Spomenik murterskog arhitekta bit će postavljen na nekoliko stotina mjesta gdje se na raznim stranama i pod različitim ideologijama ginulo u Hrvatskoj; Hoće li pomiriti sve žrtve Drugog svjetskog rata i poraća?

“Grob je otvoren,
Skriveno je razotkriveno,
Otprta su vrata svjetlosti i nade
U spomen dušama onih
Čijom smo žrtvom
Preneseni preko zlatnog praga slobode”

Ovim je riječima poznati zadarski arhitekt Nikola Bašić, autor poznatih instalacija Pozdrav Suncu i Morske orgulje te kornatskog spomenika poginulim vatrogascima, obrazložio svoj koncept spomen-obilježja žrtvama Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja koji je pobijedio na pozivnom natječaju za likovno rješenje nakon provedenog javnog natječaja koji je raspisalo Ministarstvo hrvatskih branitelja u suradnji s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika.

Kao predmet i cilj natječaja isticalo se “dobivanje idejnog likovnog rješenja spomen-obilježja koji će se postavljati, sukladno dinamici koju odredi naručitelj, na mjestima istraženih masovnih i pojedinačnih grobnica žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, s troškovnikom za realizaciju”.

Prvu nagradu dobio je zadarski arhitekt, akademik Nikola Bašić, s obrazloženjem kako se prvonagrađeni rad ističe jasnoćom, sažetošću i pročišćenošću oblikovanja. Kako je navedeno, stroga geometrijska dvojnost kvadrata i kruga nudi bogatu interakciju odnosa punine i praznine, plohe i prostora. Naizgledna objektivnost oblika i materije, u svakom specifičnom ambijentu, dobiva mogućnost drukčijega prepoznavanja. Kvadratni okvir i čisti krug ugrađeni su u zemlju i mijenjaju osnovne proporcije, postajući poput portala koji korespondira s prirodnom okolinom.

Okrugla ploča nudi relevantne dodatne informacije o položaju stratišta na teritoriju Hrvatske i u okolini. Površina je tretirana tako da su osnovne plohe zagasite, mat pjeskarene, a rubovi su ostavljeni sjajni i blistavi, što stvara svjetlosnu dinamiku važnu zbog prepoznatljivosti u raznim uvjetima. Dodatna su vrijednost rješenja i predstavljena četiri modula veličina, čime se osigurava jednostavniji smještaj spomen-obilježja na različitim lokalitetima. Rad je ekonomičan, jednostavan za dobavu i postavljanje na različitim terenima te jednostavan za održavanje – navodi se u obrazloženju odluke.

Četiri veličine

Hoće li Bašićev spomenik, koji bi trebao biti postavljen na nekoliko stotina mjesta gdje se na raznim stranama i pod različitim ideologijama ginulo u Hrvatskoj, pomiriti sve žrtve Drugog svjetskog rata i poraća?

Kako navodi Bašić u svojem radu, od svih žrtava prinesenih idealu ljudske (i nacionalne) slobode najbolnija je zatajena žrtva, ona čije je ime i spomen zamračila nepodobna nacionalna, vjerska ili ideološka pripadnost. Spomenici za sve stradale u Drugom svjetskom ratu i nakon njega za današnje društvo znače katarzično generacijsko podmirenje duga.

Spremnost podizanja takvih spomena put je priznanja i pokajanja, što je zalog da se raspolućeno hrvatsko društvo konačno sljubi u oprostu i pomirenju.

Predloženo rješenje na tragu je afirmacije simboličkog znaka kojim bi se jednako označila mjesta svih stradanja u različitim prostornim i povijesnim prilikama. Na graduiranim komunikacijskim razinama odašilje se uvijek ista znakovna poruka: sjetimo se duša koje vape za priznanjem, pokajanjem, praštanjem i pomirenjem, navodi u konceptu zadarski arhitekt.

Simbolika oblikovnog znaka višeznačna je i slojevita. Iako su oblici izvedeni iz elementarne geometrije po svojem karakteru apstraktni, znakoviti kompozicijski odnos punine i praznine kruga stvara vrelo simboličkih i emocionalnih asocijacija. Dakle, spomenički oblik odmaknut je od simboličke eksplicitnosti. On ne nosi značenje po drugome, nego se želi afirmirati kao znak po sebi.

U takvom komunikološkom postupku važno je izazvati (kulturnu i perceptivnu) participaciju promatrača u čijoj se subjektivnoj optici isti apstraktni znak prelama u različite asocijativne narative: kraj pomrčine Sunca, otvoreni Kristov grob, otvoreni trezor istine, raskriljena vrata slobode, otvoreni sat povijesti...

Odškrinuta grobna ploča objavljuje da je utaja razotkrivena, da svaka žrtva zaslužuje biti zapamćena, da je u svakom grobu obećanje uskrsnuća. Ni jedna žrtva nije uzaludna, svaki prekinuti život individualizirani je otisak ključa kojim se otvaraju vrata nade – navodi Bašić, koji nam je objasnio i kako je uopće došlo do toga da sudjeluje na natječaju.

Otvaranje vrata

– Bio je to pozivni natječaj na koji je bilo pozvano deset eminentnih hrvatskih kipara i ja kao arhitekt ili, ajmo reći, “mezzo kipar”. Ideja za spomenik krenula je upravo od toga da bi trebalo otprti, otvoriti neka vrata istine, vrata svjetlosti, vrata groba... Kao neki prozor u neku drugu stvarnost. Ta slojevita i različita asocijativnost koju pobuđuje neki znak, to mi je bilo uporište. Ali htio sam svakako da to bude apstraktni znak, da kad ga gledaš, ne sliči ni na što, na bilo koji narativni, opisni oblik.

Recimo, skulptura raspukline u obliku križa s likom autora akademskog kipara Slavomira Drinkovića eksplicitna je poruka, a ovo je poruka koja promatrača poziva na istraživanje, na neku suradnju, na perceptivnu “igru” gdje se promatrača poziva da odgonetne značenje toga znaka, tako da u tom odgonetanju svatko pronađe nešto što je njemu blisko. Netko će pronaći kraj pomrčine Sunca, netko neku otvorenu zapretenu tajnu, vrata trezora koji krije zatajena imena ljudi koji su tu izgubili živote, bez obzira na kojem su se mjestu svi borili za ideale, za neke svoje slobode.

Ni jedna žrtva ne smije biti zatajena, zašto bi se zatajila ta imena? Zašto bi se zabranilo sjetiti se bilo koga, zato što je bio pod “krivim” znakom ili “krivim” ideološkim simbolom? Ja sam jako počašćen što je moj rad izabran, ali nisam želio nastupne promocije kao netko tko je napravio neko likovno djelo ili skulpturalni znak. Ali za mene bi bila beskrajna sreća kad bih ja pridonio na način da ta moja mala gesta bude doprinos da se u hrvatskom društvu dođe do stanovitog opuštanja kad se radi o tim teškim i delikatnim posljedicama koje proizlaze iz naše složene povijesti.

Mislim da je došlo vrijeme da se oko toga okupimo na način koji će za sve biti opušten i prihvatljiv. I upravo zato moj spomenik nema nikakvog eksplicitnog znaka. Vjerski znakovi koji se pojavljuju u nekim varijantama spomenika proizišli su zapravo iz zahtjeva projektnog zadatka da se moraju moći uklopiti, ako to određena lokalna zajednica ili članovi obitelji žele. U tom se slučaju znak može unijeti na to kolo, a može biti i odvojen od spomenika, premda je moja izvorna ideja i prijedlog koji bih ja preferirao da tu nema nikakvih obilježja, bilo vjerskih, ideoloških ili nekih drugih znakova.

Jer taj apstraktni znak spomenika s vremenom će se afirmirati u prepoznatljiv znak; kao oznaka za povijesnu baštinu, koja je od apstraktne oznake postala znak spomenika kulture. Takvom i u hrvatskom prostoru, gdje se namjerava postaviti na stotine takvih obilježja na različitim lokacijama. Želio bih da to bude znak koji samo govori da je to mjesto gdje se nešto dogodilo, da su tamo neki ljudi stradali, a ne da tamo stoji križ, zvijezda ili polumjesec, židovska Davidova zvijezda ili bilo koji vjerski ili pogotovo ideološki znak – objašnjava Bašić.

Hoće li vaše spomen-obilježje uspjeti pomiriti hrvatske građane oko pitanja žrtava, stratišta i ideologija za koje su ljudi stradavali?

– Preambiciozno bi bilo očekivati da se takvo što dogodi. Ali ja ću biti sretan ako se dogodi samo jedan mali korak koji bi vodio prema tom pomirenju. To bi bio jako veliki dobitak. Jer tu je još jedna opasnost – takvi spomenici, nažalost, mogu i produbiti nepovjerenje i izazvati još veću podijeljenost. Moja je namjera bila, i nad tim sam strepio, upravo da ne napravim nikakav narativni simbol koji bi mogao izazvati bilo kakav animozitet kod bilo koga tko to gleda sa svjetonazorske, ideološke ili vjerske pozicije. Da u tom smislu bude potpuno neutralan, gotovo aseptičan, ali da apstraktni znak bude prepoznatljiv u prostoru.

Brzo postavljanje

Kakav je dalje budući život vašeg spomen-obilježja?

– Puno je toga naručitelj unaprijed odredio. Nije se smjelo prijeći određeni financijski okvir, s tim da sam ja ponudio nešto što nitko drugi nije ponudio i što to čini realnim za ostvarenje. Ponudio sam znak koji ima modularne proporcije i veličina modula određuje konačnu količinu znaka. On se može proizvoditi u koliko god hoćete veličina, od malih komornih prostora do širokih panoramskih prostora, gdje može bude puno veći.

On će se u konačnici multiplicirati na nekoliko stotina, negdje se čak navodi 600 do 700 spomen-mjesta, što znači da mora biti podatan za serijsku produkciju, što je ovdje moguće jer je znak napravljen od materijala koji ne traži nikakvo održavanje i praktički je vječan. U tom su smislu napravljene predispozicije da je to izvedivo, bez tehničkih i organizacijskih pitanja koja bi trebalo rješavati. Mislim da će se postavljanje prvog takvog spomenika dogoditi vrlo brzo. Ovaj natječaj ima svoju povijest, bio je raspisan prije pet-šest godina i na njemu je proglašena prva nagrada.

Počele su realizacije toga, ali taj se znak – mislim da se radilo o betonskoj kocki – pokazao vrlo problematičnim pa je Ministarstvo odustalo od daljnje realizacije. Potom je opet raspisan natječaj, koji je ostao bez rezultata jer se povjerenstvo nije složilo oko izbora, da bi ovaj pozivni natječaj donio rezultate, s tim da je čak bilo više prijavljenih radova od pozvanih autora. Moj je znak prihvaćen i mislim da će vrlo brzo ići u realizaciju, ali postupno, na nekoliko lokacija. O programu Ministarstva i dinamici ja ne znam točno, ali to će sigurno biti proces koji će se odvijati godinama.

Nakon izvrsno riješenog kornatskog spomenika, opet ste se dokazali u području “osjetljivih” spomen-obilježja?

– Tamo sam također bio pozvan među kipare, sad sam drugi put ušao u njihov vrt i “počupao im malo blitve”. Jako sam počašćen što sam među tim kiparskim svijetom prisutan u više tih situacija. Moram istaknuti i veliki doprinos mojeg mladog kolege Krešimira Damjanovića, koji mi je pomogao da to uobličim danas suvremenim sredstvima obrade i 3D modeliranja, a imao sam i dobrog suradnika, vrlo dobrog bravara iz Zaboka kod Zagreba, Stjepana Šturmana. On je napravio model od materijala kakav treba biti i to je također pridonijelo boljem iščitavanju čitave ideje.