Za uskrsni trobroj Slobodne Dalmacije, na Veliku srijedu u Međugorju razgovarali smo s Papinim apostolskim vizitatorom, poljskim nadbiskupom u miru, mons. Henrykom Hoserom.
Kršćani su baštinici Mira što ga je uskrsnuli Krist navijestio najprije svojim apostolima kad ih je nakon uskrsnuća pozdravljao riječima "Mir vama". Taj su Kristov Mir apostoli proširili svijetom sve do naših dana. Međutim, još je apostol Pavao u prvoj poslanici Korinćanima napisao: "Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša." Kako današnjem, modernom čovjeku objasniti otajstvo Kristova uskrsnuća i Božjega Mira?
- Otajstvo Kristova uskrsnuća tumači se u kontekstu vjere. Za razliku od apostola, mi nemamo iskustvo Kristova uskrsnuća, iskustvo praznoga groba i mnogobrojnih susreta s Uskrslim. Isus Tomu naziva "nevjernim": "Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!" (Iv 20, 29) "Objašnjenje" upućeno suvremenome čovjeku bez vjere neće imati učinka.
"U Međugorju je obraćenje povezano sa sakramentom pomirenja i euharistije. Ovdje nalazimo i ulogu Majke Božje u spasenju svijeta", poručili ste ovih dana na međunarodnoj duhovnoj obnovi za organizatore hodočašća, voditelje centara mira, molitvenih i karitativnih skupina vezanih za Međugorje. Kako vidite Međugorje u kontekstu drugih Gospinih ukazanja, poput Lurda i Fatime, pa i onoga u Ruandi, gdje ste neko vrijeme bili na službi?
- Riječ je o ukazanjima koja nazivamo privatnima. Treba podsjetiti da postoji samo jedna javna i cjelovita Objava, ona koja nam je dana u Isusu Kristu. Ona je konačna. "Privatna" ukazanja ne spadaju u baštinu vjere. Ona nam pomažu punije živjeti sadržaj te baštine u određenom povijesnom razdoblju, ona ga pojašnjavaju. Navedena ukazanja igraju upravo tu ulogu.
Primjerice u Lurdu se potvrđuje dogma o Marijinu Bezgrješnom začeću koju je Crkva proglasila četiri godine ranije. I tamo kao što to često čini, Marija poziva na molitvu i na obraćenje srca, da živimo svet život.
Propovijedajući na korizmenoj obnovi za župu Međugorje, rekli ste kako je hrvatski identitet, između ostaloga, kršćanska vjera i jaka vezanost za obiteljski život. "Svjedoci smo kako se u svijetu degradira i raspada obiteljski život. Kultura obiteljskog života, koju vi još uvijek imate, cjelovita je. U Međugorju i okolici vidim obitelji koje su još uvijek cjelovite. Ne obitelji koje se sastoje od oca, majke i jednoga djeteta, nego obitelji od nekoliko naraštaja. Ako to izgubite, izgubit ćete svoje nacionalno jedinstvo i svoju vezanost uz Crkvu", rekli ste u župnoj crkvi sv. Jakova. Nažalost, i Hrvatska, kao i vaša rodna Poljska, sve više su zahvaćeni diktaturom relativizma. Ima li lijeka za našu zapadnu civilizaciju koja samu sebe uništava?
- Uništavanje zapadne civilizacije usko je povezano s njezinim bezbožnim novopoganstvom koje stalno napreduje. Živimo duboku krizu vjere. Ta kriza ljudsko društvo odvaja od njegova Stvoritelja pa ljudi više ne znaju tko su; gube smisao života i sami sebi uskraćuju nadu i ufanje. Sve to prati duboka kriza morala koja u prvom redu pogađa obitelj.
Odlukom pape Frane najprije ste bili poseban izvjestitelj za župu Međugorje, o čemu ste, prema našim informacijama, napisali pozitivno izvješće. Sad ste u još zahtjevnijoj misiji kao vizitator, s većim ovlastima, zaduženi za pastoral i direktno odgovorni Svetoj Stolici. Znači li to da bi Vatikan u skoro vrijeme mogao priznati Međugorje kao svetište?
- Poslanje apostolskog vizitatora je strogo pastoralno. Njegova je uloga da bdije nad time da hodočasnici budu dobro prihvaćeni te da odgovori na njihove duhovne potrebe. Što se navodnih ukazanja tiče, Sveta Stolica dat će svoje mišljenje kad za to dođe vrijeme.
Nedavno, nakon jednog seminara za bračne parove, razgovarao sam s jednim hrvatskim svećenikom koji je bio član Međunarodne mješovite komisije koju je ustanovio papa Benedikt XVI. Gledajući veliki prostor iza crkve na otvorenom, kazao mi je kako bi to bilo idealno mjesto kad jednog dana Papa posjeti Međugorje. Možemo li se tome nadati?
- Uvijek se možemo nadati. Nije riječ o raspoloživom prostoru.
Živite s franjevcima koji još od konca 19. stoljeća vode župu, a od 1981. godinama pastoralno djeluju s milijunima hodočasnika sa svih strana svijeta koji pohode Međugorje. Jesu li vam fratri poslušni, kako je to od međugorskog župnika fra Marinka Šakote nedavno tražio papa Frane?
- Franjevci teže za istim ciljem: služiti hodočasnicima. Oni u to ulažu mnogo truda i angažmana i iskazuju čvrstu volju da surađuju s apostolskim vizitatorom.
Apostolski nuncij u BiH, nadbiskup Luigi Pezzuto, lani je dva puta bio u Međugorju, slavio mise i među inim za Novu godinu istaknuo kako Mariju u ovome svetome mjestu častimo kao Kraljicu Mira. Prije nekoliko dana predvodio je procesiju i svečano misno slavlje na Cvjetnicu. No, za razliku od nuncija Pezzuta, biskupi iz BiH i Hrvatske još su nekako suzdržani glede Međugorja. Kakav je vaš odnos s mjesnim, mostarskim biskupom Ratkom Perićem?
- Nikada ne komentiram svoje odnose s drugim biskupima. Svi mi dijelimo težak teret biskupske službe i to je dovoljno.
Tisuće mladih sa svih strana svijeta sudjeluju s velikim zanosom na molitvenom Festivalu mladih u Međugorju. Što biste istaknuli kao posebno dragocjeno u međugorskoj duhovnosti, što privlači tolike ljude, osobito mlade, da iznova dolaze u ovo mjesto molitve i pomirenja?
- Mnoštvo mladih dolazi u Međugorje, a napose na taj Festival koji je njima posvećen. Što ih privlači? Oni otkrivaju molitvu i klanjanje, što inače ne poznaju. Otkrivaju tijesni kontakt s Božjom riječju i sa snagom te Riječi. Često prvi put u životu mole Križni put. Uče moliti krunicu i razmatrati otajstva. Isto tako otkrivaju univerzalnost Crkve kada susreću sebi slične iz 72 različite zemlje!
Prije nekoliko godina bečki kardinal Christoph Schönborn kazao je, kada Međugorje ne bi bilo u redu, morali bismo izbaciti polovicu naših bogoslova, budući da su tolika naša svećenička zvanja posredno ili neposredno povezana s Međugorjem. U Međugorju djeluju i 22 molitvene zajednice. Vaš je mandat da i o njima vodite računa. Osjećaju li se među tim molitvenim zajednicama plodovi Duha Svetoga?
- U međugorskim arhivima brojimo više od 700 svećeničkih i redovničkih zvanja. To je pravi fenomen, a još jedan je taj da su se u proteklih 37 godina razne zajednice nastanile u Međugorju. Tek treba odrediti njihov status i kanonski identitet i na tome se radi.
Kad ste prošle godine nastupili kao apostolski vizitator u govoru za župni blagdan svetog Jakova izrazili ste se: "Mi Međugorčani." Kako se osjećate u Međugorju i što bi po vašem mišljenju trebalo napraviti kako bi se pastoral podigao na još višu razinu?
- To je veoma široka tema. Dobro se osjećam u svojemu poslanju i nailazim na mnogo dobre volje kod ljudi s kojima radim i koje susrećem. Svaki misionar dostojan toga imena mora se potruditi da se uklopi u dotičnu kulturu. Budući da sam proveo 21 godinu kao misionar u Africi, izazov inkulturacije za mene je nešto što se podrazumijeva. Papa Frane nas poziva da misionarski preobrazimo Crkvu, što ovdje i činimo.
Na Veliki ponedjeljak u strašnom požaru teško je stradala katedrala Notre Dame u Parizu. Kako komentirate te tužne prizore izgaranja jedne od najpoznatijih crkava u svijetu?
- Cijeli svijet je to osjetio kao tragediju, kao šok, jer katedrala Notre-Dame postoji 850 godina, i bila je najpoznatija crkva u Francuskoj, kao i u cijelome svijetu. Bila je to i najposjećenija crkva, 13 milijuna posjetitelja svake godine. To je prvostolna crkva Francuske, ali i simbol Francuske, kršćanske Francuske, simbol Pariza. Postoje različiti komentari glede ovoga događaja, pa tako neki kažu da je ovaj požar simbol odbacivanja kršćanstva. Rekao bih da se to potvrđuje i u članku koji sam čitao, i dirnulo me to, da je za obnovu katedrale Notre-Dame bilo potrebno 11 milijuna eura, a bila su prikupljena sredstva od samo dva milijuna eura.
Sada je francuski predsjednik izjavio da će u pet godina obaviti rekonstrukciju katedrale i popraviti ovu štetu, a čujemo da se sa svih strana svijeta nude stotine milijuna eura za obnovu katedrale Notre-Dame. Bogu hvala, kamena struktura se održala, ali krov je uništen, a uništene su i druge stvari. Svi mislimo da Notre- Dame treba još živjeti i biti simbol Božje prisutnosti među nama kao i simbol Gospe koja nas vodi Bogu i Nebu.
