StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetSimona Šandrić Gotovac

Nakon kratke i teške bolesti preminula velika liječnica i profesorica, istaknuta humanistica i supruga čuvenog Vlade Gotovca

Piše Inoslav Bešker/JL
22. kolovoza 2022. - 08:00

Simona Šandrić Gotovac preminula je rano jutros u Splitu nakon kratke i teške bolesti, koja ju je pogodila u rodnom Sinju. Ostali smo bez velike liječnice, profesorice i kliničarke, te istaknute humanistice, piše Inoslav Bešker za Jutarnji.

Među svojim pacijentima – a nadam se da mi neće biti prigovoren sukob interesa jer sam i ja to bio – profesorica Šandrić Gotovac bila je poznata kao liječnica spremna pomoći svakome, vazda dostupna. To je pomalo nerviralo njezina tada još živog muža: "Odazove se u 3 u noći, zbog nekoga banalnog simptoma, potpuno mirno i strpljivo kaže i ako treba ponovi, i legne nazad, nimalo ljuta!" "Ona je zaista liječnik po pozivu", dodao bi, pomiren sa sudbinom da je telefon, ili kasnije pager, ili napokon mobitel, znao zvoniti i petkom i svetkom, i u podne i u ponoć. Bila je jedna od onih liječnika koji ne dopuštaju ni samu pomisao da pacijent ne dobije odmah odgovor ako ga što muči.

Kada su nas upoznali, rečeno mi je da je liječila kardinala Franju Šepera, sv. Pavla VI, sv. Ivana Pavla II, te još mnoge pacijente, manje ili više znane. Dakle, očito im je bila i pouzdana i susretljiva. Pritom je bila profesorica kardiologije na Katoličkom sveučilištu Svetog Srca, te istodobno šefica Odjela za neinvazivnu kardiološku dijagnostiku u sveučilišnoj Polikliničkoj bolnici Agostino Gemelli, najglasovitijoj zdravstvenoj ustanovi u Rimu.

Znanstveni uspjeh

Zabilježila je taj stručni i znanstveni uspjeh, iako je imala tri "hendikepa" u startu: stranac u zemlji gdje je u medicini golema konkurencija i među domaćima, žena u izrazito muškom ambijentu i, napokon, bivša redovnica u ipak crkvenoj ustanovi.

Upravo ta tri hendikepa jasno govore o kompetenciji i inovaciji, sposobnostima i zaslugama te skromne žene, koja je mnogo radije pripovijedala o svom sugovorniku, o njegovim problemima, nego o sebi i o svojim uspjesima – što ju je također činilo iznimkom na uobičajenom sajmištu akademskih taština.

A ipak je riječ o liječnici koja pripada u pionire sportske kardiologije u Evropi i ehokardiografije u Italiji, autorici pogolema spiska znanstvenih i stručnih radova (pa se zbunjeno ispričavala što nema ažuriran popis), suautorici dobrog tuceta američkih, njemačkih i talijanskih sveučilišnih udžbenika, te specijalistici među čije se pacijente ubrajaju neka imena koja sebi mogu priuštiti najskuplju medicinsku njegu. Stanovita je nezgoda u tome što je profesorica Šandrić Gotovac pripadala u liječnike starog kova, kojima je novac zadnja briga, a pacijent prva.

Prva pomogla papi Ivanu Pavlu II

Poznato je da je pružila prvu liječničku pomoć sv. Ivanu Pavlu II kada je teško ranjen vatrenim oružjem u atentatu 13 svibnja 1981. Poljskoj novinarki Anni Gawel nešto je detaljnije 2018. ispripovijedala taj splet okolnosti, uslijed kojih je i kasnije bila članica medicinskog tima koji se starao za sv. Wojtyłu, prvog papu koji se liječio u bolnici.

"Taj sam dan, kao mladi kardiolog, bila u bolnici Gemelli na dežurstvu, kada smo neočekivano primili vijest da je počinjen atentat na Svetog Oca i da je ustrijeljen na Trgu Svetog Petra. Uprava Poliklinike odmah nas je stavila u stanje najveće pripravnosti. Bila sam i dio medicinskog tima koji je čekao dolazak ranjenog Svetog Oca. Nitko nije znao koliko je teško ozlijeđen i u kakvom je stanju. Bili smo spremni i operacijska sala je također bila pripremljena jer se znalo da će biti potrebna operacija." Kad su ambulantna kola dovezla teško ranjenog Papu, doktorica Šandrić je priskočila i uhvatila ga za ruku, što je i inače bio njezin način kontakta i s pacijentom i sa studentom: "Ležao je na nosilima i stenjao od silnih bolova. Imao je unutarnje krvarenje jer mu je metak ušao u trbušnu šupljinu i izašao sa stražnje strane. Nakon što sam ga uzela za ruku, nagnula sam se nada nj i rekla: ‘Sveti Oče, hrabro! Samo hrabro! Sve će biti u redu. Majka Božja će pomoći i spasiti.‘ Onda sam počela moliti na hrvatskome... Znala sam da Papa zna moj jezik. Studirao je u Rimu na [dominikanskome] Papinskom sveučilištu sv. Tome [Aquinskoga], poznatome i kao Angelicum. Kad je studirao, još nije postojao Poljski kolegij, pa je smješten u Hrvatski kolegij. naučio je brzo jezik i upoznao probleme s kojima se suočavala Hrvatska…"

Od ulaza za ambulantna vozila do operacijske sale bilo je i 200 metara hodnikâ. Doktorica je, držeći Papu za ruku, molila: "Majko Božja, pomozi! Majko Božja!", a sv. Ivan Pavao II je za njom ponavljao, također hrvatski, "Majko Božja, majko Božja!" – dok ga nisu uspavali za operaciju.

"Bio je nevjerojatno blijed od gubitka puno krvi, pa smo pokušali djelovati vrlo brzo. Kardiološki sam ga pripremila za operaciju: spojila sam elektrode da vidim kakav mu je ritam srca. Imao je aritmiju, fibrilaciju atrija i to je trebalo hitno riješiti. Kada smo sredili aritmiju, moglo se krenuti s operacijom koju je prvi izveo prof. Francesco Crucitti, a zatim prof. Aurelio Picciocchi, koji je tada bio mlad, vrlo vješt kirurg. Kad je operirao, činilo se da veze. Osim spretnosti, odlikovala ga je i brzina, što je bilo iznimno važno. Papi je dao izrezati jedan dio crijeva – točno 78 cm – jer je bio potpuno izrešetan metkom. Zatim su njegova dva kraja spojena i zašivena. Uvjerena sam da je, s medicinskog gledišta, Sveti Otac odlično prošao s tom operacijom zahvaljujući kirurškoj vještini tog profesora, koji je sada u mirovini", evocirala je Simona Šandrić Gotovac prije četiri godine Anni Gawel.

Rođenja Sinjanka

Rođena u Sinju 19. kolovoza 1941 godine, Šima Šandrić je još kao sasvim mlada cura imala vrlo jasan poziv da se posveti bližnjemu, koji je realizirala na dvjema paralelnim razinama: na duhovnoj je pristupila Školskim sestrama franjevkama u Splitu, a na stručnoj je studirala medicinu, koju je i diplomirala na rimskome Medicinskom fakultetu Agostino Gemelli Katoličkog sveučilišta Svetog Srca (gdje je već i prije diplome, kao izvrsna studentica, djelovala kao interni praktikant). Uz praksu u istoimenoj polikliničkoj bolnici – poznatoj u svijetu i po tome što se ondje liječe pape – specijalizirala je na tom fakultetu kardiologiju. Usavršavala se u Sjedinjenim Državama Amerike: na Loyolinu medicinskom fakultetu u Chicagu sportsku kardiologiju, a u Indianapolisu u ehokardiografiji (ultrazvučnom pregledu srca) kod Feingenbauma Harveya, "oca ehokardiografije", koju je prakticirala, među inima, i na Klinici Mayo, i na washingtonskome Georgetownskom sveučilištu.

Na povratku u Hrvatsku išla je preko Rima, pa je odlučila zaustaviti se na 24 sata da pozdravi svoje profesore na Fakultetu medicine i kirurgije Katoličkog sveučilišta Svetog Srca. Ispričala je Nacionalu: "Kad sam došla na odjel, moj me profesor pozvao u vizitu kako bih mu usput ispričala što sam naučila u Americi i ja sam kod svakog pacijenta objašnjavala što bih napravila. Na kraju me moj profesor uzeo za ruku i rekao mi: ‘Ti ostaješ s nama.‘ To je bila moja sudbina. Promijenila sam avionsku kartu i nisam otišla u Split; istog sam dana dobila mjesto na Katoličkom sveučilištu u Rimu. Naime, moj profesor je bio veliki entuzijast i umjetnik, koji je vjerovao u progres medicine. Ja sam iz SAD-a donijela veliku novost – ultrazvuk, pa kad je on, koji je cijenio znanje, uvidio moju prednost, rekao mi je da ostanem i da talijanske kardiologe poučim novoj tehnologiji."

Prenijevši ta znanja u Italiju, ta Hrvatica je utemeljitelj svjetski glasovite talijanske ehokardiografske škole – kako možemo čitati u dokumentima. Bila je i suorganizator prvoga evropskog kongresa sportske medicine, održanoga 1978 baš zato u Rimu, gdje je prva izlagala o dotad nepoznatoj prilagodbi srca različitim sportskim disciplinama.

Laiku, poput novinara, malo govore naslovi objavljenih radova – ali o njihovu značenju svjedoči i činjenica da je ne samo bila profesorica prestižnoga fakulteta na kojemu je diplomirala i specijalizirala, nego i članica Rimske akademije medicinskih i bioloških znanosti, Akademije 500 (ona okuplja 500 svjetskih znanstvenika, pisaca i umjetnika, koji se ističu humanističkom orijentacijom i primjenom svoje djelatnosti), te laureat Palatinskog lovora (za izuzetan prinos obrazovanju budućih generacija).

Ni u njezinim kabinetima na Gemelliju, ili na Columbusu, ili u klinici Salvator Mundi, a ni u stanu, nije bilo uokvirenih diploma i nagrada, kao što ponekad (s punim pravom) običavaju znameniti medicinski znanstvenici i stručnjaci. Umjesto toga, zidovi njezina salona svojevrstan su reprezentativan izložbeni salon hrvatskog i evropskog slikarstva. Odabranoga s izrazitim nervom za ekspresiju. Tu su i Dalí, i Guttuso, i Testa, i Boemio, i Tamburri, pa jedan Krist pod križem, izvrstan rad Tótha, omiljenog slikara sv. Pavla VI, a od hrvatskih ne manjkaju, na primjer, Edo Murtić ili Munir Vejzović – ali prostorom dominira Atačev portret profesoričina muža Vlade Gotovca, književnika i političara.

Voljela poeziju

Iako je Šima Šandrić voljela Gotovčevu poeziju još kao mlada djevojka, iako je u redovništvu u Rimu pozorno pratila zbivanja oko "hrvatskog proljeća" 1971, pa tako i Gotovčevu djelatnost u Hrvatskom tjedniku (kojemu je bio glavni urednik) a onda i njegova uzništva – nisu se upoznali sve do početka devedesetih. Profesoricu Šandrić, poznatu referentnu točku za hrvatske bolesnike u Rimu i šire, zamolila je prijateljica da pronađe neki smještaj za Gotovca, tada već udovca i istodobno ozbiljno oboljela, neko mirno mjesto gdje bi se mogao odmoriti, spokojno pisati, a i obaviti nužne medicinske preglede. Smještaj je nađen kod otaca verbita, u njihovu samostanu ponad Nemskog jezera (mitskoga Dijanina obitavališta), odakle puca pogled na to uznemirujuće oko tamne vode. Upleli su se avioprijevoznici, zakasnivši s Gotovcem tako žestoko da je bilo već zazorno odvesti hrvatskog pacijenta u boravište uglavnom ipak već vremešnih redovnika. U mračno noćno doba jedini prikladan smještaj bio je kod same liječnice, otvorivši prostor za razgovore, razumijevanje – i buduću iskru, pri kasnijim Gotovčevim dolascima.

"Kad sam čitala njegove pjesme, nije mi moglo pasti na pamet, ni u najdaljoj pomisli, da ćemo se jednom sresti i vjenčati" – rekla je kasnije profesorica Šandrić o tom braku, koji je dospio na tapet "rasprave" i u jednoj prostačkoj diskusiji u Hrvatskome državnom saboru. Na drugoj strani ideološke lepeze, jedan je nagrađivani hrvatski novinar, pod naslovom "Muž za usne", profesoricu Šandrić uvrstio u "udrugu Udovica političkog rata", kako ju je nazvao, u grupu žena koje su se okoristile poznatim muževima, koje su ih rabile dakle kao kozmetiku – iako je ona svoja stručna i znanstvena postignuća ostvarila prije nego je Gotovca srela, i to u Italiji, gdje on nije mogao imati neki politički utjecaj. Hrvatski jal i pizma nadilazi idejne i državne granice.

Preklani je obilježena 90-godišnjica rođenja Vlade Gotovca. U tom povodu je sa Simonom Šandrić Gotovac razgovarala naša kolegica Lada Novak Starčević, kojoj je udovica rekla da je i dvadeset godina nakon smrti on vazda s njom.

"Njegova prisutnost i dalje je vrlo živa kroz opus duhovne baštine koju je ostavio kroz svoju pisanu i izgovorenu riječ, a nadasve svojim životnim djelovanjem", rekla je tada. A jednom ranije je kazala da su svi njezini odnosi bili izbori glavom i onda joj se dogodio Vlado: "On mi je uhvatio i srce."

Njezini stavovi su se podudarili sa stavovima Gotovca, katolika i uvjerenog liberala, uvjerenoga da nema kolektivne slobode bez individualne slobode. S gorljivom željom očuvanja upravo tih vrijednosti, ona je odmah nakon Gotovčeve smrti, uz pomoć grupe prijatelja i poštovalaca, pokrenula osnivanje Instituta Vlado Gotovac radi promicanja njegova profesionalnog opusa kroz djela i životna načela od kojih nikad nije odstupao, kako je rekla Ladi Novak Starčević. Uostalom, počasni član Instituta bio je i Václav Havel.

U intervjuu Nacionalu kazala je: "Kad je Vlado izdahnuo, nisam imala osjećaj da ga više nema, nego sam istog trenutka pomislila: Vlado mora nastaviti živjeti među nama. Shvatila sam da trebamo osnovati nevladinu, nepolitičku instituciju. On je ostavio golemu duhovnu, književnu i pjesničku baštinu, koja se temeljila na filozofiji, teologiji i duhovnosti. Vlado je njegovao multidisciplinaran pristup, nije bio površan ni na jednom području kojim se bavio, od pjesništva i novinarstva do povijesti i politike. Zbog toga sam odlučila da nastavim istraživati, proučavati i promovirati djelo Vlade Gotovca, što je istodobno i cilj Instituta. Zapravo, Institut se osniva radi stvaranja takve društvene svijesti koja će osigurati razvoj građanske i političke kulture u Hrvatskoj, primjerene standardima razvijenih liberalno-demokratskih društava."

Nikada u politiku

Sama se Simona Šandrić Gotovac ipak nikada nije politički angažirala. U intervjuu Nacionalu rekla je: "U meni ta želja ne postoji. Nikada nisam bila ni u kakvoj stranci ni u političkoj organizaciji, čak ni u Vladinoj. Poučavanje na fakultetu moja je osnovna strast. Trudim se studentima prenijeti ljubav za istraživanje i usaditi im znatiželju, jer se bez znatiželje ne može doći do istine. Nastojim da moji studenti shvate da u liječenju pred sobom imaju čovjeka sa svim vrijednostima i manama, te da moraju liječiti tako da se postave na stranu pacijenta pa da se zapitaju kako bi sami htjeli biti liječeni na pacijentovu mjestu. Dobro obavljen posao najvažniji je u medicini."

"Rekli ste jednom da ste otišli iz samostana kako biste sačuvali ono malo vjere što vam je preostalo. Možete li to objasniti?" – upitao ju je novinar. "Za sve što sam napravila u životu bila sam uvjerena da baš tako moram napraviti. Crkveni redovi nastali su da u Božje ime služe čovjeku za njegovo dobro, napredak i duhovni rast. Kad otkrijete da se u Božje ime, hotimice ili ne, može napraviti i zlo, morate potražiti izlaz. Duboko vjerujem da je cijeli moj životni put tekao po Božjem planu. Kad sam odlučila nastaviti svoj život izvan reda, vjerovala sam da je to moj put. No, zapravo, ništa bitno nisam promijenila u svom životu, samo više nisam bila vezana uz ustanovu i stanovito, za mene otuđeno ozračje."

Uostalom, i formalna priznanja, a i pogledi kojima bi je pratili po pedesetak pacijenata na njezinu odjelu (gdje su je svi zvali po krsnom imenu Simona), pokazuju koliko vrijedi služiti onoj slici i prilici Božjoj koja se nalazi u svakom čovjeku, a poglavito u najpotrebitijemu – onome koji, tvrdi Crkva, u vlastitoj bolesti ili inoj patnji opetuje obrazac muke Kristove. Napokon, Nacionalnu nagradu Roma Eterna Šima Šandrić je dobila, kako piše na povelji, "zato što je inteligencijom, stvaralaštvom i djelom osvjetlala ovo stoljeće koje se bliži kraju", sada već prošlo.

O njezinu moralnom profilu svjedoče i odgovori u intervjuu, objavljenome davno u Regionalnom tjedniku.

"Što nikada ne biste mogli oprostiti?" – pitao je novinar, a ona je odgovorila: "Treba sve oprostiti, ne smijete u sebi nositi jednu mržnju, sjetu, jer nikada nećete postići mir ako ne oprostite…" Posljednje pitanje glasilo je: "Vaš moto u životu?" "Učini dobro i zaboravi!"

15. studeni 2024 23:47