Sjećam se Regana još iz doba dok je branio za Neretvanac. Počinjali smo nekako u isto vrijeme, u prvoj polovici devedesetih, on kao mladi nogometni vratar na početku karijere, ja kao dopisnik ‘Slobodne’ iz Sućurca.
Čuvao je mrežu čak jedanaest klubova, što dalmatinskih, što hercegovačkih, ali mu je baš moj Sućurac ostao urezan u pamćenje.
- Debitirao sam u Kaštel Sućurcu, protiv Jadrana, prvi put branio za seniore. Ušao sam u igru drugo poluvrijeme kod rezultata 1:1, završilo je 2:2. Gol mi je zabio stoper domaćih Nikša Boljat, glavom, bila mi je to prva utakmica, nikad nisam zaboravio.
Drugu sućuračku uspomenu pogotovo neće zaboraviti.
- Ono kad nas je struja drmnila ispod tuševa, čudo je da nitko nije teže nastradao. Pokušao sam pomoći jednom momku što se grčio na podu svlačionice, i mene je dobro streslo.
Prošlo je otada nekih 25 godina, a ja, evo, opet pišem o Reganu. Prošlo je vremena, stigle nas godine, ali su nam se životne staze opet spojile. Dvadeset pet godina poslije. Ovaj put na njegovom terenu, u Opuzenu. I nije dobro. Opet nije dobro. Kao da su nam crne uspomene suđene.
Regan je danas čovjek koji treba pomoć. Svih nas. Čovjek čija će vas životna ispovijest dirnuti, natopiti vam oči. Ovaj životni penal teško će obraniti.
Roland Sršen, naš Regan, koji je nadimak dobio po američkom predsjedniku, bivši nogometaš i hrvatski branitelj, danas je samohrani otac šestero djece. Supruga Andreja preminula je iznenada prije četiri mjeseca i na ovom svijetu “ostavila” Regana sa šestero djece. Od kojih su dva sina s invaliditetom, jedan u kolicima. Svi zbijeni u jedva pedesetak kvadrata opuzenskog stana koji nije njihov i iz kojega, da sudbina bude još gora, a teško da može biti gora pomislit ćete, sudskom odlukom moraju iseliti.
On, Regan, i šestero djece, dva sina invalida, jedan u kolicima, moraju na ulicu. On, Regan, Paulo (19), Lucija (17), Ivan (14), Duje (14), Nina (12) i najmlađi Luka (6). Nemaju gdje.
- Da vam kažem pošteno, još nisam ni svjestan ove situacije. Ali, moram biti jak, zbog dice, zbog njih šestero, moram misliti na njih. Oni su mi sve. Dogodilo se to šta se dogodilo, život ide dalje... Moram dalje.
I prije smrti supruge i majke život je Sršenove držao na kušnji. Falilo je i kuna i kvadrata, samo vedrog duha nije. To ih je i održalo. Njih osmero skučenih u jednosobnom stanu.
- A šta da vam kažem – prigušenim basom kroz zube cijedi Regan, pogleda zarinutog u dubinu kuhinjskog stola pred nama, i nastavlja:
- Krpili smo se nekako. Petero dice u toj jedinoj sobi, a najmlađi samnom i suprugom na kauču u dnevnom boravku. Snalazili smo se nekako, mučili...
Balun mu nije donio pare, ali jest nešto puno važnije, prijatelje, ljude.
- Ma, kakve pare... Dotukla me bolest djece prijatelju, jedan sin tri operacije glave, drugi dvije. Proša san sve moguće bolnice od Dubrovnika do Zagreba, iscidilo me totalno.
Ivan i Duje su blizanci, rodili su se dva i po mjeseca prije vremena.
- Dali su im deset posto izgleda da ostanu živi. Iz rodilišta u Dubrovniku helikopterom su hitno prebačeni u Split gdje su im obavljene dvije operacije hidrocefalusa. No, Duji su stavili krivu pumpicu, stvar se iskomplicirala pa smo ga prebacili u Zagreb, u bolnicu u Klaićevoj, tamo je treći put operiran. Preživio je, hvala Bogu, u kolicima je...
Bolne su Reganove uspomene. Priča pogleda zakucanog u stol za kojim sjedimo, nije lako prebirati po njima.
Nije im bilo lako ni prije, a sad je otišlo, kako se kaže, s lošeg na gore. Supruga Andreja je držala sva četiri kantuna kuće, ma kakva tri, brojna opuzenska obitelja tek se navikava na svakodnevni život bez majke koja je brinula o svima i svemu.
Starija kći Lucija odnedavno se u Dubrovniku školuje za kuharicu, u domu Sršenovih, još malo njihovom domu, ostala je samo dvanaestogodišnja Nina i njih petorica muških. Fali ženskih ruku. Nina je već, kažu, “mala žena”, život je prisilio na brzo odrastanje.
Ko kuva, pere, pitam.
- Svi! – viču uglas.
- I ćaća je naučija kuvat, dovikuje Paulo, najstariji sin.
Nasmijali smo se svi, hvala Bogu i Regan. Prvi njegov osmijeh danas.
- Prije bi samo sija za stol, nisan zna ni pofrigat jaje. Pokojna supruga je super kuhala, brinula o svemu unutar naša četiri zida. A nije joj bilo lako s nas pet muških. Sad i ja učim kuhati, imam prijatelja koji mi pomaže u tome, pokazuje mi šta i kako, evo sam naučio i gulaš spremiti.
I? Kako ide?
- Ide, ide! Evo neka kažu dica.
Jel ćaća dobro kuva, pitam ja opet.
- Je, je!
- Sila te goni - cijedi kroz zube Regan. Šta ću, moran.
Dobar dio tereta pao je i na leđa najstarijeg sina Paula. On radi u kafiću, a doma pomaže ocu koliko god zna, može i stigne. Ali i, primjećujem, pokušava dosjetkama i sitnim dobacivanjima i dobronamjernim podbadanjima sa strane podići atmosferu. Teška svakodnevica na njemu se teško može iščitati.
- I on je nogometaš, kao što sam i ja bio. Igrač Neretvanca na posudbi u Maestralu, tu u susjednom Krvavcu. Ali, nogometaš koji nema volju kakvu sam ja imao – grinta Regan, dok se Paulo sa strane šeretski smije.
Regan je dragovoljac Domovinskog rata. Hrvatski branitelj. Nije nam on to rekao, već prijatelj Zlatko Mustapić koji je jedan od pokretača humanitarne akcije “Izgradimo dom obitelji Sršen”. Dvije godine ratnog puta Regan nikada neće sam izvući iz rukava kao adut u traženju boljeg sutra za svoju obitelj.
‘Sudska odluka je ispravna’
- Od 1991. godine sam u policiji. Potom u Zboru narodne garde, u 126. brigadi Hrvatske vojske. Poslije su me gonili da idem dalje u vojnu školu, ali ja nisan tija, sport je bija jači.
Opuzenac je, Neretvanac je njegov klub.
- Bila je tada loša situacija ovdje u Neretvancu pa san iša branit’ po Hercegovini. U Ljubuški, Stolac, Čapljinu, Grude...
A u Hrvatskoj?
- Neretvanac, Neretva, Gusar iz Komina, Maestral, Metković, Zmaj Makarska i Imotski – u dahu sipa Roland, brže od Boltove startne reakcije na sto metara. Dočim se povede razgovor o nogometu odmah živne.
Regane, još samo na Pelješcu nisi branio?
- Ha, ha, nisam! Ali i dan danas imam pozive od klubova tamo – smije se.
Sve skupa?
- Dvadeset pet godina! Seniorskog staža...
I nakon svih tih godina sad mora – na ulicu. Stan u kojem su do sada živjeli, priznaje, nije njegov, sudska odluka je ispravna i očekivana. Ali, što sad? Kamo sa Sršenima, kamo sa šestero djece, kamo s Dujom u kolicima?
- Dobili smo opravdani nalog da moramo iseliti. Rok za iseljenje već je istekao, ali kako se dogodila ova tragedija sa suprugom još me ne diraju. Imaju razumijevanja za situaciju u kojoj se nalazimo. Samo ne znam koliko još dugo...
Vrijeme curi, dok broji zadnje dane pod krovom obitelj Sršen očajnički traži rješenje.
Dobri ljudi
- Bio sam branitelj od početka. Očekivao sam neku pomoć. Ne tražim ja da mi to daju džabe, tija san otplaćivat, ali me nikad nitko nije zovnuo.
Razočaran?
- Ne znam šta bi vam reka. Očekiva san pomoć. Pisao sam da mi nekako pomognu da otkupim ovaj stan u kojem živimo, ali ništa. Nakon trinaest godina moram iseliti sa šestero dice...
Ali, ipak ima dobrih ljudi u njegovom životu. Spremnih pomoći. Joško Popović i Zlatko Mustapić, njegovi Opuzenci, digli su na noge dolinu Neretve, pokrenuli veliku humanitarnu akciju “Izgradimo dom obitelji Sršen”.
- Skupa igramo nogomet već sedamnaest godina, mi veterani. Svaki ponedjeljak i četvrtak, ljeti na umjetnoj travi, zimi u dvorani. Opuzen protiv Metkovića. Bude žestoko, dok je utakmica “na nož”. Iza nje je “treće poluvrijeme”, druženje i zafrkancija.
U akciju za izgradnju vašeg doma uključili su se ljudi iz cijele Neretve. Ne gleda se tko je odakle, tko je iz Opuzena, a tko iz Metkovića i Ploča, ili iz Hercegovine. Kad je nevolja u pitanju nema mjesta svakodnevnim susjedskim prepucavanjima, Dolina se ujedinila, svi vam žele pomoći u ovom kritičnom trenutku.
- Ma to je samo kroz sport, taj rivalitet. Imam ja jednaki broj prijatelja u Metkoviću i Pločama skoro kao i u mome Opuzenu. I sve su to velika prijateljstva.
Ipak se isplatilo igrat’ balun sve te godine. Dobili ste prijatelje za cijeli život...
-... to nitko ne more platit! Di god dođem po Dalmaciji svi me znaju.
Ideja plemenitih ljudi
Kakav je osjećaj kad svi ti ljudi, pa i oni koji vas ne poznaju osobno, stanu uz vas? I poznate face poput Darija Srne i Zlatka Dalića, i oni “obični”. Kad svi osjećaju da trebate njihovu pomoć?
- Neopisivo je to. Sve te poruke koje sam primio u ova četiri mjeseca otkako nas je Andreja napustila, poruke prijatelja, klubova... Neopisivo. Pogotovo poznanstva koja sam stekao kroz sport, to je dokaz da si napravio nešto u životu.
A napraviti, valja, i novi dom. Ideja plemenitih ljudi je izgraditi Reganu i djeci malu obiteljsku kuću u Opuzenu.
- Bila bi na dvije etaže, šezdeset kvadrata u prizemlju i još toliko na katu. Dolje bi bila jedana soba za Duju u kolicima, ja ga sad mogu nositi, ali će mi za pet-deset godina to biti jako teško. Dao Bog da se akcija ostvari.
Želja je, kažu organizatori, prikupiti oko 70.000 eura koliko bi, vjeruju, bilo dovoljno za izgraditi dom obitelji Sršen. Humantirani turnir u malom nogometu već je odigran, koncert održan, a sličnih akcija bit će još. Paulo, Lucija, Ivan, Duje, Nina i Luka trebaju dom. I Regan.
Regane, razriješimo misterij nakon dvadeset pet godina. Odakle nadimak?
- Ja sam ti živija u Americi od 1979. do 1984. godine. U to vrime je Reagan bija predsjednik. On Ronald, ja Roland. Kad sam se vratija doma počeli su me iz šale zvati Regan. I ostalo tako.