Svakoga tko je potpalio požar, a pogotovo onoga tko je to učinio više puta automatski nazivamo piromanom. Pritom se zgražamo zašto te osobe hodaju slobodno i dalje podmeću požare i čudimo kako liječnici ne uspijevaju držati pod kontrolom njihove bolesne nagone. Međutim psihijatri upozoravaju kako jako griješimo jer je iznimno malo ljudi koji doista imaju ovaj poremećaj, a većina požara podmetnuta je zbog posve drugih motiva.
Naime, naknadna psihijatrijska vještačenja svjedoče kako se u najvećem broju slučaja požari podmeću zbog koristi, a ne bolesti. Često se, doduše osobe koje podmeću požar pokušavaju izvući na bolest, kako bi eventualno umanjili kaznu, međutim, pravu motivaciju otkriva niz policijskih i psihijatrijskih analiza.
Još ne znamo koji su motivi 53-godišnja žene, koja je ne samo ovaj vikend, nego i prošle godine, na šibenskom području podmetnula čak sedam požara, no psihijatri s Klinike za psihijatriju Vrapče objašnjavaju nam kako su u dugogodišnjem iskustvu imali samo nekoliko pacijenta koji su doista bolovali od piromanije.
- Piromanije je iznimno, iznimno rijetka bolest, takvih pacijenata u Hrvatskoj gotovo da uopće nema. Do sada su forenzička vještačenja u našoj klinici utvrdila samo dva ili tri slučaja koja možemo svrstati u kategoriju piromanije. Ljudi koji potpaljuju požare nisu piromani, njih vode neki drugi motivi – objašnjava nam doc. dr. sc. Goran Arbanas psihijatar i psihoterapeut sa Klinike za psihijatriju Vrapče. Ovaj liječnik koji je i sudski vještak za psihijatriju tumači nam kako piromanija spada u kategoriju poremećaja kontrole poriva, kao što je i kleptomanija, odnosno potreba, želja i nagon za krađom. Bolest iz tog spektra je i trihotilomanija - koja se očituje nezadrživom potrebom za čupanjem vlastitih dlaka, primjerice, kose ili obrva.
- Iznimno je malo ljudi koji kradu zbog kleptomanije, rade to uglavnom zbog materijalne dobiti. Slično je i s piromanijom. Ljudi podmeću požare iz niza motiva. To može biti zato što žele nekome napakostiti, raskrčiti zemljište, možda žele susjedu napraviti štetu, domoći se nekog zemljišta ili pale vlastitu imovinu kako bi dobili novac od odštete. U pozadini može biti i želja da se bude u središtu pažnje, na tv ekranima, da se sakriju neki dokazi… - nabraja dr. Arbanas motive.
No, kad netko doista boluje od piromanije, on će zapaliti požar iako od toga nema nikakve materijalne ni bilo kakve druge koristi.
– Osjeća samo neodoljivu potrebu, nagon i poriv da to učini. Piromana fascinira sve što je vezano uz vatru, od vatrogasnih vozila, opreme, upaljača, šibica. Akumulira napetost i ona se oslobađa onog trenutka kada zapali vatru. Skloni su biti u blizini vatrogasaca i pomagati u gašenju – ističe ugledni psihijatar.
Napominje da u medicini postoje i poremećaji pirofilije, kad neke osobe seksualno uzbuđuje vatra, međutim, kao dugogodišnji seksualni terapeut tvrdi da se u radu s pacijentima u Hrvatskoj nikad nije susreo s takvim poremećajem, koji je još rjeđi.
- Ljudi često postavljaju pitanje zašto ne liječimo osobe koje podmeću vatru, no to vam je isto kao i s lopovima. Mi ne liječimo lopove. Oni ne kradu zbog bolesti nego zbog koristi. Čovjek koji nije duševno bolestan, koji odgovara za svoje postupke dobiva kaznu po zakonu, prekršajnu ili zatvorsku, ne ide na liječenje. Samo ljudi koji su zbog svoje duševne bolesti počinili protupravno djelo šalju se na liječenje - napominje dr. Arbanas.
S druge strane poznato je, kako je kod počinitelja protupravnih djela veća učestalost antisocijalnog poremećaja osobnosti.
- To je točno, vrlo često je tu riječ o ljudima koji nemaju empatije, osjećaja za dobro i zlo i koji su recidivisti, ponavljaju različita antisocijalna ponašanja. Prema nekim podacima u zatvorima je prevalencija takvih čak 75 do 80 posto, no opet postoji 25 posto onih koji to nisu. Sa ljudima koji imaju antisocijalni poremećaj ličnosti jako je teško raditi jer nemaju taj unutarnji mehanizam empatije i grižnje savjesti koji će zakočiti njihovo ponovno ponavljanje djela nego to onda mora biti neki vanjski mehanizam – zaključuje dr. Arbanas.