Otprilike svaka peta osoba u Hrvatskoj u svojim četrdesetim i pedesetim godinama brine o nemoćnim članovima obitelji. I to, kako je upozorila pučka pravobraniteljica u zadnjem izvješću, gotovo bez ikakve institucionalne pomoći, praktički su zaboravljeni od države i prepušteni da se u toj teškoj i složenoj situaciji snalaze sami, kako znaju i umiju.
Jedna od onih koja se već godinama brine o nemoćnim roditeljima je i 55-godišnja prosvjetna djelatnica iz Splita, koja nam se javila sa željom da potakne da se se o ovoj mučnoj i bolnoj temi za brojne hrvatske obitelji počne govoriti u javnosti.
Ona njeguje majku, koja je nakon sedam moždanih udara već četiri godine potpuno nepokretna, i nemoćnog oca, srčanog bolesnika, koji je još uvijek u stanju napraviti nekoliko koraka, ali nije sposoban brinuti se ni o sebi, a pogotovi ne o nepokretnoj supruzi.
Roditelji žive u svome stanu jer u županijskom Domu za starije i nemoćne nema mjesta, a u privatnim domovima najjeftinija opcija za nepokretnu ili teško pokretnu osobnu iznosi 6000 kuna.
– Za oba roditelja morala bi, dakle, osigurati 12 tisuća kuna mjesečno, što je za nas nemoguće. Suprug i ja, i moja sestra, s kojom dijelim brigu o roditeljima, prosvjetni smo djelatnici. Meni je plaća 5500 kuna, majka mirovine nema jer nije radila, a očeva je malena... – nabraja naša sugovornica.
Potvrđuje ono što navodi i pučka braniteljica – nemoćne osobe i njihove obitelji prepuštene su same sebi, uz zanemarivu potporu države.
Snađite se sami!?
– Kada je majka, potpuno nepokretna i ovisna o tuđoj brizi, izišla iz bolnice, bili smo prisiljeni sami se snalaziti. Nitko nas nije informirao o našim pravima, nitko nije objasnio što nas čeka, educirao nas, majku su samo otpustili, i dalje je sve bilo na nama, iako je njega za takvu osobu jako zahtjevna, a mi nismo medicinski obrazovani – navodi naša sugovornica.
Normalno bi bilo da onda uskoči država, no, nažalost, kod nas, pokazalo se i nizom drugih primjera, skrb za ugrožene kategorije ni približno nije zadovoljavajuća. Majka naše sugovornice od države dobiva osobnu invalidninu od 1500 kuna mjesečno, te još 150 kuna od Grada Splita, s tim da su, kaže, slučajno doznali da imaju pravo i na tu naknadu. Uz to, majci je osigurana zdravstvena njega u kući radnim danom, od čega četiri puta tjedno patronažna sestra kod njih boravi po pola sata, a jednom tjedno, kada je na rasporedu kupanje, po sat vremena.
A njoj je, nakon tih sedam moždanih udara, definirano stanje cerebralne paralize najtežeg oblika i tetrapareza što je, piše u medicinskoj dokumentaciji, dovelo do kompletne oduzetosti i nepokretnosti. Ne može se okrenuti u krevetu, ne može se uopće pomaknuti, zapravo ne može ništa nego samo ležati... A država smatra da je stvar riješena s pola sata patronaže dnevno...
– Sestra i ja se izmjenjujemo, svaki dan kod roditelja dolazim tri puta dnevno... Svaka od nas radi i ima svoju obitelj, i više, ni uz najbolju volju, ne uspijevamo. No, sve je to nedovoljno, zbog čega plaćam još dvije žene da se brinu o majci – kaže nam prosvjetna djelatnica.
Kod nepokretnih bolesnika, kakva je majka naše sugovornice, treba jako paziti da se ne bi otvorile rane od ležanja (dekubitus), a vrlo su rizične i za razvoj upale pluća i tromboze. Zato je iznimno važna njega i medicinska skrb, što iziskuje vremena, truda i novca. Treba platiti njegovateljice koje će uskočiti kada obitelj ne može, brojne lijekove koje HZZO ne pokriva uopće ili ne u potpunosti, zatim antidekubitalne madrace, pa čak i posebni medicinski krevet... Jasno je da osobna invalidnina sve te troškove ne pokriva.
Djeca pred zidom
– Djeca su se, prema zakonu, dužna brinuti o svojim roditeljima i to je u redu. Ali, gdje su naša prava? Zdravlje mi stradava zbog ovakvog višegodišnjeg dnevnog rasporeda, od podizanja i okretanja majke, od trčanja u njihov stan tri puta dnevno, čak i kada sam bolesna. A za njegu roditelja ne može se uzeti bolovanje, nemamo pravo ni na skraćeno radno vrijeme. I još ću, po novoj mirovinskoj reformi, morati raditi sve do 67. godine... Možda će netko pomisliti da kao prosvjetna djelatnica imam puno godišnjeg, ali vjerujete mi već godinama nisam imala niti jedan slobodan dan. Mami i tati svaki dan treba terapija i njega, treba im skuhati, dati tri obroka dnevno, majci moram i miksati jer ne može žvakati hranu, treba i pospremiti kuću... – nabraja naša sugovornica.
Gotovo istim riječima ovu problematiku obrazlaže i pučka pravobraniteljica, potvrđujući kako osobe koje brinu o nemoćnim članovima obitelji nemaju mogućnost korištenja bolovanja ili neplaćenog dopusta, kao ni prilagodbe radnog vremena ili ostvarivanje prava na status njegovatelja. Ukazuje i kako se pomoć uglavnom svodi na uslugu zdravstvene njege u kući, no zbog štednje u sustavu zdravstva liječnici je nerado propisuju, s tim da su zbog ovakvog stanja nezadovoljne i patronažne sestre jer se njihov posao sveo na njegu, a ne na medicinsku skrb za što su se školovale.
– Sve to široko otvara vrata sive zone i prepuštanju brige o ostarjelim i nemoćnim članovima obitelji osobama koje bez potrebnih kvalifikacija rade na crno, što dovodi u pitanje kvalitetu i stručnost pružene usluge. A o mogućnosti uvažavanja želja korisnika teško je i govoriti – upozorava pučka pravobraniteljica.
Borba na sudu
Na to se upozorenje taman nadovezuje iskustvo naše sugovornice čija je majka, kaže nam, ranije imala pravo i na njegu u kući i subotom, no onda joj je HZZO to ukinuo (i ostavio patronažu pet puta tjedno), uz obrazloženje da to nije potrebno jer je majka zadovoljavajućeg stanja i nema dekubitalne rane.
– A nema zato što joj plaćamo njegovateljice. Odlučili smo se žaliti na takvu odluku HZZO-a, pa smo, kao da imamo viška vremena i novca, morali uzeti odvjetnika i krenuli u borbu na Upravnom sudu, gdje je konačno i osporeno HZZO-ovo rješenje. Sada moramo ponovno na HZZO, u postupak iz početka – kaže naša sugovornica.
Dodaje kako su joj poznati slučajevi da obitelji plaćaju žene čak i iz drugih dijelova Hrvatske, koje onda stanuju s nemoćnim roditeljima i skrbe o njima.
– Obitelji tako plaćaju po dvije žene koje se izmjenjuju u stanu, no za to treba i novca i mjesta jer te žene moraju dobiti svoju sobu. Mi, primjerice, nemamo takvu mogućnost jer u roditeljskom stanu su dvije sobe, u jednoj je majka u posebnom medicinskom krevetu, u drugoj otac... – navodi naša sugovornica.
Ističe kako je najviše boli nepravda, to što država štedi na nemoćnima. Mjesta za njih u županijskim i državnim domovima nema, a nema ni planova za gradnju novih, dok su privatni, barem u Dalmaciji, preskupi. Država je tu skrb jednostavno prebacila na leđa obitelji, koje za to ne plaća.
- Novi kapaciteti u domovima su nužni, no o tome se ne govori, takvih planova nema. A potrebe su velike, kao što su veliki i problemi djece koji imaju na skrbi nemoćne roditelje. Boli nas što nemamo nikakvu pomoć i nikakva prava. Da se krivo ne shvati, nije nama cilj roditelje po svaku cijenu "strpati" u dom, već im omogućiti dostojanstvenu starost, uz pomoć svoje djece. Ali i ta djeca od 40, 50 ili 60 godina trebaju pomoć – zaključuje naša sugovornica.
Prema izvješću pučke pravobraniteljice, krajem 2016. godine (što su zadnji podaci kojima njezin ured raspolaže), na smještaju u domovima bilo je 10.815 osoba, dok je zainteresiranih bilo 30.779, što gotovo dva puta premašuje dostupne kapacitete.
– Takvo stanje, uz netransparentne liste čekanja, omogućava razne manipulacije zaprimljenim prijavama, a zabilježili smo i slučaj službenog propisivanja diskriminatornih kriterija za smještaj – upozorava pučka pravobraniteljica.
'U županijskom Domu za starije i nemoćne nema mjesta, a u privatnim domovima najjeftinija opcija za nepokretnu ili teško pokretnu osobnu iznosi 6000 kuna'