Dok gradonačelnici sedam njemačkih gradova pišu pisma Angeli Merkel i njemačkoj vladi u kojima traže dozvolu za zbrinjavanje maloljetne djece iz izbjegličkih kampova u Grčkoj, Hrvatskom se iznova širi opasna i podmukla zaraza, tzv. škoronavirus.
Njezin nulti pacijent, šef Domovinskoga pokreta Miroslav Škoro, u intervjuu RTL televiziji založio se za srednjovjekovne metode obrane hrvatskih i europskih granica od nadiruće migrantske prijetnje: ne samo za slanje vojske kao oružanog štita pred izbjeglicama, nego i za izgradnju čvrstih fortifikacija, odnosno utvrda koje bi odvratile opasnu sirijsku djecu i njihove roditelje od podmukle najezde.
"Tu se radi o ljudima koji su već četiri godine u Turskoj i koji ih, kao što mi puštamo vodu, puštaju nama u Europu", izjavio je Škoro, aludirajući sasvim neuvijeno na sliku nečisti iz zahodske školjke koja prijeti opasno zagaditi naše sterilno europsko biće.
Pozivajući se, sasvim logično, na svoj katolički i kršćanski duh, Škoro je prisnažio:
"Granica se definitivno mora štititi. Ja smatram da je Hrvatska već ograđena, samo s krive strane. Hrvatska bi trebala na granici sagraditi fortifikacijske utvrde da se zaštiti. Treba sa Slovencima i Mađarima dogovoriti da se sadašnja ograda pomakne. Vidi se dobro koja je to količina i vrsta ljudi koja nadire prema zapadu."
Eto, tako zamjećuje novodobni vitez hrvatskog obrambenog pokreta. Koji je prije dvadeset i nešto godina, kad je i na hrvatskim granicama i unutar njih kronično falilo i vojnika i najprimitivnijih fortifikacija, imao - nažalost - nekakva neodgodivoga domoljubnoga posla u američkome Pittsburghu.
Da se razumijemo, nije Škoro nikakav usamljenik u procjeni da se Hrvatsku treba sačuvati od novodobnih agresora, makar oni bili uglavnom opredmećeni u ratom protjeranoj i napaćenoj sirotinji i malodobnoj djeci. No, nije nimalo slučajno da je naš domoljubni junak jedini od mnogobrojnih suverenista i drugih ljutih prodavača moderne hrvatske magle došao na konstruktivnu ideju izgradnje fortifikacijskih objekata prema istoku.
Verbalni radikalizam i desničarenje u Hrvata oduvijek su bili obrnuto proporcionalni stvarnom patriotizmu i čovjekoljubnim djelima, a posve razmjerni potrebi krajnje osobnoga ili ideološkoga iskupljenja.
Jednako kako su devedesetih mutikaše i bivši udbaši kliktali "ne rušite zida u Berlinu, mi ćemo ga prenijeti na Drinu" bježeći prema Njemačkoj, tako i danas velebne granične tvrđave od lažljivih riječi grade Škoro i drugovi, prvaci desne političke teatrologije kojih nigdje nije bilo kad je pod njihovu najmiliju Domovinu odista trebalo gurnuti vlastitu škinu.
Da se razumijemo, čitava je hrvatska politička scena zasićena takvim likovima: posvuda su podjednako dobro raspoređeni prinčevi osobnih probitaka, oportunizma i komoditeta, a jezika natečenih od opserviranja kolektivnih i nacionalnih briga. No, dok se pozerskim domoljubljem i radikalizmom svojih nevjerodostojnih ideja javno ne razmeću, zaslužuju makar malo medijskoga mira.
Škoro i škorojevići ga ne miritaju nimalo: njihove desetljećima zakašnjele ratove nisu više zaslužila voditi čak ni njihova rođena djeca.