StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetMarko Vučetić

‘Neću šutjeti!‘ Vodeći intelektualac u Saboru samo za ‘Slobodnu‘ govori o neuspjeloj državi, nebitnome Tuđmanu i njegovim bogatim generalima

Piše Davor Krile
19. veljače 2020. - 13:48

Profesor filozofije Marko Vučetić unikatan je saborski zastupnik ne samo u aktualnome sazivu, nego i u povijesti našega višestranačja. U parlament je dospio iz nominalno desnoga sazviježđa, Mosta nezavisnih lista, da bi ubrzo postao pravom zvijezdom političke ljevice.

Rođen je u Zadru 1977. godine. U Splitu je diplomirao filozofiju i povijest, a u istom gradu završio je i studij teoloških znanosti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. U Saboru volontira bez plaće, a za život zarađuje kao profesor na Filozofskom fakultetu u rodnom gradu. Njegov leksik, kao i slobodarski način razmišljanja, potpuno je neprispodobiv standardnom hrvatskom političkom svemiru.

Režimska tuđmanofilija jača je nego ikad, a vi ste se među rijetkima usudili progovoriti o retuširanju stvarnog lika Franje Tuđmana i hipokriziji takve prakse. Zbog čega većini građana, pa i oporbi, za istinu o Tuđmanu danas nedostaje hrabrosti, a živimo u demokratskom društvu?

- Zato što ono što postoji u Hrvatskoj nije društvo, nego u najboljem slučaju društvo u pokušaju. Ili, pak, društvo koje je propustilo nastati kada je nastala i država. Mi smo, dakle, država bez društva; mi smo zapravo poludržava koja se nije dovršila u institucijama, jer da jest, one bi vršile funkciju zbog kojih i postoje: određivale bi, definirale i usmjeravale društvene odnose. Ja govorim ono što mislim, a budući da više cijenim vlastitu samoću nego socijalnu okupaciju, kao i ravnopravnost umjesto hijerarhije, nemam nikakvih inhibitornih procesa da bih o Tuđmanu rekao ono što je on doista bio. A bio je, naprosto, čovjek koji se nije najbolje snalazio u povijesnim okolnostima. Možda se u njegovom slučaju radi o profesionalnoj deformaciji, jer je poznato da povjesničari moraju biti na distanci. Ali on je bio na distanci i prema sebi samome, pa je umislio da je on država, umislio je da je on i povijest i još štošta drugo. Uistinu je tužno da nam sve to uporno pokušavaju pretvoriti u tobožnje vrijednosti. Zar nisu tužni, primjerice, generali koji su se obogatili braneći zemlju koja je zbog siromaštva danas postala zemlja isposnika? Zar da i pred time šutim?

Tuđman bi glasao za Istanbulsku konvenciju, Tuđman bi bio najagilniji u borbi protiv emisije stakleničkih plinova… Govore li nebulozne projekcije mrtvog vođe u moderno vrijeme o manjku samopouzdanja i legitimiteta sadašnjih vladara?

- Sve navedeno nam govori da su svi oni koji su i danas u dosluhu s Tuđmanovom metafizičkom veličinom - kao onom veličinom koja je mjerodavna i obvezujuća za sve nas, za naš javni, ali i osobni i obiteljski život - zapravo potpuno zaposjednuti duhom feudalne logike. Oni su ti nad kojima se zapravo trajno vlada. Nad njima se, na njihovu i našu žalost, vlada bolnom iluzijom kako je jedna prolazna figura poput Franje Tuđmana za povijest i tijek razvoja cjelokupnog kozmosa utemeljujuća i bitna. A Tuđman je samo slučajna, lokalna, figura u povijesnom procesu dezintegracije istočnog bloka i nastanka nacionalnih država. Nastale su tad mnoge države diljem kontinenta u koje Tuđman nogom nije kročio. Tuđman je sa svojom antidemokratskom voljom koja je, na primjer, odbijala potvrditi legalno izabrane gradonačelnike kad nisu odgovarali njegovim političkim kanonima, zapravo bio eksponat u muzeju ironije koja vlada svijetom. On je dokaz da su nam država i demokracija nastale zahvaljujući povijesnom procesu, a ne fantazmagoričnim činom nekog utemeljitelja u umišljaju. Da budem potpuno jasan: Republika Hrvatska je nastala Tuđmanu usprkos, a ne zbog Tuđmana i po Tuđmanu. Oni koji se danas pozivaju na Tuđmana, oni koji danas žele državu kakvu je Tuđman htio, a to je država posve izručena njegovoj volji, mogu imati samo antidemokratski legitimitet. Taj legitimitet oni i imaju. Zato i jesmo država bez društva.

Što se može zaključiti iz činjenice da se obje HDZ-ove frakcije, i tzv. progresivci i tzv. konzervativci, jednako glasno zaklinju u mrtvog vođu i njegov put? Je li riječ o podsvjesnom refleksu pjesme "Druže Tito, mi ti se kunemo…?"

- Mislim da ste u krivu, jer posljednji u Hrvatskoj koji je brižno njegovao refleks zaklinjanja u Tita bio je upravo Tuđman. Sjetimo se samo onog njegovog parodijskog ukazanja u bijeloj uniformi. Ironija nam je i tada pokazala tko će biti eksponat u njezinom povijesnom muzeju. Progresivci i konzervativci koji se pozivaju na Tuđmana, koji Tuđmanom i za Tuđmana žele pobjeđivati, u HDZ-u i izvan HDZ-a, zapravo boluju od kognitivne disonance. Oni pokušavaju pomiriti dvije nepomirljive stvarnosti – progresivci vjeru da su napredni (i zato se pozivaju, ni više ni manje, nego na prošlost), a konzervativci vjeru da su čuvari tradicije (i zato žarko žele budućnost).

Na Pantovčaku danas imamo oporbenog predsjednika, no i on se svojedobno znao prepustiti ispadima protuđmanovske hagiografije. Što mislite, je li Zoran Milanović oportunist?

- Kad sam u drugom krugu predsjedničkih izbora dao podršku simbolu i značenju pobjede nad Kolindom Grabar-Kitarović, jasno sam rekao da je Zoran Milanović, u smislu provođenja socijaldemokratskih politika, politički nevrijedan, jer je aktivno negirao socijaldemokratske politike. Isto sam tako kazao i da nam treba promjena na Pantovčaku i da ću zato glasati za njega. Ne zbog njega, nego zbog onoga prema čemu njegova pobjeda vodi – a to je pobjeda nad HDZ-om, ali i nad nesvjesnim HDZ-om koji se okuplja oko Miroslava Škore. Ironija je htjela da su upravo ovi koji pripadaju nesvjesnom HDZ-u, baš zato što su nesvjesni, na koncu omogućili Milanovićevu pobjedu. Hvala ironiji na tome. Milanović nije oportunist, on je samo čovjek koji se u jednom trenutku našao u SDP-u a da mu nije bilo čudno što se on u političkom smislu nalazi svima s desne, a svi drugi njemu s lijeve strane.

Prozvali su vas ovih dana da ste HDZ-ovce u Saboru nazvali životinjama. Na koga ste mislili kad ste rekli da i životinja katkad umisli da provodi ljudske politike?

- Rekao sam da bratoubilački rat u HDZ-u nije moguć iz jednostavnog razloga što se ne radi o sukobu među braćom, već o sukobu između različitih životinjskih vrsta. Istina, možda sam to mogao i ljepše reći, ali prostor mi je bio sužen jer ne volim prisvajati tuđe riječi. Zbog kršenja autorskih prava ostala mi je nedostupna antologijska slika o stoci sitnog i krupnog zuba, a ona nesumnjivo puno bolje od mene opisuje stanje unutarstranačkih izbora u HDZ-u. Životinja koja umisli da provodi ljudske politike je svaka ljudska životinja koja se hvali da je na liniji Nekoga, koja se hvali da je bila u prostoriji gdje je bio Netko ili da se nalazi upravo na mjestu na kojem ih je ostavio On. Taj Neki, Netko i On je zapravo njihov vlasnik koji ih je izveo u šetnju, a oni žive u trajnom umišljaju da šetaju svoga vlasnika.

Kad je riječ o simbiozi Bandića i Plenkovića o kojoj ovisi Vladina parlamentarna većina, uvjereni ste kako je riječ o istom političkom plemenu. Kako procjenjujete rasplet aktualnoga plemenskog nesporazuma?

- Plemenski nesporazum se uvijek raspliće sukladno logici žrtvenog mehanizma. Netko će nesumnjivo stradati, ali ne sada i ne odmah. Žrtveni mehanizam će zahvatiti ili Plenkovića ili Bandića: jedan od njih će jednom stradati, a do tada će stradavati Zagreb.

Bivša predsjednica zahtijeva državni ured u kojem će njegovati paralelizam funkcije, a premijer joj ga namjerava dati, i to u rezidenciji u Visokoj gdje se davno bila obećala preseliti. Što iz ovoga možemo zaključiti?

- Da živimo u prošlosti i da Kolinda kasni za samom sobom. Rekla je još davne 2015. kako će se useliti u rezidenciju u Visokoj, pa se može zaključiti kako je Kolindi konačno svanula 2015. godina. Ne trebamo se, međutim, bojati nikakvog paralelizma. Kolindu je zahvatio tek paralelizam dvostruke nebitnosti: konačno se nalazi na nebitnom mjestu i obnaša posve nebitnu dužnost.

25. studeni 2024 16:38