Nema ništa ljepše nego kad klinci nešto uvježbaju, pa onako spontano, zaigrano, uz neizmjernu dozu simpatičnosti svojstvenu samo najmlađima, i izvedu svoju točku. A roditelji ponosni do neba!
Upravo zato, nema ništa ružnije od toga kad iz nevinih dječjih usta dolaze poruke mržnje. Neke rečenice ili parole koje nisu mogle biti proživljene, nego naučene ili posredovane. Od roditelja, braće ili već nekog uzora...
Čuli ste za nedavni incident na malonogometnom turniru za klince na sarajevskoj Ilidži, kada su mali Splićani, oponašajući valjda nogometne navijače, tijekom utakmice malih Dalmatinaca i Beograđana zborno skandirali “Ubij, ubij Srbina!”. Nije to dugo trajalo, ali taman dovoljno da svi čuju što to ti nevini glasići viču.
Taj događaj policija ne povezuje s kasnijim fizičkim napadom na grupu ljudi iz Beograda koji su bili na turniru, ali se uklapa u ružnu sliku. Onu koja rendgenski skenira društvenu zbilju, po kojoj naslijeđeni antagonizmi prijašnjih generacija očito određuju i današnje generacije. Partibrejkersi bi rekli: “Prošlost mijenja budućnost pokoljenja.”
Može li gore
Brzom reakcijom policije, četiri osobe iz Sarajeva uhićene su odmah, a šest poslije, dok je beogradski FK Zvezdara nastavio sa sudjelovanjem na turniru.
Iz beogradskog malonogometnog kluba naknadno se glasom razuma oglasio jedan od trenera: “To se moglo dogoditi i da je netko od naše djece isto učinio i zapjevao jer mi s tom djecom provodimo sat ili sat i pol dnevno i ako netko očekuje da ih mi odgajamo, onda smo svi u ozbiljnom problemu. Trener iz Splita je učinio pravu stvar, ponio se kako treba, čim je čuo, prišao je djeci i skrenuo im pažnju da to nije u redu... Odmah po završetku utakmice prišao je i nama, ispričao se zbog djece, pružio ruku roditeljima naše djece, zagrlio ih... I meni osobno je prišao i ispričao se... On ne uči tu djecu da mrze bilo koga, to sve iz kuće dolazi.”
Trener malih Splićana istim je povodom kazao: “Od djece smo očekivali svakakve nestašluke, ali ovako nešto nismo, niti mi kao klub djecu učimo takvim stvarima... Kao vlasnik i trener kluba, oštro osuđujem bilo kakav govor mržnje i bilo kakvo nasilje. Učimo ih da su sva djeca jednaka i da nema mjesta mržnji u sportu.”
Ne znam zašto, ali sjetio sam se svih onih vijesti o maturantima koji, slaveći rastanak sa srednjom školom, pjevaju ustaške pjesme, poručuju da će “zapaliti Krajinu do Knina”... Iako su rođeni nakon završetka Domovinskog rata, odnosno nakon oslobađanja Knina od srpskih paravojski.
Samo koji dan nakon sarajevskog “vremeplova”, u sabornici se čula etiketa u najboljoj tradiciji difamiranja političkih neistomišljenika iz (ratnih) devedesetih godina prošlog stoljeća.
Bila je to etiketa koja je valjda trebala biti najveća moguća degradacija političkog rivala, neobranjivi “šah-mat” nakon kojeg valjda etiketirani ne bi trebao više ništa reći, nego bi mu bilo bolje da se pokrije po ušima. Sigurno je to tako nekako izgledalo u glavi HDZ-ove zastupnice Majde Burić. Ona je kolegici iz saborskih klupa, Katarini Peović iz Radničke fronte, u žaru repliciranja poručila da je “pokazala rusoljubno srce, vrlo vjerojatno i srboljubno”.
Hajde da joj je išla “spustiti” zbog – blago rečeno – nevoljkosti šefice Radničke fronte da podrži Ukrajinu u sukobu s Rusijom, nego je cjelokupni dojam išla “pojačati” etiketiranjem bez ikakvog povoda. Dakle, ne samo što Peović ljubi Ruse, nego, eto, ljubi i Srbe. Pa, dobro, može li gore!?
Premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković pozvao je zastupnicu Burić da se ispriča zbog ovakve izjave, što je ova potom, očito ne želeći dovoditi u pitanje stranačku stegu i hijerarhiju, promptno i učinila.
U pisanoj izjavi poručila je kako joj “nije bila namjera uvrijediti bilo koga” te se ispričala ako je svojom izjavom uvrijedila pripadnike srpske manjine, što joj, kako je naglasila, nije bila namjera.
A ‘ubij Nijemca’?
I tako, kao da smo se vratili na trenutak u devedesete, kad je razotkrivanje nečijeg srpstva ili “nedovoljnog” hrvatstva – naravno, to nije moralo imati nikakvog utemeljenja u činjenicima za potrebe eventualne hajke – bilo jednako difamirajuće kao da ste upravo razotkrili – četnika s kamom u ustima. Izdajnika, petokolonaša ili agresora, dođe na isto. U svakom slučaju, nimalo bezopasno u tadašnjim uvjetima.
A sad zamislite da je netko u bivšoj Jugoslaviji makar verbalno, tamo negdje 1973., napadao i prozivao Nijemce ili Talijane, tadašnje “prve lastavice” turizma, zbog loših uspomena na sva zla koja su njihovi sunarodnjaci, možda i pojedini preci, činili u ovom dijelu svijeta do 1945. godine! Nekih 28 godina od završetka rata. Ne ide, a? Možda zato što je to još bila malobrojna pojava, ili smo tada lakše zaboravljali i praštali, a možda smo se samo bojali javno iskazati niske strasti; tko će ga znati...
Je li manifestiranje mržnje, u ovom slučaju prema Srbima, za mnoge u međuvremenu postalo dio nacionalnog političkog identiteta, nešto o čemu se i ne razmišlja previše u trenutku dok se izgovara? Ili, jednostavnije, može li se biti Hrvat a da pritom taj identitet nije automatski u opreci ili antagonizmu s nekim drugim? Prije svega sa Srbima, kao najspominjanijima u tom kontekstu, što je shvatljivo imamo li na umu događaje s početka devedesetih i Miloševićevu velikosrpsku politiku. Možemo li, dakle, gotovo tri desetljeća nakon rata voljeti i poštovati svoje a da ne mrzimo druge ili tuđe?
To je zaista važno identitetsko pitanje današnjice. Koje nas, rekosmo, vraća u 90-e, ali srećom, istodobno se može uočiti i neke popratne pojave koje ipak sugeriraju razloge za svojevrsni društveni optimizam. I to zbog jasnih reakcija – što nogometnog trenera malih Splićana, što premijera i šefa HDZ-ovaca. Obje su bile nezamislive u sličnim situacijama prije 30-ak godina, i to treba podcrtati.
Međutim, sistemski problem govora mržnje, koji dođe nešto kao ratna ostavština i tvrdokorna prepreka za razvoj demokratskijeg i tolerantnijeg društva – ostaje aktualan, kao što je to ovih dana ukazao i Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a i HDZ-ov partner u očuvanju saborske većine.
”Lakoća kojom se u Saboru ili izvan njega iskazivanje političkih razlika pretvara u govor mržnje i progona je zabrinjavajuća”, dodao je, ocjenjujući pozitivnom Plenkovićevu korekciju HDZ-ove zastupnice.
“Kolegicu Burić nisam doživljavao kao nekoga tko bi u polemici bio u stanju posegnuti za tom vrstom jezika i rječnika, ali očito da postoji neka razina u kojoj ljudi naprosto nisu više svoji gospodari”, primijetio je Pupovac, inače jedan od najprozivanijih političara u Hrvatskoj, često i sam žrtva istupa iz “sive zone” o kojoj je i sam progovorio.
Nego, kad već to spominjemo – što mislite zašto je baš Pupovac možda i najprozivaniji političar u Hrvatskoj posljednjih godina? Je li to samo zbog njegova političkog djelovanja i izjava ili svemu “pripomaže” i činjenica da je u pitanju prepoznatljivi predstavnik – srpske manjine? Pa i to napadače, eto, dodatno “provocira”?
Predsjednik Zoran Milanović, u svojim ustrajnim pokušajima da se dodvori desnom biračkom tijelu, ide čak dotle da mu osporava i izborni legitimitet pa često izjavljuje kako je baš on, a ne Pupovac, predstavnik Srba u Hrvatskoj. Indikativno je kako Pupovca pritom ne brane ni političke stranke s lijevog svjetonazorskog spektra, iako bi njima takva vrsta aktivizma, od zagovaranja ljudskih do manjinskih prava, trebala po definiciji biti bliskija tema.
A što mislite zašto ne reagiraju? Pa zbog vlastite političke uskogrudnosti, i antipatije koju očito osjećaju prema njemu, “jer je s HDZ-om”. Upravo je ta jednostranost i jedan od glavnih razloga zašto smo kao društvo “osuđeni” na toliko doživotnih fobija. Ako ćemo se selektivno zalagati samo za prava istomišljenika i onih koji pušu u isti rog kao i mi, lekciju zvanu "Tolerancija i pluralizam" nikad nećemo istinski svladati.
Davni antagonizmi
Ali vratimo se konkretnoj “fobiji” zvanoj – Srbi. Nekome očito odgovara održavanje tog stanja “zamrznutog sukoba”, zbog čijih bi se javnih manifestacija netko potpuno neupućen mogao zapitati – pa jeste li vi Hrvati pobijedili u ratu za neovisnost kad ste toliko opterećeni Srbima i gotovo 30 godina poslije? Kako je to u jednom intervjuu na istu temu kazao politolog Dejan Jović, bivši savjetnik predsjednika RH Ive Josipovića, “Srbi i Hrvati se prije svega moraju odmaknuti od devedesetih”.
Prof. dr. sc. Jović, koji je više puta istupao na ovu temu, ovako je argumentirao predloženu kolektivnu “terapiju”: “Što bi bilo da su Francuzi nastavili o Nijemcima govoriti kao o agresorima i okupatorima i 25 godina poslije Drugog svjetskog rata? Bi li se mogli okrenuti budućnosti i miru ili bi ostali vječni zarobljenici prošlosti? Imali su puno razloga da tako govore o Nijemcima, ali na svu sreću nisu.”
I zaista, takvi davni antagonizmi na europskoj razini danas jedva da žive i u simboličnom svijetu ritualizirane agresije nogometnih navijača, kod kojih, istina, ne treba baš svako skandiranje uzimati kao društvenu dijagnozu i proglašavati ih “fašistima” zbog svake nepromišljene provokacije, iako je njihov utjecaj i mobilizacijski potencijal kod mladih neporeciv.
Međutim, kod nas stvari stoje nešto drukčije. Taman kad zbog nekih ohrabrujućih primjera pomisliš da su neke predrasude pomalo stvar prošlosti (primjerice, najnormalnije se već godinama igraju regionalne lige u više sportova), uslijedi prizemljenje. I to iz usta klinaca, koji i ne znaju o čemu zapravo govore. I tako, ni krivi ni dužni, iako je čitav život pred njima, postaju glasnici prošlosti.