smatra on, možda bi se mogao podvesti i pod ratno profiterstvo, koje nikad ne zastarijeva. Posebno ako se utvrdi da su tijekom obnove iskoristili ratnu situaciju.
No odluka o tome je na DORH-u. Koji očito tek treba odlučiti što učiniti s pričom o kućama od karata. I onima koji su ih, mimo zakona i zdrave pameti, tako beskrupulozno gradili.
Jasno se vidi tko je odgovoran
U skladu sa sadašnjim propisima, u ovakvim su slučajevima odgovorne osobe projektant, stručni nadzor i izvođač radova, odnosno voditelj gradnje. Projektant izrađuje projektnu dokumentaciju u skladu sa svim važećim seizmičkim potresima prema kojima se kuća nakon toga gradi. U fazi gradnje postoji izvođač radova, koji ima svoju odgovornu osobu, te stručni nadzor, koji prema zakonu prati gradi li se kuća u skladu s projektnom dokumentacijom i važećim zakonima. U tom lancu tijekom obnove kuća na Banovini netko je očito pogriješio. Bar na dijelu objekata koji su, dvadeset godina nakon obnove, sravnjeni sa zemljom.
Današnji župan Ivo Žinić je bio glavni inžinjer za obnovu
Jedan od onih koji su posljednjih dana pobrajali neuseljive kuće i zazivali proglašenje katastrofe bio je i sisačko-moslovački župan Ivo Žinić. Isti onaj Ivo Žinić koji je od 1995. do 2000. u Ministarstvu razvitka i obnove, koje je vodio Jure Radić, bio – glavni inženjer za obnovu. Osoba najodgovornija za gradnju kuća srušenih u ratu.
Ministar graditeljstva Darko Horvat uoči sjednice Vlade najavio je istragu o čitavom slučaju, ali je neizravno stao u zaštitu svojega stranačkog kolege Žinića.
– Sjest ćemo za isti stol kako sa Žinićem, tako i s drugim akterima tadašnje obnove. Središnji državni ured ima sve podatke i zato je zazivati bilo čiju odgovornost bespredmetno dok ne budemo sto posto sigurni što se događalo i tko su bili akteri – poručio je Horvat.
Žinić je široj javnosti poznat po nizu u najmanju ruku zanimljivih epizoda. Koncem ožujka, u jeku epidemije koronavirusa, u Marinbrodu pokraj Gline je zajedno sa sinom organizirao večeru u Zavičajnom klubu za prijatelje koji su mu pomogli na uređenju okućnice. Državna revizija utvrdila je niz nepravilnosti u poslovanju Sisačko-moslovačke županije u 2018. godini: manjak od 60 milijuna kuna, umanjivanje gubitaka na kraju godine, nepridržavanje zakona i pravilnika o javnoj nabavi, nenamjensko trošenje novca... U manje od godinu dana skrivio je dvije prometne nesreće vozeći službenu Škodu, a u središtu pozornosti našao se i nakon što je policija zakucala na vrata redakcije Net.hr-a tražeći novinarku Đurđicu Klancir, koju je tužio zbog tekstova u kojima je pisala o smjeni ravnatelja OŠ Glina i zapošljavanju županova sina.