Dosta dugo je iz Ministarstva turizma dolazila mantra prema kojoj će ovogodišnju sezonu morati “povući” domaći turisti, a iako su mnogi već tada rukom odmahivali na slične izjave, dugo nas se zamaralo idejom da nam za popunjavanje plaža ne treba ništa drugo - osim hrvatskih posjetitelja.
Bescjenje
A onda su počele stizati fotografije praznog Straduna, vapaji hvarskih ugostitelja, statistike o zatvorenim hotelima i priče o iznajmljivačima koji su svoje mukom stečene sobe i apartmane prisiljeni prodavati u bescjenje.
Posljednji takav dokaz dolazi u obliku statistike HTZ-a za srpanj.
U njoj kažu da je od 1. do 15. srpnja zahvaljujući stranim i domaćim gostima ostvareno više od milijun dolazaka, što čini 47 posto svih dolazaka ostvarenih u prvih 15 dana srpnja godinu prije.
A u toj brojci, nastavljaju dalje, domaći gosti dosegli su čak 80 posto prošlogodišnjeg rezultata, što znači da se ove godine, koroni usprkos, na odmor na Jadran u srpnju zaputilo čak četiri petine svih lanjskih domaćih posjetitelja.
Dakle, zamalo pa svi Hrvati koji i inače odlaze na more - ali i s takvim udjelom domaćih gostiju ne uspijevamo doći ni do polovice ukupnih lanjskih rezultata, što prilično vjerno svjedoči o našoj ovisnosti o strancima.
Dapače, možemo to dovesti do apsurda - da smo imali situaciju u kojoj su granice ostale zatvorene, a na Jadran dolazili isključivo Hrvati, u prvih 15 dana srpnja ostvarili bismo ukupno 125 tisuća dolazaka i samo milijun noćenja u odnosu na prošlogodišnja dva milijuna dolazaka, odnosno 12,5 milijuna noćenja.
Dakle, ostvarili bismo tek siromašnih šest posto lanjskih turističkih dolazaka i samo osam posto ukupnog broja noćenja, što je brojka od koje većina turističkih djelatnika, kao i ostatak gospodarstva, baš ne bi mogla živjeti.
Propali planovi
Planiralo se tu domaće goste motivirati kroz svakojake programe i projekte: recimo, u planu je bila organizacija posebnog tjedna s popustima namijenjenima prvenstveno domaćim gostima, od čega se na kraju odustalo, ali je zato zaživjela hrvatska turistička kartica - takozvana Cro Card, iako je više-manje svima jasno da je riječ o “pro forma” projektu.
Naime, kako je vidljivo iz podataka objavljenih na stranicama Ministarstva turizma, tu je karticu do 10. srpnja zatražilo samo 1675 građana, izdano ih je 1325, a od svih komercijalnih banaka u njenu distribuciju i izradu zasad je uključena isključivo Hrvatska poštanska banka.
Promašaj
Iako je upitno bi li ta kartica imala smisla i u razdoblju izobilja, ne treba previše pojašnjavati zašto je ona potpuni promašaj za period u kojem je svijet pogođen pandemijom s obzirom na to da je od poslodavaca, koji su mahom tijekom travnja, svibnja i lipnja za preživljavanje trebali potporu države, zbilja bilo hrabro očekivati da će svojim zaposlenicima, uz sve ostale troškove, sada na posebne kartice uplaćivati još i novac za godišnji odmor.
I to odmor na koji Hrvati odlaze ovako i onako, barem njihov najveći dio, ako je suditi po statistici HTZ-a prema kojoj je u srpnju na ljetovanje otišlo čak četiri petine ukupnog broja Hrvata koji su ljetovali i lani.
Razlog je više nego očit, a ako je baš potrebno, možemo ga potkrijepiti i podacima Državnog zavoda za statistiku i Porezne uprave.
Oni kažu da su prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine u Hrvatskoj postojala 249.243 stana za odmor, od čega na područje primorskih županija otpada 176 tisuća stambenih jedinica.
Kad su u pitanju podaci Porezne uprave, oni pokazuju da Hrvati u svojem vlasništvu imaju pak i 62.485 kuća za odmor, a sve to skupa čini popriličnu količinu nekretnina za odmaranje, što znači da Hrvati, kad i odlaze na ljetovanje, dobrim dijelom ipak ne koriste komercijalni turistički smještaj - dakle usluge hotela, kampova, privatnih iznajmljivača ili vlasnika brodova, nego ljetuju u vlastitim nekretninama.
A ako je njihov udio tako slabašan u srpnju, vrijedi pitati što će rezultati pokazivati kad podvučemo crtu na kraju godine?