Ništa mi ne proizvodimo! Koliko ste puta čuli tu rečenicu? Milijun! To je u nas skoro pa poštapalica. - Mi sve uvozimo! Evo, čak i čačkalice iz Kine! Ni to ne znamo napravit ni proizvest! Strašno! A onda sidneš u petak ujutro na kavu baciš pogled na Slobodnu Dalmaciju i upali ti se lampica – mi da ne proizvodimo? Pa šta je vama, odnosno nama, ljudi. Mi da ne proizvodimo! Pa mi svakog dana, svake godine izbacujemo nove i nove, sve bolje i bolje, usavršenije generacije, onog proizvoda koji je najbolji a ujedno i najrjeđe na svijetu – mladih, pametnih, talentiranih ljudi! Angela Merkel ih čeka raširenih ruku, zato i prima milijune migranata, plaća goleme troškove, nadajući se kako će od tih milijuna voljnika i nevoljnika koji u obećanu zemlju pristižu za svih strana svijeta, prosijati one rijetke, talentirane i genijalne, vezati ih uz svoju kulturu, jezik, i obrazovni sustav kako bi veliku Njemačku učinili još većom. Ili je održali na vrhu, na kojem već jest.
I Francuska, i Velika Britanija, i SAD čiji su inače skupi univerziteti Harvard, Stanford, Columbia, Cambridge onima najboljima iz cijelog svijeta širom otvoreni i dostupni, čak i besplatni, uz razne stipendije kojima mame ono što je plemenitije od zlata – mlado, a pametno, željno uspjeha, rada i dokazivanja. Zato te države i jesu najbogatije i najrazvijenije na svijetu. Ni Finska ni Švicarska nisu postale uzor, butik zemlje zahvaljujući tome zato što su ih priroda ili Bog, tko već u što vjeruje, nadarile izvorima zlata ili nafte. Ma, kakvi, nadarili su Rusiju i(li) Saudijsku Arabiju, ali im to nije donijelo blagostanje. Blagostanje je u permafrost polarnog kruga i surovih Alpi koji vrhovima paraju nebo donio obrazovni sustav u koji su ove male zemlje ulagale puno više i učinkovitije nego drugi. To ih je dovelo do visokih tehnologija, do Rolexa i Fiskarsa, a iako su obje bogate šumom, nisu se zamarali ni razbijali glavu s tim što ne proizvode čačkalice. Nisu oni ludi prodavati svoje šume u bescjenje!
Dakle, ono što mi proizvodimo, odnosno odgajamo, pazimo ko cvit u pitaru, to su Nora Ivić iz Pučišća na Braču, koja je na maturi ostvarila stopostotni rezultat, isto kao i Klara Jurić iz Šibenika, pa Karmelo Mrvica iz Bigrada, Marin Petrović iz Ljubuškog. To je vrhunski hrvatski proizvod, ono najbolje što ova zemlja može dati. A onda i mi moramo malo više pažnje – i novaca - dati onima koji to najbolje proizvode. Jer, Klari Jurić je baš njezina profesorica iz matematike Helena Karađole, nagovorila da ide na natjecanja. Bila je curici "koja ne pršti od samopouzdanja", oslonac i mentor, hrabrila je i bodrila, i vodila do visina na kojima je danas. Spremna za još jedan, novi let. Jednako kao i profesorica Svemirka Miletić - Livaja iz hrvatskog. Koja "težište uvijek stavlja na promišljanje i razgovor o književnom tekstu, a ne na pamćenju podataka". Trebale bi i slike ovih profesorica biti u novinama. A i na primanju kod ministra obrazovanja. Jer, kako nije lako napraviti ni Rolex ni Fiskars, puno je lakše nego "napraviti" ljude koji će jednog dana napraviti novi, hrvatski, Rolex i Fiskars. A Hrvatsku Švicarskom i Finskom. To neće ni Sabor, ni Vlada ni predsjednik Republike, nego samo hrvatski učitelji. Nema tko drugi.