Jedan list papira i malo vremena da se sastavi iskreno priznanje prometne nepodopštine mogu vrijediti i do nekoliko tisuća kuna, ali su benefiti nebrojeni. Barem kad su u pitanju postupci kod prekršaja prekoračenja brzine kretanja, a za koje sad postoje i službeni statistički dokazi prema kojima se gotovo uvijek isplati uložiti prigovor.
Te su podatke prikupili profesori s Visoke policijske škole te Policijske škole, Željko Mršić i Mile Klanac, koji su napravili istraživanje o učinkovitosti postupka prigovora u slučajevima “prebrze vožnje”.
Ukratko, rezultati su pokazali kako su u krivu svi oni koji smatraju da se ne isplati žaliti - štoviše, od ukupnog broja prigovora koji su u vrijeme pisanja istraživanja bili zavedeni na Prekršajnom sudu u Zagrebu, njih čak 85,1 posto riješeno je tako da je presuda ublažena ili oslobađajuća dok je policijska kazna potvrđena u samo 12,5 posto slučajeva. Treba pritom naglasiti da je udio oslobađajućih presuda znatno manji od ublažavajućih - ovih prvih je, prema statistici, 13,8 posto dok se ublažavajuća presuda dogodi u 71,3 posto slučajeva.
Razlika je u tome što ublažavajućom presudom počinitelju prekršaja ipak i sud potvrđuje da je kriv, no u obzir se uzimaju brojne olakotne okolnosti koje u konačnici obično dovedu do značajnog umanjenje iznosa financijske kazne. Drugim riječima, naporima policije usprkos, sudovi često staju na stranu počinitelja prekršaja, a obično se to čini zato što oni priznaju prekršaj i izražavaju kajanje te mole za blagost.
Prema podacima iz istraživanja, na takvo se “skrušeno” ponašanje u pravilu odvaži čak 70 posto počinitelja dok njih samo 28,7 posto prekršaj poriče, a samo 1,3 posto ide s taktikom u kojoj prekršaj smatra nepravilno utvrđenim. Stvar je zanimljiva jer sudionicima prometa prvi put daje uvid u njihove šanse kod ulaganja prigovora na Prekršajnom sudu, doduše samo onom u Zagrebu, ali koji bi se ipak trebao smatrati reprezentativnim s obzirom na činjenicu da u metropoli živi četvrtina svih stanovnika Hrvatske.
Nažalost, nije poznato kako postupci prigovora završavaju kod nekih drugih prometnih prekršaja - recimo, prolaska kroz crveno svjetlo i ostalih, ali iz rada objavljenog na portalu Hrčak vidljivo je kako je prekršaj prekoračenja brzine odabran namjerno, i to poglavito zbog problema koji policija ima u postupcima evidentiranja, odnosno utvrđivanja počinitelja takvog tipa prekršaja.
Naime, dok kod prolaska kroz crveno svjetlo prekršaj uglavnom utvrđuju policijski službenici na licu mjesta, prekršaj prekoračenja brzine u čak 72,5 posto slučajeva registrira se putem fiksnih, stacioniranih mjernih uređaja, što je u samom postupku problematično.
Konkretno - u takvim situacijama policija ima informacije samo o vozilu kojim je počinjen prekršaj te o njegovu vlasniku, ali ne i o identitetu osobe koja je počinila prekršaj pa te podatke od vlasnika vozila mora zatražiti naknadno, a ovdje se, pak, javlja cijeli novi set problema jer vlasnici vozila ne moraju nužno znati točan identitet svake osobe koja u svakom trenutku upravlja njegovim automobilom, posebno u situacijama u kojima od počinjenja prekršaja do samog postupka prođe više vremena.
Sve to u konačnici ide u prilog počiniteljima prekršaja, a posebno je zanimljivo da se udio tih oslobađajućih presuda povećava nakon donošenja novih, strožih odredbi Zakona o sigurnosti na cestama koje su stupile na snagu u kolovozu 2019. godine. Što je razlog tome, u radu se ne pojašnjava, no jasno je kako postoje drastične razlike između postupanja policije i Prekršajnog suda koje sugeriraju da bi se ovdje dosta toga trebalo popraviti.
U međuvremenu, najveće financijske koristi od toga imaju potrošači-prekršitelji kojima sudska praksa ide na ruku, no teško da bilo tko u postojećem stanju može pronaći i neke dugoročne koristi za društvo.