Veliku političku nervozu izazvalo je zadnjih dana ne jedno imenovanje, nego jedan u moru prijedloga za neka buduća imenovanja zagrebačkih ulica. Vijeće zagrebačke četvrti Gornji grad-Medveščak, u kojemu većinu drži u Zagrebu vladajući ‘Možemo‘, uvrstilo je u fond potencijalnih uglednika koji zaslužuju čast da se po njima nazovu ulice u hrvatskoj metropoli imena nekoliko partizanki i revolucionarki, pa tako i bivše jugoslavenske premijerke i hrvatske političarke Milke Planinc.
Izazvalo je to tako žestoke javne reakcije desnice i samozvanih domoljubnih monopolista kao da je Tomislav Tomašević iznova uveo pravilo vožnje par-nepar ili osobnim kapricom izazvao nestašicu kave i banana u metropoli. Za pokušaj kompromitacije vlasti alternativne nacionalno vladajućima koriste se već dugo vremena i najbanalniji komunalni problemi, i smeće, i pometači ulica, i obaranje svakoga šugavog stabla na javnoj površini, a evo sad i zapisnici sa rasprava u vijećima gradskih četvrti, gdje je valjda svatko posve slobodan iznositi svoje političke prijedloge. Ili, možda, ipak nije? Možda Savezno izvršno vijeće ne dopušta tu mogućnost; možda je neka desna Milka Planinc danas na vlasti?
Naravno da javno napuhivanje buhe dok od nje ne napraviš slona (što je stara definicija tabloidnog novinarstva) u ovome slučaju više služi projektu iritacije javnosti trivijalnim temama nego potrebi da se o liku i djelu Milke Planinc nešto suvislo kaže. Vidite li vi čime se ti u Zagrebu u svojoj političkoj dekadenciji bave dok se naše mudro vrhovništvo neštedimice nosi s brojnim realnim krizama, od inflacije, preko SMS-zapošljavanja do rata u Ukrajini? Vidite li vi u kakvim mentalnim državama oni još uvijek žive?
Jedan od žešćih demagoga koji je javno nasrnuo na primisao da netko želi javno slaviti jednu Milku Planinc bio je i saborski zastupnik NDH Zlatko Hasanbegović. Njemu se, međutim, krik javnog očaja evidentno oteo zbog sasvim drugog povoda: prošli tjedan zagrebačka vlast konačno je ukinula nazive četiriju ulica nazvanih po nekadašnjim dužnosnicima države Ante Pavelića: Filipa Lukasa, Vladimira Arka, Antuna Bonifačića i nadbiskupa Ivana Šarića. Domoljubni demokrat Hasanbegović sam je u ucjenjivačkim pregovorima s Milanom Bandićem svojedobno ishodio ukidanje imena jednog mu izuzetno mrskog zagrebačkog trga, pa mu je danas amputirana mogućnost pravedničkog protesta zbog brisanja spomena na ustaške perjanike: ‘ginu partizani, ali ginu i naši‘. To sad pokušava kompenzirati histeričnim protivljenjem javnoj slavi Milke Planinc, makar nitko još po njoj ne pokušava imenovati nijednu zagrebačku ulicu.
I kakve sad uopće veze cijela ova ideološka magla, reći ćete, ima s pokojnom drugaricom partizankom, rodom iz Žitnića kod Drniša i splitskom gimnazijalkom, što se u olovnim vremenima s puškom u ruci suprotstavila nacistima i njihovim pomagačima, a poslije kroz svoj stabilizacijski program i pošasti inflacije i ekonomske propasti bivše države? Danas Hrvatska duguje više nego dvostruko novca od nekadašnje Jugoslavije pod Milkom, no svejedno je uporno slikaju samo bojama financijskog sloma.
Imala je peh vladati u ocvaloj fazi jugoslavenskog komunizma, nakon potrošačkog raja sedamdesetih i nakon smrti Tita, a bila je i jedna od prvih što je u tadašnju socijalističku privredu uvodila tržišne mjere, čime je zaslužila duboki današnji prezir mnogih samozvanih liberala. Na pitanje je li joj žao što se Jugoslavija raspala u jednome je poslijeratnom intervjuu rekla da u jednu ruku jest, jer je bila dobra kao ideja, ali da joj nije nimalo žao kad vidi što se sve dogodilo. Ustavom SFRJ iz 1974. smo se pripremali za razdvajanje, priznala je, ali ne ovako krvavo.
Devedesete je provela invalidskim kolicima, nakon velike obiteljske tragedije od koje se nikad nije oporavila. Preminula je u 86. godini, kao žena čistih računa, u skromnom i derutnom zagrebačkom stanu radničkih gabarita. Zaslužuje li time ime na nekoj ulici u današnjoj Hrvatskoj, nesavjesnoj i licemjernoj zemlji političkih bogataša i bogatih političara?
Naravno da još ne, to bi bila uvreda za Milku.