StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetVrlički Ronnie Biggs

Srđane, da si pitao, mi bi ti skupili: Tko je pljačkaš koji je iz banke u kojoj je radio ukrao 11,2 milijuna kuna i s njima nestao

Piše Mario Pušić/JL
17. studenog 2019. - 19:10

Za Srđu! - rekao je netko na šanku Kalaure.

- Da’ mu Bog zdravlja, a drugo ništa mu sada i ne triba - nadodao je Marko, gazda i konobar vrličke birtije u jednom.

Digosmo tako u zrak i mi ljutu travaricu kojom su nas zanudili gostoljubivi domaćini za Srđana Djakovića (59), bankara kojemu se prošle subote izgubio svaki trag, isto kao i 11,228.000 milijuna kuna koji su iz banke nestali zajedno s njim. Onda kreću legende o njegovim dobročinstvima, javljaju se ljudi kojima je zatvorio minuse pokazujući mobitele kao dokazni materijal, a okreću se runde za novac koji je ostavio ispod pulteva sva tri kafića u ovom gradiću Cetinske krajine. Nisu neuvjerljivi - na prvu. No, malo-pomalo u razgovoru shvatite da su vas, kako bi se ono reklo, uhvatili u mašinu i samo se dobro zabavljaju na vaš račun.

- Pa moramo iskoristiti sav taj marketinški potencijal koji nam je došao Srđinim odlaskom. Svaki dan dođe po jedna novinarska ekipa i piše o Vrlici. Nikada nas toliko nije bilo po novinama. Je li vam dobra kava? Ajde priznajte kada ste zadnji puta pili takvu? Pa onda i napišite, pohvalite nas malo - priča veseli konobar koji promišlja kako Srđanovu slavu najbolje iskoristiti za turistički procvat njegova zapuštenog kraja.

Srđan Djaković jest bio njihov najveći mangup, maher, jaran i bonvivan, no, daleko od kakve moderne verzije Robina Hooda ili možda zavodnika Don Huana, s čijim ga likovima mnogi poistovjećuju. Sve priče kako je zatvarao tuđe minuse i dijelio okolo novac ili one da su žene padale na svaki njegov mig samo je dobra zafrkancija koja izlazi iz uvijek punih i dobro raspoloženih vrlićkih kafića, te smo se tamo, moramo priznati, naslušali baš dobrih štoseva. Stvarnost je, ipak, puno tužnija.

Po broju stanovnika od dvije tisuće i nešto, i godišnjem proračunu koji je jedva dvostruko veći od Srđine “otpremnine”, iako sa statusom grada, Vrlika se teško može mjeriti s većinom hrvatskih općina. Grad se još uvijek oporavlja od rata, pa je razumljivo da su braniteljske mirovine najsnažnija gospodarska grana, a tek onda slijedi njihov poznati Centar za rehabilitaciju osoba s intelektualnim poteškoćama.

- Ma ljudi pričaju gluposti, svak nešto nadoda i to su onda priče kojima nema kraja. Tako vam je i s onom pričom da je nekim ženama u Vrlici odnio na kućni prag, jednoj 230 tisuća eura stare štednje, a drugoj 100 tisuća švicarskih franaka, koje su držale u banci. Nema od toga ništa - priča nam Srđanov najbolji prijatelj Ante Mandarić, koji nas je, prije nego je sjeo k nama za stol, pokušao “zavaljati” s pričom da je i njemu Srđo zatvorio minus na tekućem od 15.000 kuna i spasio ga ovrhe. Onda je priznao da se i on samo malo šalio.

- Istina je samo da je kod kuće ostavio 175.000 kuna i 20.000 eura, ali je taj iznos njegov sin predao policiji odmah u ponedjeljak, kada se pročulo što je Srđo napravio - nadodaje Ujo, zajednički im prijatelj, koji nam se također pridružio.

Nitko o Srđi neće u Vrlici reći jednu lošu riječ, a sigurno to nećete čuti od dvojice njegovih prijatelja od malih nogu i suboraca, no oni nam jedini otkrivaju vrlo vjerojatne motive čovjeka koji je svojim potezom šokirao njihov kraj i zaprepastio čitavu Hrvatsku, iako je nemali broj onih koji su ovaj njegov potez popratili sa simpatijama. Srđan je bio dosta dobro situiran, sa stalnim primanjima čitave obitelji, i supruge i četvero djece, kućom i stanom, a opet, bio je u financijskim poteškoćama. Poklopilo se, pričaju nam dvojica njegovih prijatelja, da se mu je iskliznula otpremnina od 400.000 kuna, a morao je vraćati dugove ljudi kojima je bio jamac.

Nagovarali ga da se kandidira

- Ma on je u toj banci počeo raditi i prije rata. Imao je novca, vozio je motore i skupe aute, a imao je žena koliko je htio. U ratu je bio izvidnica. Četiri ili pet puta tijekom rata on je sam došao u okupiranu Vrliku, znači 30 kilometara preko Svilaje ući duboko u njihovom teritoriju i u kući Čede Babića, brata Milana Babića, jesti pršut. On je radio za nas, ali što mislite da su ga uhvatili četnici, pa živog bi spekli. A on kamerom snimao centar Vrlike. Kolika čovjek mora imati muda za tako nešto? Znači, kao borac legenda i kao čovjek legenda. Imao je čin satnika i nudili su mu da bude zapovjednik vojarne u Sinju nakon rata, ali je tamo proveo dva dana i došao doma, rekavši da to nije za njega. Nagovarali smo ga da se kao nezavisni kandidira za gradonačelnika, sigurno bi dobio izbore, ali nije njega politika zanimala. Bio je i ranjen, znači mogao je komotno živjeti od 10 ili 12 tisuća kuna braniteljske mirovine, ali nije htio. E, sad on se jest spremao u mirovinu i koliko mi je pričao, pripadala ga je visoka otpremnina.

No, u banci su se događale promjene, rekli su mu da nema pravo na toliku otpremninu, zatvarali mu poslovnicu u Vrlici i htjeli ga preseliti da radi kao šalterski službenik negdje, Sinju ili Splitu, ne znam više. Ja mislim da ni tada njemu nije bilo do novca, već da ga je to jako ljudski povrijedilo, jer je to smatrao vrlo nekorektnim odnosom svojih poslodavaca - priča nam Ante.

Nije on bio čovjek koji će se na nešto žaliti ili se povjeravati, jer je vedrim duhom dobro maskirao probleme. Da nešto nije u redu, Ante je shvatio po njegovim izjavama za koje je u početku smatrao da je to tek Srđina zafrkancija, jer on nikad nije bio do kraja ozbiljan.

- Govorio bi da treba pustiti sve i uživati, kao hajmo Ante na Tajland, pa u Australiju, Afriku, koji bi mu kontinent pao na pamet. Ma rekao mi je to barem 20 puta u posljednja dva mjeseca. Ne bih se čudio da je tamo negdje i završio - govori Ante.

Od rata naovamo je Srđo svojim sumještanima radio sve bankarske poslove, uplate, isplate i sve što je trebalo, pa tako i kredite. Kod njega su ga mogli dobiti svi, pa i oni koji nisu ispunjavali uvjete.

- Došao bi čovjek po kredit, a Srđo bi radio dokumente, pa bi onda vidio da ovaj nema uvjete i da mu treba jamac. Srđo bi upisao sebe, samo da papiri prođu. I to ne jednom, dvaput, već svaki put kada bi nekom zaškripilo. S godinama se kupilo takvih. I što se događa? Ovaj ne vraća kredit, sjeda Srđi. Koliko je bilo takvih i koliko je Srđo vraćao tuđih novaca, to znaju samo on i dragi Bog - slažu se Ante i Ujo.

Novac uzimao postepeno?

Tvrde nam da je zadnjih tjedana, otkako se pročulo da se zatvara poslovnica u njihovom gradu, Srđan obilazio ljude umjesto kojih je tako plaćao kredite, među kojima je i nekoliko tamošnjih obrtnika, moleći ih da podmire svoje obveze, ne, dakako prema banci, već prema njemu. Malo je vjerojatno da je Djaković silne milijune strpao u ruksak u gotovini, a lako je moguće da je većinu novca pronevjerio tijekom godina krpajući rupe tuđih kredita i izvlačeći ga za vlastiti lagodan život, jer, slažu se svi, nije Srđo na sebi štedio. Osim toga, matematički gledano, za isplatu 11 milijuna kuna u, recimo, apoenima od 200 kuna potrebno je 55.000 novčanica koje teže oko 50 kilograma. Ukoliko bi se naslagale jedna na drugu, taj bi “toranj” bio visok oko šest metara.

U kombinaciji povrijeđenog ponosa i financijskih poteškoća Srđan nije trebao potegnuti za tako drastičnim mjerama, jer je imao toliko prijatelja koji bi mu pomogli, taman da su u pitanju milijuni, misle tako njegovi prijatelji.

- Zvao me je Biće Šarac iz Beograda, on je porijeklom Vrličanin koji je tamo uspio u poslu, ima neke diskoteke, uglavnom, čovjek je imućan. On me pita, Ante, je li Srđo u problemu, reci koliko treba, 100, 200 ili 300 tisuća eura? U kuću mu je došao prijatelj, poznati poduzetnik koji zapošljava 2000 ljudi, pa mu pita sina koliko milijuna treba, dva, pet ili deset da Srđu izbavi iz problema, ljuteći se pritom što mu se Srđan nije prije javio. Znači, za njega bi se skupilo, samo da je rekao, jer taj čovjek ima prijatelje po svuda, to ne možeš vjerovati - kaže nam Ante.

I drugi Vrličani pričaju nam da je Srđan sređivao sve, a ne samo kredite. Ako bi netko trebao vezu za hitan bolnički pregled u Splitu ili Zagrebu, Srđo bi riješio. Srđana bi se zvalo da pomogne kod upisa u škole i na fakultete, on bi urgirao za papire koji bi se predugo povlačili po ladicama državnih i mjesnih ustanova.

Doveo Milanovića u lov

Odakle mu takva moć i takvi kontakti, pitamo Antu.

- Pa jednostavno je poznavao ljude. On jako lako sklapa prijateljstva. Evo, da je doma, mi sad dođemo do njega, i u drugoj minuti je na stolu spiza i vino. Da dođe ovdje u kafić, odmah je oko njega njih deset. I nije to samo u Vrlici, nego kamo kod došao. Evo, primjera. On je jako dobar prijatelj s Antom Kotromanovićem, koji nam je u ratu bio zapovjednik. I dok je Ante bio ministar, doveo tadašnjeg premijera Zorana Milanovića kod Srđe u lov ili tako nešto. I zove mene Srđo: Ajde Ante navrati, idemo malo u đir, došo Ante, doveo i Zokija, pa ćemo zajedno. Razumijete, nije on vodio brigu o nekim veličinama, za njega su svi isti, on je s njima pričao kao mi sada - govori Ante. Najviše je uživao u lovu i ribolovu, za to je uvijek bio spreman, kažu nam, jer su mu te aktivnosti bile opsesija, ribolov pogotovo, na koji bi išao na Peruću ili na more, svejedno, a ni tamo nikada sam.

- Ma bio je legenda i car. Imao je tu neku karizmu, poput, recimo Sanadera, ne u tim okvirima, je li, ali znate na što mislim. Znao se držati i ponašati. A možda se vrati kad sva ta euforija malo splasne. Znate, svi mi iz rata ponekad imamo kratki fitilj, pa na nepravdu reagiramo impulzivno, a poslije se stvari slegnu. Tako će možda i kod njega - misli Ante.

- Ma neće. On je preponosan i nije glup. Prije će se ubiti nego se vratiti i završiti u zatvoru kao neki kriminalac - složili su se Ante i Ujo.

U ovom trenutku najteže je Srđanovoj obitelji. Oni također nisu mogli naslutiti što sprema njihov suprug, otac i djed.

- Ma još su u šoku. A možete zamisliti. Upala im u kuću policija, pa pretres svega, ma to je trauma. A ne znaju ni di je, ni što je. Sve dobri i pošteni ljudi - kaže Ante.

Na najstarijega sina, onoga koji je policiji otišao predati novac koji je pronašao nakon odlaska oca, prepisao je Srđan Djaković svoj sportski Mercedes coupe E klase. Mladić radi u vojsci, a mlađi brat mu studira. Obje sestre su im udane i imaju svoje obitelji. Srđan je i djed dvoje unučadi. Supruga mu radi kao njegovateljica u Centru za rehabilitaciju osoba s intelektualnim poteškoćama. Kažu nam Vrličani da se radi o vrlo uzornoj obitelji koja se teško nosi sa svima što im se dogodilo u posljednjih tjedan dana. I oni su ostali zatečeni postupkom oca obitelji.

Iako se u javnosti pojavila informacija da je odbjegli bankar lociran u susjednoj Bosni i Hercegovini, u to malo tko vjeruje u njegovom rodnom kraju. Moguće je, kažu, da je iz Hrvatske otišao u susjednu državu, ali mu je ona vjerojatno bila samo usputna stanica za neku od egzotičnih zemalja o kojima je stalno maštao, ali za njih nije imao novca. Sada mu ga ne nedostaje.

Srđanu su u lov dolazili političari, liječnici, poduzetnici: Bojao se da bi se zatvaranjem poslovnice mogle razotkriti zlorabe u poslovanju?

Vrlički Ronnie Biggs, nadimak je koji si je već kod dijela Vrličana priskrbio odbjegli bankar po legendarnom britanskom kriminalcu koji je bio dio bande koja je 1963. godine opljačkala poštanski vlak na relaciji Glasgow-London i odnijela 2,6 milijuna funti, odnosno u današnjoj vrijednosti 40 milijuna funti (360 milijuna kuna) i koji je preminuo 2013. godine.

Sin tajnika vrličke osnovne škole, koji je završio školu za ekonomskog tehničara i zahvaljujući tadašnjim partijskim vezama svog oca zaposlio se u vrličkoj poslovnici Splitske banke. Iz tog predratnog vremena, kolegica u poslovnici bila mu je Bosa Babić, rođakinja osuđenog ratnog zločinca i kninskog čelnika, zubara Milana Babića koji se ubio u ćeliji haškog pritvora.

Kao pripadnik izviđačke skupine u ratu sklapao je poznanstva s brojnim utjecajnim ljudima iz vojske i politike i gradio svoje veze. Učlanio se u HDZ i kažu da su mu političke veze, ali i široki krug poznanstava pomogli da postane šef ekspoziture Splitske banke, a to je ostao nakon što je ona mijenjala vlasnike, prvo Francuze, a potom i kad ju je kupila mađarska OTP banka.

Kažu kako nitko od kandidata u lokalnoj politici nije imao šanse bez Srđine podrške. Priča se kako se jedan od kandidata vozio s četvoricom mladića u vozilu i zvao ga na mobitel i pitao: “Srđo, mogu li računati da ćeš glasati za mene!”. Kad je dobio potvrdan odgovor, mladići su rekli: “Za koga glasa Srđo, glasat će svi!”. Srđan Djaković, kaže jedan naš sugovornik, bio je alfa i omega u Vrlici. U lov su mu dolazili mnogi utjecajni političari, liječnici, poduzetnici, pa kad je nekome trebalo srediti liječenje u Splitu, posao ili nešto u državnoj službi, zvalo se Srđu. Čak i onima koji bi ga pokušavali isprovocirati u nekom od lokalnih kafića uzvratio bi: “Popi pivo na moj račun!”.

Djaković je kažu nam izvori bliski policiji, tog dana nekoliko puta prošao granični prijelaz Vinjani Donji što je ostalo registrirano na graničnom prijelazu. Kao i vozilo i osoba iz Bosne i Hercegovine u čijoj je pratnji bio.

Upućeni u policijsku istragu kažu kako Djaković ovu pljačku novca nije mogao počiniti sam već je sigurno imao i nekog pomagača “insajdera”. Posebno je pitanje je li banka poštovala svu proceduru prijenosa tolike količine novca u malenu ekspozituru. Poznavatelji prilika kažu kako su se preko Djakovića obavljali i neki “mutni poslovi” o čemu on dosta zna i kako bi bilo vrlo nezgodno da on progovori o tome.

Iako mu je zadnji signal mobitela lociran na području Sarajeva, svi su uvjereni kako je možda već pobjegao u Srbiju, jer mu je ujak imućan čovjek.

Dok neki i dalje Djakoviću nazdravljaju i pozdravljaju njegov čin kako je nadmudrio svoje nadređene, drugi tvrde kako bi sad na vidjelo mogli izaći i oni koji se naslađuju onim što čeka “vrličkog Biggsa”.

I dok se nagađa o motivima zašto je vrlički bankar nestao s više od 11 milijuna kuna, a pravi razlog zna on sam, sve je izvjesnije kako je pritisnut time da bi se zatvaranjem poslovnice mogli razotkriti zloporabe u poslovanju i manjci, naručio novac i odlučio se na očajnički potez. No, poznavajući njegov stil života, ako nije dobro pripremio bijeg, stvorio novi identitet Srđan Djaković brzo bi se mogao naći suočen sa svojim nedjelom. Tada ga, kažu u Vrlici čeka, prijezir i zaborav. (Dušan Miljuš)

26. studeni 2024 20:11