Hoće li nakon Slovenije i Piranskog zaljeva Hrvatska svoju morsku granicu i s Bosnom i Hercegovinom kod Neuma morati također rješavati arbitražom?
To se pitanje nakon prošlotjedne odluke Suda u Haagu počelo više nametati u bosanskohercegovačkoj nego u hrvatskoj javnosti, da bi konačno u četvrtak Parlament BiH ponovno otvorio pitanje gradnje pelješkog mosta, ali i problem razgraničenja na moru.
U svojim je zaključcima Zastupnički dom obvezao Vijeće ministara da do kraja srpnja dostavi cjelovito izvješće o izgradnji mosta, dok su se u raspravi mogli čuti zahtjevi da se od Hrvatske zatraži obustava svake aktivnosti dok se ne postigne konačni dogovor dviju država.
Neki od zastupnika nisu krili kako odluka arbitraže između Slovenije i Hrvatske sada pojačava šanse BiH.
Pitanje granice prvi je u državnom parlamentu BiH postavio zastupnik Damir Arnaut, jedan od vodećih tamošnjih stručnjaka za međunarodno pravo. Prema službenom odgovoru što ga je Arnaut nedavno dobio iz Vijeća ministara BiH, još nije jasno definirana ni ratificirana granična crta između BiH i Hrvatske, što bi trebalo biti temelj za aktivnosti opisane u Konvenciji o pravu mora.
Dodatni je problem i to što je još lani istekao mandat Državnog povjerenstva za granicu BiH, koje na prijedlog Ministarstva civilnih poslova imenuje zajednička vlada susjedne države. Zbog stalnih potresa u vladajućoj koaliciji, to pitanje još nije stiglo na dnevni red, a kada i dođe, vrlo lako bi moglo izazvati novi sukob.
Tako sve i da Hrvatska sada pristane sjesti za stol, nije jasno s kim bi iz BiH pregovarala.
Podsjetimo, Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine, i Franjo Tuđman kao predsjednik Republike Hrvatske, u srpnju 1999. godine, pod okriljem Pakta o stabilnosti, potpisali su Ugovor o državnoj granici izmedu Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Prema tom sporazumu, morska granica povučena je sredinom između ključnih kopnenih točaka u Malostonskom zaljevu.
Granična linija ucrtana je na 86 karata i svaku su pojedinačno kao dio Ugovora o granici potpisali članovi Međudržavnog diplomatskog povjerenstva. Tada je i Hidrografski institut iz Splita načinio elaborat s prijedlogom konstrukcije razgraničenja između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske na moru u području Neuma kao polaznom osnovom za buduće razgraničenje.
Ugovor Tuđman – Izetbegović ratificiran je u parlamentu BiH, ali nikada u Saboru RH jer se počelo povlačiti pitanje dvaju otočića, Velikog i Malog školja, kao i vrha Kleka. Najviše su ga kočili baš HDZ-ovci, tvrdeći da su otočići od davnina pripadali Hrvatskoj. Kasnije su ih demantirali i članovi neumske obitelji Putica, koji su kao vlasnici upisani u zemljišnim knjigama BiH.
Posljednji pokušaj utvrđivanja granica krenuo je s pričom o pelješkom mostu u ljeto 2012. godine. Tada je BiH pokušala vezati njegovu gradnju u paketu s granicom. Stvar je presjekao jedan od najvećih hrvatskih autoriteta za pravo mora, dr. Vladimir Đuro Degan, inače rođen u Bosanskom Brodu.
– Obično napuhivanje mišića. BiH nema načina da ucjenjuje Hrvatsku – kazao je tada Degan, ali i upozorio hrvatsku stranu:
– Da Hrvatska izađe na arbitražu, izgubila bi!
Pet godine poslije dr. Degan je ostao čvrsto pri svojem stavu, bilo da je riječ o tome kako u Malostonskom zaljevu u pogledu morske granice između dviju država nema ničega spornog, bilo o nepotrebnosti arbitraže.
– Granica između Hrvatske i BiH definirana je ugovorom koji su 1999. potpisali Franjo Tuđman i Alija Izetbegović i pravedna je. Veliki i Mali školj i vrh Kleka i prema međunarodnoj praksi razgraničenja pripadaju BiH. Ni jedna od strana nije otkazala sporazum, a vlasnici otočića porez plaćaju Općini Neum i tu nema ničega spornoga – kazao nam je dr. Degan.
Po njegovu mišljenju, arbitraža bi bila obično bacanje novca.
– Što će nam arbitraža kad se sporazum Tuđman – Izetbegović već skoro 20 godina primjenjuje u praksi? Uostalom, kada je Hrvatska kod Europske unije aplicirala za sredstva za gradnju pelješkog mosta, priznala je ravnu crtu iz sporazuma dvojice predsjednika. Neki međunarodni krugovi jednostavno vole stvarati probleme i predlagati rješenja poput arbitraže. Tko tako nešto zastupa, taj bi se obogatio jer arbitraža beskrajno košta. Uostalom, pogledajte tužbe i Hrvatske i BiH za genocid protiv Srbije na Međunarodnom sudu i bit će vam jasno da je to bio unaprijed bačen novac. Samo što nitko nije želio slušati struku – upozorava dr. Vladimir Đuro Degan.
Da je sporna i priča o vlasništvu nad otočićem, potvrđuju riječi načelnika Stona Vedrana Antunice (HDZ). On također spori i plaćanje poreza kao argument u međudržavnom sporazumu.
– Vlasnik i Velikog i Malog školja je obitelj Gučić iz Stona. To vam je jedina istina. Tko ne vjeruje, neka provjeri u našem katastru i zemljišnim knjigama. Mi ne naplaćujemo nikakav porez, jer ga nema, ali nema ga ni u BiH – kazao nam je stonski načelnik.