Prije 22 godine umro je Franjo Tuđman. Prvi hrvatski predsjednik pod čijim je vodstvom izboreno međunarodno priznanje. Titov general koji se suprotstavio projektu Velike Srbije. Povjesničar koji jse zalagao za pomirenje djeca ustaša i djeca partizana, svjestan da mu za pobjedu trebaju i jedni i drugi. Državnik koji je pokrenuo Oluju i oslobodio okupirane dijelove zemlje. I na koncu političar koji je mirnim putem, bez ijednog ispaljenog metka, Hrvatskoj slavodobitno vratio Vukovar.
Istovremeno, bio je i predsjednik države koji je ekonomiju prepustio lupežima. Koji se upustio u zlosretnu avanturu podjele BiH iz koje su tamošnji Hrvati izašli kao najveći gubitnici. Koji nikad nije previše hajao za demokraciju i demokratske standarde, pa je pogrdnim imenima nazivao oporbenjake, a redom odbijao priznati legalno izabrane zagrebačke gradonačelnike. I koji je Hrvatsku koncem devedesetih svojim tvrdoglavim postupcima odveo na prag ozbiljne, i za zemlju prilično pogubne međunarodne izolacije.
Objektivna slika Tuđmanovog lika i djela, ako je doista objektivna, neće preskočiti nijedan od ovih elemenata. Hrvatska je unutar sebe duboko antagonizirana, često i kontradiktorna zemlja, pa ne treba čuditi ako je u tim vehementnim vremenima takav bio i njezin prvi predsjednik. Tuđman je tako u Ustav ugradio hrvatske partizane. A ustašama i domobranima podijelio mirovine. Borio se protiv pozdrava „Za dom spremni“. Uveo kunu za nacionalnu monetu. Svi njegovi premijeri nekada su bili članovi Saveza komunista, a bivši Udbaši vodili su mu obavještajni aparat. Istovremeno, njegov najbliži suradnik bio je Gojko Šušak, dijete vojnika NDH koji je od vojnog roka u Jugoslaviji pobjegao u Kanadu.
S oba je oka početkom devedesetih žmirio na zločine koje su hrvatski vojnici iz osvete zbog velikosrpske agresije počinili nad građanima srpske nacionalnosti. Ali je imao snage koncem devedesetih pružiti ruku pobunjenim Srbima i osigurati mirnu reintegraciju Istočne Slavonije u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Inicirao je osnivanje Haškog suda za ratne zločine. No kada je saznao da bi se na njemu mogao pojaviti kao jedan od optuženika u udruženom zločinačkom pothvatu koji je za cilj ima Hrvatskoj pripojiti dijelove Bih, odbio je sa njime surađivati. Posthumno, njegovo ime spominje se u haaškoj presudi protiv političkog i vojnog vodstva Hrvata u BiH za zločine počinjene nad Bošnjacima. Sam Tuđman svoje namjere nikada nije krio. Uvjeren u vlastiti povijesni značaj, Tuđman je sve svoje susrete na Pantovčaku snimao. Stenogrami koji su trebali poslužiti historiografima za putokaz, postali su istražiteljima dokaz.
Bez obzira na to, Tuđman i danas ima veliku težinu na političkoj sceni Hrvatske. Udario je temelje Hrvatskoj kakvu danas imamo. U njega se kunu u HDZ-u i ostalim desnim strankama, u njega su se kleli i SDP-ovci kada su predložili da se njegovim imenom nazove najveća zračna luka u zemlji, ona zagrebačka. Za života nije izgubio nijedne izbore. Na pogrebu mu je počast došlo odati sto pedeset tisuća ljudi.
A u povijesti će zauvijek ostati zapisan kao državnik pod čijim je vodstvom stvorena moderna Hrvatska. Čije prednosti trebaju iskoristiti, a manjkavosti anulirati generacije koje su ga na čelu zemlje naslijedile.