Ne postoji vatrogasac koji nijednom nije postavio krucijalno pitanje o umu, tijeku misli jednog piromana. Ali džaba mu i razmišljanja i razgovori s kolegama, u um takvog bolesnika može ući samo i jedino psihijatar. No, iskusni vatrogasac nalik Peri Marijančeviću, dozapovjedniku bračkog DVD-a Selca, u sebi uvijek ima sumnju na potencijalnog piromana. Njegova se priroda, veli nam, uvijek otkiva, a kada znaš gledati lako možeš povezati dva i dva. E sada zašto smo i ovu temu, između ostalog, otvorili na teškom zvizdanu, u toplinskom valu, u šumi česmine i cvrčaka na putu između Sumartina i Selaca, pokraj bijele zgrade, još friške, još prazne?
Tko su zapravo piromani?
Zato što smo željeli oćutjeti kako se osjećaju oni koji će uskoro u njezine dvore doći. Selačkim vatrogascima srce je veće od ove zgrade. Nakon toliko boravka u privremenim domovima, u podstanarskim objektima još od 1991. godine, krajem ovog ljeta konačno dobivaju ono svoje. Svoj dom. Ima li veće sreće za njih, pitamo ih? Nema, kažu nam, tvrdeći kako će konačno imati mjesto za dežurnu službu, sobe za odmor, ležajeve za goste, mjesto za zajedničku marendu, prostor za okupljanje. Male stvari neke ljude čine najsretnijima na svijetu. Učimo od takvih.
- Ovo je, ma šta ćemo vam poć pričat, srića koju će najbolje shvatiti samo onaj koji se dugo šeta po podstanarskim adresama. A mi se šetamo već dugo, od osnutka. I sada smo konačno došli na naše. Pa gledamo ove zidove, pa ih milujemo, pa nam se prsa dižu, onako preplave te emocije, znaš, pa ti dođe da zaplačeš isto kako su zaplakali i naši kolege i prijatelji, vatrogasci iz Supetra kada su u svoj novi dom ušli nakon toliko godina podstanarstva. Konačno i mi možemo primiti naše kolege iz cile zemlje kako triba. I smjestiti ih kao ljude u sobe kada nam dođu pomagati u intervencijama. Srce, a štaš poć pričat. Samo raste, buba - kaže nam predsjednik selačkih vatrogasaca Tino Štambuk, a prisnažuju to momci koje smo na dežurstvu našli.
Vratimo se mi na onaj piromanski profil, kako bi našim vatrogascima i mi na naš način pomogli. Svatko nekako može pridonijeti. Dozapovjednik Marijančević nas podučava, iskustvo iz njega govori, pa nam veli kako svaka sredina, svaki kvart ako je veće naselje, grad, takvog čovjeka može percipirati kao sumnjivu osobu. U zadnjih desetak godina na istoku Brača djelovalo je nekoliko piromana, osoba na koje je sumnjao. No sustav je takav, bez valjanih dokaza teško nekoga možeš dovesti pred lice pravde. U njegovih 30 vatrogasnih godina zna, veli, imenom i prezimenom četiri piromana. Sve su to njegove pretpostavke i sumnje, ali on zna, osjeća da su su to ti.
- U radu u ovom našem kraju primijetio sam uvijek isti obrazac, sve su to bili muškarci, žena je tu jako malo, i sve su to i mlađi muškarci. Osobe su to s poteškoćama, ovisnosti o ovome, onome, problemi, psihička oboljenja. Kako ih uočiti? Kada ti je takva osoba stalno tu negdje oko intervencije, kada je sretnete svaki puta čim se dogodi situacija, kada je na terenu prije nas, kada ima već meni taj jedan posebni izraz lica, onda znakove lako možete pročitati. To je ta osoba koja pali, razara. Zato kažem, mi iz male zajednice možemo lako prepoznati potencijalnog piromana, definirati ga, zaokružiti. To su psihološki slučajevi koje normalan čovik ne može razumit, niti triba to pokušat razumit. Ja sam danima i noćima i sam razmišlja i govoria s kolegama na tu temu. Ali nema tu odgovora – kaže dozapovjednik.
Projekt izgradnje društveno - vatrogasnog doma za potrebe selačkog DVD-a egzistira već šestu godinu, ozbiljno je shvaćen među općinarima. Nakon toliko godina njihova boravljenja po garažama, skladištima, neadekvatnim privremenim adresama, bilo je nužno realizirati rješenje. Općinski načelnik Ivica Marijančević veli kako se prvo krenulo s izradom dokumentacije, paralelno je država za tu namjenu ustupila zemljište općini. Pod jednim uvjetom:
- Tim da se na njemu izgradi isključivo vatrogasni dom što smo i napravili. Onda smo prijavili projekt uz svu izrađenu dokumentaciju na natječaj za europske fondove. Okrenuli smo se programu ruralnog razvoja za društvenu infrastrukturu. I potom smo krenuli s izgradnjom društveno - vatrogasnog doma u Selcima, birajući stratešku poziciju uz cestu Sumartin - Selca. Upravo zbog operativnosti, zbog lakšeg, bržeg izlaska na teren u alarmantnim situacijama. Imali smo i vizionarski pogled, još kada se zgrada projektirala zadovoljila se u nacrtima potreba za društvenim sadržajima – veli načelnik Marijančević.
Vrijedan projekt
Dom kako smo vidjeli u šetnji s vatrogascima ima šest soba s po četiri ležaja, centralnu kuhinju, kongresnu dvoranu, teretanu, operativni centar, garažni prostor za smještaj vozila, opreme i tehnike, vatrogasni toranj visine 17 metara za izvođenje vježbi, svlačionicu s tuševima, praonicu i sušionicu za pranje uniformi... I što je važno, tijekom stvaranja projekta nije se želio stvoriti samo prostor u kojem će se čuti jedino zvuk sirene.
- Kada se dom još crtao tvorci projekta su imali vizionarsko razmišljanje. Doživili su ga kao mjesto društveno - vatrogasnog koncepta. Novi supetarski vatrogasni dom je impozantan, ali pojedinačno gledajući on pokriva potrebe četiri bračke općine. Naša je zgrada dom za selačke vatrogasce, i opet pojedinačno gledajući najveća je u odnosu na one naših kolega. Ali to će samo podignuti njenu svrsishodnost na još veću razinu, s obzirom da će joj kapaciteti omogućiti čitav niz dodatnih aktivnosti. Ovo je vrijedan projekt, nosio je putem svoje poteškoće, ali privodi se kraju. Čeka nas još nekoliko tehničkih pregleda i s krajem ljeta on ide u funkciju – vele u Općini.
Gotovo je, imamo dom, kažu nam i selački vatrogasci njih 37 članova, od toga 26 operativaca. Sve su to, kaže predsjednik Tino Štambuk ljudi koje je duboki poziv doveo u ovo društvo. U svakoj selačkoj generaciji izrode se dva do tri vatrogasca. Bilo bi dobro da ih je više, ali sve je teže danas naći volontere spremne za ovakve pothvate. I baš zato ova zgrada donosi motiv.
- S obzirom na dosadašnje nikakve uvjete za rad mi smo bili presretni i s dolaskom tih nekoliko volontera. Zato nam ovaj novi dom znači jer će možda privući nove članove. Sada konačno imamo i stvari koje su nam bile nemoguće, ma evo samo najobičnije tuševe. Dom će biti i mjesto naše edukacije, ali i druženja, bit će otvoren za našu omladinu, ljude, i možda će se tu naći i novi volonteri koji će popunjavati redove – veli Štambuk.
Vremena se mijenjaju, ali piromani uvijek ostaju. Srećom, ljudi puno brže reagiraju, zovu odmah, alarmiraju vatrogasce, oprezniji su, svjesniji. Znaju kako se podosta požara samo s čašom vode mogu izgasiti. No kada vatra silovito krene tada stupaju oni, primjerice 25. godišnji Šimun Jakšić, inače inženjer nautike, ali i četiri godine vatrogasni dobrovoljac, evo i prvu sezonac vatrogasac. Kako god se okrene voda je uvijek oko njega. Kaže nam ovo je posal kojim bi se želio baviti 'cili život, zato jer voli vatrogastvo'. To je ta zvijezda vodilja koja vuče, taj poziv i za starijeg mu kolegu Antu Fistanića već dugo godina selačkog vatrogasca.
- Vatru uvijek poštuješ, ali u trenutku akcije vuče te adrenalin. Tek poslije te uhvate emocije, razmišljanja o tome što se moglo dogoditi. Ali ideš opet i opet, jer to je tu u tebi, to je poziv. Kako se kaže, jednom vatrogasac, uvijek vatrogasac. A on mora imati svoj dom. Mi smo naš dobili, i odavde nas niko više neće moć potirat. Tu smo svoji na svome. Vidia san suze na licima kolega na supetarskom otvaranju njihove kuće. Točno znam kako su se osjećali. Razumim ih, to su naša braća, kolege, to je zajedništvo. Zajedno smo uvik jači. I kod nas će skoro biti fešta velika - kaže Ante Fistanić.