ROĐO, NE LOMI JEZIK – Lakše ti je danas u Mannheimu ili Karlsruheu čuti hrvatski – i ostale srodne, uhu razumljive jezike bivše Juge – nego kod nas u u sezoni. Ja više njemačkog čujem u Vodicama nego što sam ga čuo u Ludwigshafenu!
Uđeš u banku, ili trgovinu, počneš nešto petljati na njemačkom, ili nekoj mješavini njega i engleskog, pa nešto na mote, a ovaj s pulta ti se osmjehne od uha do uha: "Rođo, ne moraš se mučit. Reci što ti treba!" Odavde je! Ili iz susjedstva. Ili komšiluka! A ljudi ima jer ima posla. Tamo ti svako selo ima bar dvije tvornice. Nečega. Koje nešto proizvode. A te tvornice traže održavanje.
I onda tu nastupamo mi. Imaš u Njemačkoj firme koje iznajmljuju radnike. Ja sam bio u jednoj takvoj, koja ima 400 radnika na lageru, i iznajmljuju ih po potrebi drugim firmama. Postoji neki projekt, neki remont, traži se određeni broj radnika, tri varioca, dva cjevara, bravara, četiri električara...
Oni te iznajme, pošalju, radi se pet, šest, sedam dana, nakon toga ideš na neku drugu lokaciju gdje se traže radnici. Ili ideš kući. Ili čekaš. I ti tu ne moraš znati ni jezike ni ništa. Imaš tu razne ekipe, Makedonce, Albance iz Makedonije, Srbe, Hrvate, Bosance. Cijela bivša Jugoslavija tamo ti je na okupu! Za bravara il cjevara, il ovako neko pomoćno zvanje, ne moraš imat ni neki papir.
Aj, za električara moraš, struja ipak ubija, i pravi velike troškove. Al za ovo drugo jok. Glavno da znaš i da imaš volje! No, da se ne bi krivo shvatilo, imaš ti u Njemačkoj i veliki broj naših ljudi inženjera, poslovođa, šefova gradilišta, meštara svih struka. Koji rade ne samo po Njemačkoj, nego i po cijeloj EU. Imaš ih naročito puno iz Slavonskog Broda, bivših radnika "Đure Đakovića", koji su tata-mate za te metalske poslove. Eto, meni je prvi teren bio pokraj Amsterdama, tamo smo remontirali neku rafineriju. Poslije nisam htio tako daleko, na sjever, prihvaćao sam poslove bliže kući, da mogu svaka dva mjeseca lakše i brže do Šibenika.
TROŠAK SOBE 400 – 500 EURA – Tamo se živi onako kako se snađeš. Uglavnom se iznajmljuju sobe. Imaš zajedničko kupatilo, zajedničku kuhinju, i tako to funkcionira. U sobama su nekada po dvojica, po trojica, nekada si sam. Jasno, biti sam je skuplje, s više je jeftinije, ali je manje komoda. Koliko para, toliko muzike, ko i u svemu. Taj ti je smještaj između 400 do 500 eura troška mjesečno. Eto, mi sad živimo onako kako su ti Nijemci ljetovali kod nas šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća! Točno tako, zajedničko kupatilo ujutro, kuhinja. Ko je onda znao za apartmane, samo sobe Zimmer! Sad mi idemo kod njih. A oni su ti se počeli baviti najmom. U Ludwigshafenu ti je svaka druga kuća za najam, za rentanje. Pansioni, za nas, strane radnike. Oni u sezoni kod nas na more, a mi ostatak godine tamo kod njih, na rad!
SATNICA 16 – 22 EURA – Svatko je dogovara za sebe. Neto, ono što ti dobiješ "na ruke" je od 16 do 22 eura. A koliko ćeš zaraditi ovisi ti o satnici. Prije se sindikat borio za što manju satnicu, a danas se ti sam boriš za što veću, da što više zaradiš! Sam sebe eksploatiraš, ne mora se kapitalist ništa mučit, ni strahovat od sindikata. I ja bih radio otprilike 200 sati mjesečno. I zaradio bih 3500 – 4000 eura. To je dobro, čak odlično. Jer ni Nijemci u firmama, ako ne rade subotu i nedjelju, a petkom rade skraćeno, za sličan posao, za nekih 160 sati ne dobiju više od 2000 eura mjesečno.
HRANA OD 400 DO 800 EURA – Cijene su ti hrane iste ili čak i manje nego kod nas. Ili sam kuvaš i spremaš ili jedeš vani, kako sam hoćeš i možeš, kombiniraš. I na to ti ode isto nekih 400, 500, 600, pa čak i do 800 eura, kako kada i kako koji mjesec. Fini restorani su skup sport, i kod nas i kod njih.
RATA ZA AUTO 500 do 700 EURA – Auto ti je u Njemačkoj lakše kupiti nego kod nas cigarete na trafici. A to je prva stvar koju naši ljudi naprave kad dođu gore. Formalnosti, papiri, kredit, osiguranje, to se riješi u pet minuta, a onda slijedi izbor. Koji također nije težak. Samo tri marke dolaze u obzir – BMW, Mercedes i Audi. Na ovog potonjeg najčešće pada izbor, četiri pet godina star, dobro očuvan, nije puno prošao... Uglavnom, što se nas tiče, sve ove druge tvornice automobila – opelići, škodice, renolići, pežoići – sve bi se to komodno moglo zatvoriti. Sve bi propale! I onda ti je mjesečna rata za auto između 500 i 700 eura, koliko dogovoriš. To sve ide ajn-cvaj, firma za koju radiš radi s tim auto-lagerom, banka ih prati jedne i druge, to sve štima ko urica. Više vremena izgubiš na izbor auta na pola hektara samih Audija, poredanih jedan pokraj drugoga.
POLITIKA – O njoj ti vanka nitko ne priča, niti je spominje. Svi smo mi gore došli zaradit. I za istim stolom imaš, recimo, bivšeg pripadnika Četvrte gardijske, arkanovca i UCK. I nitko nikog ne pita ništa. Jer nitko ne želi praviti probleme prvenstveno sebi, a posljedično ni drugima. Ionako sve nas većina Nijemaca trpa u isti koš. Za njih smo mi još uvijek svi skupa "Jugosi". A zajedno s nama ima i dosta "Ozija", istočnih Nijemaca, koji također dolaze na Zapad raditi. Ista su država već trideset godina, ali Istok je još uvijek Istok. Ima jako puno i Bugara, Rumunja, Poljaka.
GUŽVA – Kod nas se živi puno sporije, a tamo je uvijek gužva. Mravinjak, krcato. Pogotovo u šest, sedam sati ujutro, to sve juri, žuri, cijela Njemačka, cijela Europa ide na posao. Kolone na autoputu. Zastoji. To su ti tamo jedine vijesti na radiju! Stau! Gužva! Samo to slušaš dok si u autu! Stau amo, stau tamo! I cvancih kilometara lange kolone! A ne ko kod nas – jedine su vijesti Maja Šuput i šta je reka Milanović o Plenkoviću. A teti Angeli fali milijun radnika! Digneš se ujutro u šest, ili prije, po mraku putuješ na posao, radiš tamo jedno deset sati, uvečer se po mraku vraćaš, i tako isto sutradan. Samo radiš! Što je dobro, jer što manje slobodnog vremena imaš, manje i trošiš
NEDJELJOM NIŠTA NE RADI – Nedjeljom ti ništa ne radi. Samo benzinska pumpa. Sve drugo je zatvoreno! Pekara ti radi do 11 sati. Ako nisi kupio kruh do tada, nećeš ga ni kupiti. Možeš samo u restoran! Trgovački centri ne rade! Šetaj po parku! I ne dao ti Bog, recimo, da ti uzmeš bušilicu i tamburaš nešto s njom po kući! Malo štemaš. Odmah ti dolazi policija! To je "mirni dan"! Ljudi se odmaraju! Susjed te tuži, dolazi policija, i kaže: "Danas se ne smije ništa raditi! Smetate ljudima oko sebe!" Miješalica za beton da radi? Nema šanse! Ni jednu jedinu miješalicu ja nisam vidio u cijeloj Njemačkoj izvan gradilišta! Šta će ljudima miješalica? Da naprave kat kuće sebi, dici, vikendicu za iznajmljivanje? A ne, za to postoje firme.
OTIŠAO DA VRATI DUGOVE – Zašto sam anoniman? Jer sam u Njemačku otišao da zaradim dovoljno da vratim dugove koje sam napravio živeći – i pokušavajući poslovati – u Hrvatskoj. I sad sam u tome, nakon nekoliko godina, uspio. I ne znam hoću li opet ići gore. Možda, ako budem morao. Članstvo u EU u tom nam je smislu velika stvar, mi gore odemo samo s osobnom iskaznicom i sve riješimo. Ovi drugi, koji nisu, na tome nam zavide, njima treba 300 papira, potvrda, da to izreguliraju. Osjećaju se kao građani drugog reda, što zapravo i jesu, jer nisu građani EU. Tek onda shvatiš da si ipak, unatoč svemu, u elitnom klubu.