Europska unija problem klimatskih promjena shvatila je ozbiljno te zemlje članice obavezala na izradu strategija prilagodbe (adaptacije) klimatskim promjenama.
Gotovo sve europske zemlje, uključujući prije svega one vodeće – Njemačku, Francusku, Italiju, Austriju… svoje strategije već su izradile, a projekt izrade hrvatske nacionalne strategije prije nešto više od godinu dana pokrenulo je i Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, okupivši tim od petnaestak stručnjaka različitih područja koji je vodio dr. sc. Vladimir Kalinski.
Dokument čiju je izradu financirala Europska unija, nazvan "Nacrt strategije prilagodbe klimatskim promjenama u Republici Hrvatskoj za razdoblje do 2040. godine s pogledom na 2070. godinu", nakon nekoliko modifikacija radnih verzija naći će se uskoro na portalu e-Savjetovanje, odnosno na javnoj raspravi koja će svima zainteresiranima dati priliku da iznesu primjedbe na ovaj dokument.
– To je ozbiljna strategija, dugoročna, napravljena za idućih pola stoljeća, i Hrvatskoj bi trebala biti prioritet - ističe Ivica Trumbić, UN–ov ekspert za pitanja upravljanja okolišem, angažiran kao glavni urednik na izradi hrvatske strategije.
Izabrano je deset sektora posebno važnih za prilagodbu – hidrologija, poljoprivreda, šumarstvo, ribarstvo, energetika, turizam, zdravlje i dr. Osim što za svaki od njih locira probleme i utvrđuje ranjivost na klimatske promjene, strategija donosi oko 80 mjera koje detaljno razrađuju tko je za što zadužen, koji je cilj pojedine mjere, očekivani rezultat, troškovi, izvori financiranja i drugo.
– Trenutačno je tema o klimatskim promjenama javnosti vrlo zanimljiva. Nakon ovih nekoliko obilnih kiša, svi o njima pričaju, no vidjet ćemo kako će biti kad na red dođe novac: problem je u tome što sad treba početi ulagati u nešto što će se očekivano dogoditi tek u budućnosti - kaže Trumbić.
Objašnjava kako nacionalna strategija samo otvara vrata i daje smjer djelovanju na nižim razinama.
– Ljudi na području Tribunja, Vodica ili Srime, na primjer, već osjećaju posljedice dizanja razine mora. Nije problem samo u tome što će zato nekome poplaviti kuća, nego što i blago dignuta razina mora kod nevremena pojačava snagu i doseg valova. Ljudi koji su gradili blizu mora već danas bi trebali razmišljati kolika je ranjivost njihovih objekata; neki bi već trebali početi graditi obrambene nasipe i zidove, a naselja sustave koji mogu prihvatiti i otkloniti velike količine vode u slučajevima čestih ekstremnih oborina. Nacionalna strategija predviđa neke mjere i troškove, ali ne bavi se izravno pitanjima infrastrukture, ne ulazi toliko u detalje tko će platiti te obrambene sustave.
I ljudi će sami morati nešto uložiti. Netko tko je gradio kuću preblizu obalnoj crti u zaštićenom obalnom području, a bio je upozoren na predstojeće promjene, neće moći od države tražiti da mu napravi obalni nasip ili slično – morat će to sam financirati.
– Razmišljajmo o obalnoj turističkoj infrastrukturi koja je direktno i vitalno ugrožena. Evo nedavno smo imali primjer kako su u jednom danu nestale neke od plaža. Zato je važno shvatiti da država neke stvari mora riješiti na državnoj razini, ali da će efekte prilagodbe – ili njezina izostanka – ljudi osjetiti na lokalnoj razini. Vrijeme je, recimo, da se počne razmišljati i o osiguravanju od klimatskih promjena. Velike osiguravajuće kuće u svijetu već itekako imaju spremne modele takvih osiguranja. Kad počnu stizati zahtjevi, premije više neće biti stotinjak kuna, nego puno više.
Predviđeno je da se većina novca za provođenje strategije osigura iz fondova Europske unije, a samo 0,05 posto iz državnog proračuna. Procjena troškova prilagodbe vrlo je osjetljivo pitanje, kaže Trumbić.
– Procijenili smo da će prilagodba do 2040. godine koštati oko četiri milijarde eura, a dalje od tog vremena o troškovima je vrlo teško govoriti. Dobar dio novca bio bi potrošen već u prvih pet godina, u razdoblju od 2019. do 2023. godine, kako je to predviđeno akcijskim planom koji se izrađuje paralelno sa strategijom. Takvi planovi izrađivat će se svakih pet godina i procjenjivati što je napravljeno, do kakvih je promjena došlo i što dalje treba raditi.
Prvi akcijski plan uglavnom se odnosi na pripreme – senzibiliziranje javnosti na potrebu adaptacije promjenama, jačanje kapaciteta u državnim i drugim službama itd. Važnost dobre pripreme Trumbić ilustrira situacijom u turizmu:
– Klima je još uvijek naš glavni turistički resurs, ali dojam je da se promjena klime, barem do sada, vrlo malo uzimala u obzir, bez obzira što klimatske promjene imaju snagu posve promijeniti turističku djelatnost. Za 20, 30 godina turisti više neće u velikom broju dolaziti u sedmom i osmom mjesecu, bit će im prevruće. Morat će se, dakle, primjenjivati drugačiji koncept turizma, nuditi sadržaj ne samo za pre i posezonu, nego i za cijelu godinu, i ne samo na Jadranu – upozorava Trumbić.
Ove sezone, recimo, problem su bile velike gužve, dakle i velika opterećenja cjelokupne infrastrukture – turističke, prometne, vodoopskrbne, energetske, naročito one vezane uz otpad. I sad je pitanje – koliko će novca, od onih 10 milijardi eura koje ćemo zaraditi ove godine, otići u poboljšanje infrastrukture? Ili će glavnina investicija biti upotrijebljena za povećanje kapaciteta? Želimo li stvarno turizam velikih brojeva ili želimo razvoj održivog turizma?
Trumbić na koncu naglašava kako je primjena strategije prilagodbe klimatskim promjenama kontinuirani proces koji, "kad krene, ne smije stati jer ćemo kad–tad u budućnosti naići na probleme izazvane klimom, ali će onda biti puno teže adaptirati se i štete će biti puno veće. Sad se iznos tih šteta – koje već osjećamo – još uvijek može zadržati u nekim granicama".