Bila je to velika večer babića u Opatiji, na jednom od turistički najprestižnijih mjesta u Hrvatskoj, u restoranu “Bevanda”. Sedam biranih šibenskih vina, svih sedam babića, uzgojenih na našem domaćem kršu i kamenu, pa brižno odnjegovanih u podrumima, zasjalo je punim sjajem u čašama, pred publikom koja je u cjelosti ispunila sav raspoloživi prostor, stolice i stolove koji su joj te večeri bile na raspolaganju.
Priča o nastanku
Redali su se jedan za drugim - babić vinarije Rak, kojeg je predstavio mlađahni Andro, najmlađi član nove šibenske vinske “dinastije” iz Dubrave, pa babić vinarije “Testament” iz Jadrtovce, o kojem je zborila mlada stručnjakinja Lucija Kiridžija, pa babić Gracin, poznatog enologa Lea Gracina, koji je predstavio njegov distributer Igor Šestan iz opatijske tvrtke Pro Mille d.o.o., pa raskošni, mirisni “babić” vinarije MI iz Rogoznice, koja je dobila ime po svojim osnivačima, Maji Divljaković i Igoru Dokiću, i koji je kao takav, ostavljen za kraj, uz desert, Souffle od tamne čokolade i sladoled od Diplomatico Ruma, uz koji su note zrelog voća najbolje dolazile do izražaja...
Bio je tu i babić Matošin iz Primoštena, pa babić Hyllis Marka Bencarića iz Rogoznice, u kojoj ima vikendicu i podrum, zbog kojeg se nedavno preselio iz Zagreba u Split; pa babić mladog Filipa Barake s Prižbe, na kojoj je još njegov pokojni otac Gordan 2005. godine posadio obiteljski vinograd s 11.500 čokota na četiri hektara, uz koji je potom niknula i mala obiteljska, boutique vinarija.
Cijela je ta nova šibenska vinska plejada iskoračila na vinsku scenu, a za to su najzaslužniji upravo upornost Maje Divljaković i poznatog “Bevandinog” sommeliera – ili kako ga još, zovu čuvara vinskog blaga – podruma s više od 800 etiketa, kojem je odnedavno pridruženo i ovih sedam novih, babićevskih, u prvom hotelu s pet zvjezdica na sjevernom Jadranu.
”Kada sam prvi put osvojio prvenstvo Hrvatske u Primoštenu, 2008. godine, tada sam prvi put kušao ‘babić’, i to onaj Lea Gracina. I bilo mi je to zbilja fantastično iskustvo, pa sam nakon toga naletio na Piližotu, pa na babić vinarije ‘Vinoplod’. I to je bilo to, knjiga sa svega nekoliko slova. Ali, ovo sada, ovo je potpuno novi val etiketa i proizvođača ‘babića’, za koje nisam čuo, niti sam ih kušao i kada je bila Maja ovdje u ‘Bevandi’ prije mjesec dana, rodila se ideja da ih sve zajedno predstavimo na velikoj vinskoj večeri u ‘Bevandi’” – zborio nam je Klaudio Jurčić, jedini koji se može pohvaliti da je bio četiri puta najbolji sommelier Hrvatske.
On je “babiću”, kao našoj autohtonoj sorti, koju treba promovirati, otvorio vrata, dao joj prostor i prava je šteta da se uz Maju, Luciju i Andru Raka nije i više vinara pojavilo uz svoja vina u “Bevandi”. Jer, to je ono što vinska publika voli – voli uz vino vidjeti i njegovog tvorca, voli čuti priču o tome kako je nastalo, s kojeg je položaja...
Srećom, imat će prigode za popravni ispit, jer je odmah po uspješno održanoj večeri i prezentaciji pao Jurčićev prijedlog Maji, kao zastupnici svih babića: “Ovo moramo što prije ponoviti!” I to će se, barem kako sada stvari stoje, dogoditi vrlo brzo, možda već i u svibnju...
A osim u vinu, babiću koji je stizao uz svaki od pet slijedova večere – pa čak i između – devedesetak nazočnih uživalo je i u biranim “pjatancama”. Najprije je išao cocktail od jadranskih kozica, s ispunom od naranče, salatinom i prahom od maslina. Pa potom kebab od kapesanti – šibenčani bi rekli San Žakova – s aromatiziranom palentom, pa lasagne od odležanog ramsteka uz hrustu od parmezana, te na koncu kao glavna spiza goveđi but u umaku sa šljivama kojem je malo završnog “tača” dao i varenik od babića, ukuhanog mošta, vinarije MI, pravog eliksira bez kojeg je desetljećima, pa i više bila nezamisliva dalmatinska kužina, osobito njezini vrhunci, kao što je to primjerice pašticada.
Uskoro i vrhunski rose
Cilj svega je, kazao nam je Klaudio Jurčić, da ljudi vide i prepoznaju babić i da vide da Dalmacija, kada je o vinima riječ - nije samo plavac mali.
“Želim da otkriju da je, barem za mene osobno, ‘babić’ sorta koja ima nevjerovatnu eleganciju, i ako joj se pametno pristupi, uz jedan pametan menadžmet u vinogradu i kasnije u podrumu, od nje se može napraviti zaista vrhunsko vino i vrhunska vinska priča” - mišljenje je koje zaista treba respektirati.
I babić i plavac su sorte koje vole sunce, obožavaju škrtu zemlju, više kamenja, nego zemlje, obje su dosta alkoholne, ali bitna je razlika da je babić sorta koja ima puno više kiseline. A samim time i veći potencijal odležavanja.
Vrijeme babića tek dolazi, uvjerena je i naša Šibenka Maja Divljaković, samo je vrijeme da se domaći vinari udruže i ujedine snage na promociji ove sorte, koja može dati i vrhunska rose vina. Jedno od njih je toliko oduševilo Sanju Markušić, voditeljicu obiteljske poliklinike u Opatiji, kada ga je 2016. probala u “Pelegrinija” da ju je Rudi Štefan – koji je u njihovoj kući boravio dok je studirao u Opatiji - uputio u Rakovo selo, gdje je upoznala cijelu obitelj Rak koja godišnje puni 30-ak tisuća boca autohtonim sortama. I bila im izvrsna promotorica na večeri u Opatiji. I to ona prava, spontana, koja je uzela mikrofon u ruke kada je vidjela da mladi Andro Rak ima veliku tremu!
I dok je Rakov babić, zajedno s nekim drugima, onaj novi, “iz polja” Gracinov i babić vinarije MI je onaj tradicionalniji, iz kamenih vlaka, i baš te brojne varijacije na temu su dodatna vrijednost i bogatstvo jednog jedinog i neponovljivog babića.
I pokazalo se da za svakog od njih ima dovoljno mjesta na vinskim kartama najprestižnijih hrvatskih hotela i restorana – ako se mogu naručiti i piti u “Bevandi”, ili dobiti srebrnu medalju na “Decanteru” u Londonu, nema toga što s tim imenom nije moguće. Samo triba uprit i radit!