Evo, to je taj zadnji logor u Europi, 'Aušvic za pse'! - kaže Fahrudin Caki Bravo i rukom pokazuje na poduži niz baraka što su se smjestile na jednom proplanku nedaleko od Prače, mjesta četrdesetak kilometara udaljenog od Sarajeva.
S Cakijemm i njegovim volonterima Edinom, Hermom, Iman, Farukom... u "Prihvatilište za napuštene i izgubljene pse Kantona Sarajevo", kako službeno nosi naziv, 'banuli' smo u četvrtak iza podneva. Prača i najbliže mu selo Brdarići, do kojih se dolazi magistralom preko Pala i onda nekoliko kilometara uskom i izrovanom lokalnom cestom, formalno su dio Bosansko-podrinjskog kantona u Federaciji BiH, pa odmah se pitate zašto je Sarajevo svoj azil prebacilo u drugu županiju.
- Da prikrije svoju sramotu i genocid na jadnim životinjama što se ovdje događa - ogorčeno će Caki, dok iz svog trošnog 'seata' istovara hranu što su taj dan on i ekipa donijeli za ručak beštijama. Bit će im to jedini obrok.
Iako je posljednjih dana došlo do usijanja i teških optužbi, pa čak i policijskog uredovanja, radnici azila ih nijemo promatraju dok otvaraju kapiju i ulaze u azile. Svaki od Cakijevih ljudi zna što mu je činiti - jedni iz vreća usipaju suhu spizu, drugi vodu, treći se hvataju lopata i čiste boksove. U žurbi su jer dobar dio četvoronožnih stanovnika azila danima ništa nije okusio. To se vidi na njima i golim okom.
- Caki, škrinja je puna - doviknula je u jednom trenutku mlađa djevojka.
Da nešto nije normalno, odmah se dalo naslutiti po izrazu njezina lica i suznim očima. Volonteri su pohitali do glavne zgrade i tamo imali što vidjeti. U jednom od hladnjaka bile su natrpane lešine uginulih pasa. Prizor koji će vas zalediti i suze na oči natjerati.
- U prošli petak bila su dva, u nedjelju već desetak, sada ih je duplo više. Štenad ovdje mahom ugiba od crijevne viroze, a odrasli od gladi. Potrpaju ih u hladnjake, a kada ih se nakupi, pokopaju ih u masovne grobnice. Tri su već otkrivene u krugu azila. Radi se o stotinama i stotinama pasa koji su skončali na taj način - veli Azra Omerović, mlada sarajevska novinarka, koja se i sama aktivirila u misiju spašavanja pasa iz tzv. azila u Prači.
Ona i ostali odmah su htjeli pojašnjenje dobiti od upravitelja Esnefa Mujaka. Podređeni su ga očito već obavijestli da su volonteri i novinari tu, pa iako se ubrzo pojavio, sve je promatrao s pristojne udaljenosti.
Caki mu je otišao 'na noge' i zamolio da dođe, ali ga je odbio:
- Nemam šta ja tamo dolaziti!
Tek je nekim od svojih radnika dao telefosnku naredbu da se malo 'pokažu' pred novinarima. Jedan s brkovima uzeo je vreću s hranom i stao je dijeliti po boksovima. Za njim su krenuli Caki i njegovi.
- Bolje ti je uzmi lopatu i počisti ta govna, što mjesecima niste - kore ga gosti.
I za neko čudo, radnik ih je poslušao.
Krenuo je od bloka A. U prvom boksu nailazimo na štence. Jedan od njih samo što je živ. Sklupčao se uz dvojicu vršnjaka i supatnika. Na zvuk lopate stišću se uz zid koliko god mogu i jecaju. Uzima ih Edina i iznosi van.
- Neće dugo ovaj mali - kaže, dok mu prstima prolazi kroz nakostriješenu crnu dlaku.
Iste, ako ne i gore scene nailazimo što smo išli više u dubinu azila. Mnogi kavezi izgledaju pusto dok se ne uđe duboko u njih i na zaviri u betonske kućice. U smrtnom su strahu od ljudi, pa čak i onih koje poznaju poput Cakija. Posebno jeziv je blok D. Baš na njemu su početkom listopada sarajevski volonteri shvatili da nešto ne štima.
- Stiglo smo u srijedu, četvrtog, i nismo se nikome prethodno najavili. Nekako mi je ušlo u naviku uvijek prvo otići u taj blok D i zagrliti jadne životinje. Uđem u prvi boks gdje se bila četiri pasa, sada ostao samo jedan. I taj jedan koji bi skakao od radosti kada bi me vidio, sada bježi. Okrećem se po boksu i u desnom kutu spazim tragove krvi, ali ništa ne slutim. Odem u sljedeći kavez, tamo su bila dan ranije dva psa, sada nigdje ni jednog. Nema žive duše ni preko puta. Mrak mi je pao na oči i pravac prema radnicima koji su pili. Jednog sa 'sarajevskom pivom' u rukama pozovem u blok i počnem pitati redom 'gdje je ovaj, gdje je onaj'. On šuti i gleda u pod. "Reci" - bio sam uporan, a on odgovara: "Ne mogu ti reći".
Vidjela druga dvojica što se zbiva i odmah pobjegli, a na koncu mi je ovaj prvi radnik priznao da su ih odveli i ubili.
Odmah smo otišli u policijsku stanicu u Prači i prijavili masovno ubijanje pasa, ali tamo je nas čekala prijava da smo mi ti koji smo napali radnike. Kada je stigao zapovjednik u azil, zatekao je samo moje volonterke. Shvatio čovjek da nismo nikoga dirali i na kraju nam ispričao da su taj dan u rutinskoj kontroli njegovi ljudi zaustavili veterinare iz Sarajeva i da su im se oni sami pohvalili da idu 'srediti' stvari u azilu. Imamo mi i podatke o vozaču inicijala A.S. On i ostali napravili su taj pravi masakr - prepričao nam je Caki.
Sada se azilom u Prači bavi glavni kantonalni tužitelj. To je natjeralo županijske vlasti, prema tumačenju sarajevskih volontera, na prilično panične poteze. Osim sudbine pasa u smrtnom su strahu da se ne otvori i pitanje financiranja skloništa, za koji se godišnje iz proračuna na račun privatne tvrtke "Murai-komerc" slijeva više od milijun maraka.
A kada je ono uz veliku medijsku pompu otvarano krajem 2012. godine, Fahrudin Bravo bio je potpuni anonimus. Taj bivši taksist još od kraja rata dao je cijelog sebe u misiju spašavanja svojih četveronožnih 'sugrađana', ali u jednom trenutku oni su jednostavno preplavili ulice BH prijestolnice. Procjene govore da ih je bilo više od trinaest tisuća, što avlijanera, što ostavljenih od neodgovornih vlasnika. Kao i u mnogo drugih stvari, prepisan je najbolji zakon iz EU-a i zabranjeno ubijanje, ali ništa nije napravljeno da se on provede u praksi. U Sarajevo je baš zbog tog problema stigla jedna danska TV ekipa i netko im je rekao za ono što radi Caki.
- Kada su vidjeli kako ja živim sa svojih četrnaest cuka, kako sam im od četiri stara automobila napravio kuću, cijela ekipa, od novinara do snimatelja je plakala. Toliko ih je stvar taknula da su se ubrzo vratili u Sarajevo i pitali me kako mi mogu pomoći. U prvi mah sam im rekao da mi ništa ne treba, ali sam nakon par dana razmišljanja shvatio što mogu i molio ih da mi pomognu oko udomljavanja. Prvi je korak bilo otvaranje Facebook profila, ali kako je za mene internet bio S.F., puno mi je pomogla moja drugarica Dalila. I tako je zapravo počelo - kaže nam Caki.
Do sada je preko njega udomljeno više od četiristo psećih glava. Osim za nesretnike na Prači u ovome trenutku brine se još za njih 150, što su smješteni po pansionima diljem Sarajeva. Sve to financira mreža dobrih ljudi, počevši od Amerike i Kanade, preko Finske, Švedske i Škotske, do Njemačke, Češke... Cakiju najviše 'na jetru' ide kada ga susjedi pitaju gdje on tu sebe nađe, misleći valjda na zaradu.
- Ja sam u ove pedeset dvije godine života svoje proživio. Meni je dobro bilo, navijao sam žestoko nekada za Hajduk i sada ga volim, ali svoj sam život posvetio ovim bespomoćnim bićima. Zaratio sam zbog njih s obitelji, raspao mi se brak, ali ih nisam mogao ostaviti da pate. Prošao sam i cijeli rat u Sarajevu. I znate, nikada ga ne sanjam, a svašta sam vidio, ali se znam u noći u goloj vodi probuditi zbog nekog psa, one njuške kojoj treba samo malo ljudske dobrote - priznaje ovaj Sarajlija velikog srca.
Reći će da su mu najveća nagrada priče koje su imale lijepi završetak. Ne sjeća se više prvog udomljavanja, ali mu se itekako u pamćenje urezala dva slučaja.
- Prvi je kada sam dva psa smjestio na Havajima. Došao jedan američki bračni par u Sarajevo slaviti Novu godinu. Vidjeli šetajući ulične pse, zaljubili se u njih i nekako čuli za mene i moja udomljavanja. Pomogao sam im, a nisu ih spriječili ni enormni troškovi, niti rigorozni uvjeti u njihovoj zemlji. Na kraju su dočekali pse s onim cvjetnim vijencima oko vrata. Naši mahalci tako danas žive na Havajima. Bolje im nego meni!
- A drugi je već poznati slučaj s psom Bernijem. Našao sam ga polomljenog na cesti. To je uradio otac jednog djeteta samo zato što je pas zalajao na malog. Uspio sam organizirati da ga se operira u jednoj poznatoj zagrebačkoj klinici. Tamo me kao heroja dočekalo pedesetak ljudi, operacija odlično prošla, ali je pas pobjegao iz bolnice. Snimke kamera su pokazale da je sam šapom otvorio prozor i zbrisao. Tražio sam ga tri mjeseca i tri dana i vratio u Sarajevo. Nakon četiri mjeseca i četiri dana, nakon što su se uključili i britanski specijalcii, dali nam karte s toponimima i dalekozore za noćno izviđanje, nađen je kod Samobora. Ali znate kako? Prvo je tjednima dolazio na jedno te isto mjesto i uzimao piletinu koju su mu ostavljali, ali je izbjegavao zamku. Zajedno s njim hranila su se i dva miša koje smo prozvali – Mišo i Kovač. Konačno je uhvaćen kada smo postavili rješenje s dvoja vrata i senzorima. Berni je u međuvremenu postao medijska zvijezda. Zato su se javili i brojne aviokompanije kada smo ga išli udomiti.
Uzela ga je jedna žena iz Kanade podrijetlom s ovih prostora. Oduševio je i Kanađane, koji su mu odmah dali putovnicu sa slikom. Kažu da bi se kod njih u redovima stajalao za dobiti jednog takvog, ali ih nemaju – u jednom dahu govori Caki.
Naravno, bilo je i suza tijekom svih ovih godina, i to u bezbrojnim prilikama. Nije ih mogao spriječiti ni u četvrtak kada je izišao iz prostorije sa škrinjama u azilu u Prači. U jednom trenutku otišao do auta, okrenuo leđa da ga ne vide ekipa i stao trljati oči. Još kada mu je Edina rekla da psić iz početka naše priče gubi bitku za život, to ga je do kraja dotuklo. Tek je uspio prozboriti:
- Ništa onda. Stavi ga u auto. Vodimo ga u Sarajevo da ga barem pokopamo kao čovjeka!
Veliki prosvjed 11. studenoga
Caki i ekipa 11. studenog spremaju veliki prosvjed. Osim u Sarajevu, u isto vrijeme održat će se u niz gradova u Europi i svijetu. I to svugdje gdje postoji veleposlanstvo ili neko drugo predstavništvo BiH.
- Već nam se odazvao niz poznatih glumaca. Oni će na platou ispred državnog parlamenta izvesti performance kako se to sajlom davi psa lutalicu ili ga se u azilu zatuče drvenom toljagom - kaže Caki.
- Prača više nije pitanje kantona već državnih vlasti. Svi trebaju shvatiti da je to jedan širi plan, da se azil smjestio u drugi kanton, četrdeset i kusur kilometara daleko od očiju javnosti, bez ičega potrebnog, počev od karentene do veterinara. A da ne govorimo o novcu poreznih obveznika koji se daje privatnoj firmi. A za što? Za ubijanje, za masakr - dodaje.
Slučaj iz Tučepa, dušu mi je napunio
Uz zagrebački i slučaj psa Bernija, Fahrudin Caki Bravo ima čitav niz pozitivnih doživljaja iz Hrvatske. Jedan je i iz Dalmacije.
- Lani sam nešto išao do Trogira i u povratku svratim u Tučepe na par dana da se malo odmorim. Ali bilo je već gluho doba noći i nigdje žive duše. Kada vidim jednu ženu koja je krenula baciti smeće. Priđem i pitam ima li gdje slobodnog mjesta, uz napomenu da imam psa. Kaže ona da je to nikakav problem i ponudi mi smještaj u svojoj kući. Kada sam došao platiti nakon tri dana, ona će: 'Ma, Bože sačuvaj'. Zove se Vesna Grubišić i kasnije mi je pojasnila da me ona i sestra prate na Faceu.
"Mi te volimo zbog onog što radiš i zato si uvijek dobro došao", rekle su mi na ispraćaju.
To ti napuni dušu i da elana, koliko god te tvoja vlastita sredina i okružje ne shvaćaju - kaže Fahrudin.