Morski vuk koji, ne priznajući godinama da su ga pobijedile jer su bile preteške i olujama da su ga uništile jer su bile presnažne, odluči i dalje gaziti samo najveće valove, predajući pritom kormilo “Ukletog Holandeza” svojoj “maloj od palube” jer ga samo ona još nije napustila.
Tako nekako izgleda život obrovačkog liječnika dr. Gorana Jusupa (54) ispričan u jednoj slici onako kako ga je vidio on sam. Da je riječ samo o filmskoj priči o tom liječniku i njegovoj lažnoj medicinskoj sestri Veroniki Pecollaj (26), ne bi je bilo lako gledati.
Ovako stvarna i životna, kako ju je donijelo “Provjereno” Nove TV, ona jest šokantna i vrijedna je suda javnosti, ali ne prema dvjema očito duševno bolesnim osobama, nego prema sustavu koji im je povjerio da brinu o zdravlju drugih, piše Jutarnji list.
Goran Jusup je bio odličan liječnik i sjajan čovjek za društvo, koji je obožavao svoju obitelj, suprugu i dva sina. Međutim, život ponekad zamiješa karte toliko snažno da čovjek iz špila više ne može izvući pravu, koju god da izabere.
Goranu se nanizalo onih loših. Brak mu se raspao 2010., već je bio u vezi s medicinskom sestrom iz obližnjeg Kruševa s kojom će ga pet godina poslije rastaviti tragedija, a multipla skleroza, koju je liječio negiranjem, snažno je napredovala.
Osamio se, zapustio, čak i izolirao. Poput ljubavnih, popucale su i sve njegove prijateljske i životne veze. Uspostavio je samo jednu novu, s Veronikom. Našao se nekako s duševno bolesnom osobom sa smanjenim intelektualnim sposobnostima.
Fragmente njegova života razasute obrovačkim kršem u ovom trenutku na jedno mjesto može skupiti samo jedna osoba - Ruža Bašić. Ona je medicinska sestra koja je s dr. Jusupom dijelila ordinaciju točno 20 godina i šest mjeseci, svjedočeći njegovim usponima i padovima, proživljavajući zajedno s njim njegove krize i često trpeći uvrede, za koje je uvijek našla razumijevanje.
Nikada mu nije prestajala pomagati, ni dok je radila, a ni danas kada je u mirovini. Na kraju krajeva, ona i cijela njezina obitelj i sada su Jusupovi pacijenti i ne taji da se kao umirovljenica pokušala vratiti u ordinaciju, ali nije uspjela jer joj to nisu dopustili na pola radnog vremena. Priča polako i odmjereno, nastojeći pokazati koliko mu je potrebna pomoć, a da ga pritom ne povrijedi.
- U ordinaciju u Obrovcu došli smo u isto vrijeme, u veljači 1998. godine. Bio je mlad, školovan, odmah je postao omiljen. Tako se predstavljao, lijep, naočit i pametan, a takav je i bio. Onako, čovjek na svom mjestu. Eto, pogledajte ga sad pa vratite 20 godina unatrag i dobit ćete krasnog čovjeka - prisjeća se umirovljena sestra Ruža Bašić.
“Jako se trošio”
Oduvijek je bio sklon šali, vrlo neposredan u komunikaciji, tu i tamo bi mu pobjegla psovka. Nisu mu to, kaže ona, pacijenti zamjerali, štoviše, bilo im je drago što se ne drži visoko. Osim toga, imao je poštapalicu da bi svakome kazao “prijatelju” pa su ga ljudi tako i doživljavali, kao nekog svojeg.
Prije Obrovca je dr. Jusup radio u jednoj zagrebačkoj bolnici, ali sestra se ne može sjetiti u kojoj točno. Zna da je stažirao na odjelu traumatologije i valjda mu je otad ostala liječnička strast šivati male rane kakvih su ambulantno liječili mnogo.
No, nije volio velike sustave, čak i zadarska bolnica za njega je bila previše, pa se u Obrovcu baš dobro osjećao, toliko da se tu skućio kupivši stan iznad jednog kafića na obali Zrmanje u središtu mjesta. Sestra Ruža misli da je život jako trošio dr. Jusupa godinama, a dogodilo se nekoliko potresnih događaja koji je svaki za sebe mogao biti dovoljan okidač da se sve nepovratno sunovrati.
- Odrađivali smo smjene u ordinaciji, a povrh toga imali dežurstva, kako u dane u tjednu tako i vikendom. Poslije su to sestrama ukinuli, ali je i dalje vrijedilo za liječnike i vozače. Volio je svoj posao, ali se i jako trošio. Svakome je htio biti na pomoći i usluzi, a svako malo dogodila bi se neka intervencija, prometna nesreća ili neka druga nezgoda.
Onda se 2010. godine rastao od žene, koja s djecom živi u Zadru. Ušao je u vezu sa sestrom iz Kruševa, Jelenom, iako je tada još imao svoju obitelj, a ona svoju. Ona je radila u staračkom domu u Zadru, ali kako mene nije bilo nekoliko dana, ona me je mijenjala i tako su se spanđali - priča nam sestra Ruža.
Pucanje veze
Jelena je poslije nastavila putovati na posao u Zadar, no više se ne bi vraćala u Kruševo, nego bi ostajala kod doktora u Obrovcu sve dok ga 2015. godine nije ostavila. Završilo je burno, mučno i s prijetnjama. Zato je doktora prijavljivala policiji zbog prijetnji.
- On jest pomalo odlazio, kako bi se reklo, bilo mu je sve manje stalo oko svega, ali kada je pukla ta veza, on je postao nemoguć. Možda je ona shvatila da s njim već tada nešto nije u redu, te neke njegove kočnice koje su se pojavile, pa je zato otišla, ne znam, ali on se poslije toga pogubio.
Bio je ljut na nju. Izgubili su bebu, koja se prerano rodila. Pokopali su je u Zadru. Kada je poslije na nadgrobnom spomeniku vidio majčino, a ne svoje prezime gotovo je izgubio razum. To ga je strašno povrijedilo. Govorio bi da su se svi urotili protiv njega, svi su mu bili krivi i lopovi, država, HDZ, samo bi nabrajao i sve ih redom psovao - prisjeća se sestra Ruža.
Pacijente je još uvijek koliko-toliko održavao, ali uskoro su i oni počeli primjećivati da nešto nije u redu. Znali su mu otvoreno reći da se zapustio, upozoravali ga na higijenu, na prljavu liječničku odoru.
- Onda bi počeo i njih psovati, govorio bi da ne vide dobro, da ih se ne tiče, što ih briga, da je sve to dobro i što bi oni htjeli nešto bolje za mjesto kakvo je Obrovac. Mislim da je to tada već bilo i zbog bolesti jer je nekoliko puta znao promrmljati da je bolesniji od onih koje liječi, ali nije tome pridavao neku pažnju - priča sestra.
No, svoju bolest nije niti tajio. Dvaput je bio hospitaliziran na zadarskoj Neurologiji, jednom dva tjedna, a sestra Ruža dvaput mu je pomagala kada mu je pozlilo tijekom obavljanja liječničkog posla.
- Šivao je rez pacijentu koji je ležao na krevetu. Stajao je neko vrijeme i valjda ga je to izmorilo, a onda mu je došlo zlo. Onesvijestio se, a ja sam ga uhvatila da ne padne na tlo. Klonuo je, nekako sam ga posjela i dala mu čašu vode da dođe k sebi. Nije bio svjestan toga, poslije sam mu ispričala detalje, ali opet, nije tome pridavao značaj.
Jednom je čovjek iz Žegara upao u neku vatru i spalilo mu je 90 posto tijela. Vozili smo ga u kolima Hitne pomoći. Na pola puta doktoru je pozlilo, opet je pao u nesvijest. Kad se oporavio, otišao je sjesti naprijed kod vozača, a ja sam ostala straga paziti na pacijenta.
To su bila dva najteža slučaja, ali slabosti su se često vraćale. Odjednom više nije mogao kontrolirati nogu, ali se to malo oporavilo pa je i to zanemario. On je stvarno mislio da će samo proći ako samo radi i radi - priča nam Ruža Bašić.
Ruža Bašić je u srpnju prošle godine otišla na godišnji odmor na kojem je dočekala 25. kolovoza, svoj rođendan i uvjet za prijevremenu mirovinu. Na njezino je mjesto došla mlada sestra koja nije imala ambulantnog iskustva. Kratko se zadržala.
Imala je, kaže Ruža Bašić, nekih problema pa je u studenome otišla na bolovanje s kojeg se u Jusupovu ordinaciju nikad nije vratila. Danas, misli ona, radi negdje u inozemstvu. Jusup je ostao u kontaktu samo s jednim čovjekom, preko njega je davao novac bivšoj partnerici, a onda se ispostavilo da taj novac nije dolazio do nje pa je i to puklo.
- A Veronika? - pitamo je.
- Počela je dolaziti još u moje vrijeme. Prvo kao pacijentica, imala je, koliko se sjećam, neku prometnu nesreću pa je to bio povod, a poslije i zbog psihičkih problema. Ti su dolasci postajali sve češći, ali ne mogu reći da je ometala moj rad jer se s doktorom družila u posebnoj prostoriji gdje se pila kava. Poslije odlaska ove druge sestre ona je ušla na njezino mjesto.
Ma, ona nikad nije bila sestra. Nije imala ni znanja, ni kvalifikacija, iako se tako voljela predstavljati. Uostalom, otvarala je ordinaciju. Postavila se kao šefica. No, ljudi su je znali odmalena jer je iz Obrovca pa je nisu ozbiljno shvaćali. Znali bi je pitati: ‘Ma, što ti, mala, tu radiš?’ A ona bi odgovorila: ‘Ja sam sestra’. Žalili su se na nju jer je prčkala po programima i nekima izbrisala kartone.
Ja ne znam što je njih dvoje spojilo, ali sigurna sam da to nije bila ljubav. Prije bih rekla da je to bila ta bolest. To je srž njegova problema, što on ne može više ništa razlikovati - priča sestra Ruža, dodajući da su tada pacijenti počeli napuštati doktora, a on je sve više vremena provodio u toj sobi za kavu.
Zato on, smatra Ruža Bašić, čas priča jedno, a čas drugo. Jednom mu je Veronika medicinska sestra i zaručnica koju planira oženiti, a onda mu nije ni jedno ni drugo, nego jadnica koju je izvukao iz psihijatrijske ustanove na Ugljanu i doveo da tu i tamo počisti.
- Znala sam da on nikad neće potražiti pomoć jer je previše tvrdoglav i sve samo šalje u ono mjesto, ali trebali su ovi iz inspekcije HZZO-a primijetiti da tu neke stvari ne stoje dobro. Bili su mu u dva nadzora, u studenome i siječnju, i samo popisali stvari koje treba otkloniti te mu naložili da mora zaposliti sestru.
Ja sam se tada išla raspitati, ali nije bilo mogućnosti da radim na četiri sata, a osam mi je bilo previše. Pitala sam i za njega, može li se kako pomoći. Znali su sve. Rekli su mi da može sam raskinuti ugovor s njima, zatvoriti svoju ugovornu praksu i prebaciti se na njihov sistem, sistem Doma zdravlja, te bi mu oni odmah našli sestru, ali i zamjenskog doktora pa bi mirne duše mogao otići na bolovanje i liječenje.
Ja sam mu išla reći da tako napravi, ali on je samo odgovorio “ma ‘ko im j... mater, neće oni meni određivati”. I tako je nastavio raditi protiv sebe - zaključuje sestra Ruža.
“Sve ide k đavlu”
Dodala je da ju je često znala kontaktirati njegova majka Boja, koja živi u Starigradu gdje iznajmljuje apartmane, “moleći je da se vrati i nekako pomogne njezinu sinu jer sve ide k đavlu”.
Majka Boja Jusup nije se željela naći s nama, ali popričali smo telefonski. Ljuta je na sustav i medije jer su joj sina prikazali kao zločinca, a nitko mu nije ponudio pomoć.
- On nije kriv što je bolestan, a krivo je zdravstvo jer on nije bolestan od jučer. Radi tako već 13 godina. Da, nekada je ljut, nekada je ovakav, nekada onakav, ali svi sve tovare na njega, kao da nema dovoljno svog tereta. Jedno jutro se samo nije mogao ustati iz kreveta, oduzelo mu ruku i nogu, ruka se vratila, a noga nikada do kraja.
Znate li koliko je on spasio ljudi? Dizao je žive i mrtve. Rekla sam mu: ‘Dragane’, tako ga mi u obitelji zovemo, ‘ne radi to tako, misli na sebe, i ti si bolestan’, a on je znao reći: ‘Pa ne mogu čovika pustit ako mu mogu pomoći!’ Zašto njemu sada nitko ne pomogne? A bolestan je od 2005. godine - govori njegova majka Boja.
Javio nam se i čovjek koji je dobro upoznat sa životnim putem Veronike Pecollaj koja ne samo da nije završila medicinsku školu, nego nije uspjela okončati ni trgovačku u kojoj se školovala za prodavačicu. Neke stvari iz njezina životopisa jednostavno nisu za novine.
Recimo samo da je živjela s jednim muškarcem na području Ervenika i prije tri godine dobila dijete, ali im je oduzeto jer je procijenjeno da se o bebi ne mogu samostalno brinuti. I brat tog muškarca bio je teški psihijatrijski slučaj te su oboje završili na Ugljanu.
- Evo kako tamo funkcionira sustav: izađeš iz ustanove, za 20 minuta došetaš do pristaništa, nažicaš nešto kuna i već si na trajektu. Vrate se tako doma i nitko nikad za njih ne pita, niti se išta provjerava. Nakon nekog vremena opet završe tamo, i tako se to ponavlja - objašnjava nam čovjek koji je također zdravstveni djelatnik.
Presuda je donesena
On također tvrdi kako s dr. Jusupom nisu ranije raskinuli ugovor jer su svjesni da ne bi imali koga zaposliti na njegovo radno mjesto.
- Kao ugovorni liječnik obiteljske medicine on može imati mjesečno čistih barem dvije tisuće eura. Zato ne odlazi. Isto tako, oni, da žele zaposliti nekoga u Domu zdravlja na njegovo mjesto, mogu ponuditi upola manje. Pa recite mi koji će liječnik danas otići u tu zabit raditi za sedam ili osam tisuća kuna - pita se naš sugovornik.
Lažna sestra Veronika u petak je hospitalizirana na zadarskoj Psihijatriji nakon što je u popodnevnim satima doživjela slom. Prije toga je nasrtala na novinare i zaključavala vrata Doma zdravlja noseći u rukama fiksni telefon ustanove i mobitel dr. Jusupa na koji je također primala pozive. Bilo je to mučno gledati.
Dok je bila iza zaključanih vrata, pokušali smo okrenuti doktorov broj, no javila se opet ona. Rekla nam je da ne može nitko doći do dr. Jusupa jer je ona tako odlučila.
- Da, davao je neke izjave, ali to je bilo bez mojeg znanja i odobrenja. Više toga nema - kazala nam je i prekinula razgovor, prijeteći pritom policijom. Policija je dolazila u dva navrata, a onda su odveli nju.
Što će biti s liječnikom Goranom Jusupom? HZZO mu je doista raskinuo ugovor, ali na kraju samo iz formalnih razloga - zato što nije zaposlio medicinsku sestru kako su mu bili naložili.
Sad se javljaju ljudi koji žele pričati o dobroj strani obrovačkog doktora, svjedoče kako je prema njima bio pažljiv, a suborci iz Domovinskog rata pričaju koliko je bio hrabar. Možda će se netko od onih koji mu se rugaju malo zamisliti, ali presudu je javnost u ovom slučaju već donijela. Nažalost, krivom čovjeku.
