Danijel Borović u Kninu nije bio jučer, 4. kolovoza, ne ide ni danas. Iako je dobio obje pozivnice, od predsjednika i premijera, zahvalio se na obje i prihvatio poziv Josipa Lackovića.
Ovaj mu je prijatelj, a ima i avion pa će njih dvojica u petak, na 27. obljetnicu Oluje, letjeti u rajonu u kojemu su se odvijale ratne operacije tijekom Oluje, a kojim su Danijel i drugi piloti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva letjeli od 4. do 8. kolovoza 1995. godine, piše Jutarnji.
- I on je bio u Oluji, ali ne na nebu, nego kao vozač. Obletimo Petrinju, Glinu, odemo prema istoku, Uni, do Bosanskog Novog i sletimo u Sisku. Tamo imamo bivše suborce pa popijemo s njima piće, i vratimo se – kaže.
Smirivanje živaca
Borović, umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske, ovogodišnji je 5. kolovoz dočekao u dvojakom raspoloženju. Sretan kad se sjeti dana oslobađanja četiri godine okupiranog teritorija i tužan, jer ovogodišnju obljetnicu dočekuje s optužnicom Republike Srbije za ratni zločin vezan uz akciju kojom su završene četiri godine ratne golgote.
Vojni pilot koji je bijegom iz JNA Hrvatskoj priskrbio prvi MiG 21, dvostruko brži od zvuka, više nije slobodan čovjek. Srbija je kao članica Europola u prosincu za njim raspisala tjeralicu, što znači da bi prelaskom granice riskirao uhićenje.
Nije Danijel Borović nikad mogao ni zamisliti da će 27 godina nakon najveće vojne pobjede u hrvatskoj povijesti, vojno-redarstvene akcije Oluja, biti tu gdje jest. Kod kuće u Gornjem Knegincu kod Varaždina, a da ne smije otići koji kilometar dalje, u Sloveniju, na aeromiting.
- Jako ružan osjećaj. Nas četvorica smo u pritvoru, Hrvatska nam je zatvor. Nikud dalje ne možemo – zdvojan je.
Slobodniji je bio 5. kolovoza ujutro 1995. godine. Piloti su, prema zapovijedi bili u pripravnosti, što znači da nisu odlazili s aerodroma. U to je vrijeme, Borović sa suprugom i sinom živio u Novom Zagrebu. On i ostali piloti, dane su provodili i spavali su u vojnom dijelu aerodroma Pleso. Piloti i osoblje spavali su u velikim spavaonicama, puno njih u jednoj. Borović ima lagan san, a među toliko ljudi uvijek netko hrče, pa je često noću nestajao. Nikad nije priznao je li odlazio kući na spavanje.
- Dok smo bili na Plesu, trenažno smo letjeli, bavili se sportom, igrali smo mali nogomet. Selak i ja bismo odlazili u susjedno naselje do prijatelja Brcka, koji je napravio teniski teren za unproforce pa smo i mi tamo igrali. Trošili smo vrijeme, bili smo u čekanju – ispričao je legendarni pilot za Jutarnji list kako su smirivali živce uoči, znali su, velike akcije.
Nakon pogibije prijatelja i kolege Rudolfa Perešina tri mjeseca prije, u akciji Bljesak, a kojemu je dotad bio dozapovjednik, Borović je Oluju dočekao kao zapovjednik 1. lovačke eskadrile HRZ-a. Početak kolovoza 1995. bio je pakleno vruć. Visoka se temperatura očekivala i 5. kolovoza, ali prije svanuća se moglo još normalno disati. Bilo je čak i ugodno, prisjeća se Borović.
- Ustao sam prije četiri sata ujutro, obukao kombinezon i čekao hoće li stići zapovijed. Jednaki ritual kao i danima prije. U ratnim je eskadrilama pripravnost uvijek prije svitanja. Uvijek se znalo danima unaprijed kad koji dan sviće. Piloti i avioni su spremni i kad netko da znak za polijetanje, polijeću. I tog je jutra bilo tako. Obukao sam kombinezon i čizme, u trku na hodniku zgrabio kacigu i istrčao. Sve se to događa u nekoliko minuta. Polijetanje je bilo u 5.30. Sve se takve akcije tempiraju da je udar u svitanje, dok je protivnik još u snu.
"Postaješ dio stroja"
Kod svih takvih ratnih događanja zrakoplovna komponenta ima zadaću napasti određene ciljeve sa svrhom onesposobiti drugu stranu i to tako da im uništi i onesposobi zapovjedna mjesta, centre veza. Da ih obezglaviš. To mi, zrakoplovstvo, radimo. Znali smo na koje ciljeve idemo. Kad kreneš na zadatak, sav si u njemu. Kad sjedneš u avion, zatvoriš kabinu i krećeš, postaneš dio stroja. I samo o tome razmišljaš, kud i kako, o nišanu i naoružanju koje nosiš i kako ćeš odraditi zadatak.
Poslije slijedi micanje iz tog rajona i povratak – ispričao je Danijel Borović. Polijetanje nadzvučnih aviona zastrašujuće je i veličanstveno. Zvuk je reski, sve vibrira od njega, dočarava nam pilot. Polijeću zajedno po dva aviona, slijede druga dva, treća... u intervalima. Tog ih je jutra poletjelo 15 - 20. Točan broj je vojna tajna.
- Prije spavanja smo pregledavali karte, ciljeve. Tad nije bilo GPS-a kad ukucaš podatke i vodi te. Klasična navigacija, poznavanje terena, pilot se mora jako dobro pripremiti, jer smo letjeli u brišućem letu, što niže se ide da te ne mogu gađati. Letjeli smo 900 km/h, to je 250 metara u sekundi. Najopasnije u tome je taj let na maloj visini, na 30-ak, 40 metara, a toliko brzo. Što niže, ali treba izbjeći dalekovode.
Stupove vidiš, ali žice ne. Tu smo manevrirali, uvlačili se među brda, da nas ne mogu gađati. Kolege su nam prije pogibali jer su letjeli više i zato je bio dogovor niski, brišući let. Nekad se napadalo iz zraka, vidiš cilj i sjuriš se dolje, ali se pokažeš kao meta. U brišućem letu ti ne vidiš daleko, u dvije tri sekunde moraš nanišaniti i gotovo. Kad dođem na manevar, imam nekoliko sekundi za nišaniti i onda opaljenje. Moram dalje.
U sekundi prelazim 250 metara, znači kilometar za četiri sekunde. Avion MiG-21 uopće nije bio namijenjen za te zadaće koje smo mi obavljali te dane u Oluji. Početkom rata smo improvizirali i uvježbavali neke elemente jer MiG 21 je napravljen kao lovački avion, kao zaštita drugim avionima, frontovski lovac. Ali nismo drugo imali, a MiG uopće nema na nišanu mogućnost postavljanja tih elemenata, takozvano pretjecanje, različito za svako naoružanje, pa smo na milimetarskom papiru crtali sheme, preračunavali, a zatim na poligonu to uvježbavali, štopali vrijeme .... Snašli smo se i rezultati su bili dobri – sjeća se.
Tijekom dana bilo je još nekoliko polijetanja. Prva lovačka eskadrila polijetala je s Plesa, Druga lovačka eskadrila iz Pule, prebazirana je tada u Divulje kako bi bili bliži i brži.
Oluju su piloti jedva dočekali. Stalno se, kaže Borović, nešto pripremalo, a nikako da počne.
- U jesen 1994. je bilo zanimljivo. Bili smo u statusu pripravnost, dežurali smo dugo vremena i bilo je samo pitanje kad ćemo krenuti, ali je NATO u BiH srušio im pet-šest aviona. Prošla je ta jesen i zima i onda došao Bljesak pa Oluja. Ljudi su jedva čekali da kao piloti, avionima, budemo uključeni u to – zaključuje.
Iako je rat davno iza njega, Danijel Borović se umirovio i više nema volje ni ići u Knin, Srbija mu je Oluju iznova vratila u životni fokus. Protiv četvorice su pilota podignute optužnice za događanja od 8. kolovoza, za raketiranje kolone izbjeglica na Petrovačkoj cesti kod Bosanskog Petrovca i u mjestu Svodna kod Novog Grada.
Zapovjedna odgovornost
- Terete nas po zapovjednoj odgovornosti. Da smo mi zapovjedili napad na civilnu kolonu, što je sasvim bez veze. Optužnica, koliko znam, još nije potvrđena, nama su imenovali odvjetnike po službenoj dužnosti. Niti sam bio na toj razini zapovijedanja da bih mogao to narediti niti sam letio. Nakon preleta 1992. godine, granicu nisam prešao ni kopnom ni nebom.
Osobno ne mogu ništa poduzeti jer je stvar na hrvatskoj Vladi i hrvatskom pravosuđu da se tome usprotivi. Upitno je temeljem čega se Srbija može tu pravno postavljati i imaju li ikakvu jurisdikciju uopće. Jer ako je događaj iz ‘95. i Hrvatska i BiH su davno prije toga priznate i postavlja se pitanje kako oni to mogu, na osnovi čega. Čak i da imaju dokaze, Oluja je legitimno priznata u Haagu, zna se tko je agresor, a tko je napadnut. Ja, pak, znam da nisam kriv – ljut je.
Danijel Borović je penzioner od 2003. godine i vrlo fizički aktivan. Nema mira sjediti pa ili nešto radi, a gotovo cijelu je kuću sam napravio i toliko se puta lupio po palcu da mu se odavno okoštava, ili trči, a jednako rado vozi i bicikl. Ima dvije rute, onu od 20 i onu od 50 kilometara. Dobro je utreniran, vojnička se disciplina pokazuje korisnom.
Danijel Borović živo se sjeća letačkih početaka, da bi pilotirao MiG-om morao je biti najbolji. Prva prepreka na putu je već s 15 godina, kad kandidat treba proći rigorozan zdravstveni pregled da bi upisao Zrakoplovnu gimnaziju "Maršal Tito" u Mostaru.
- Prvo regionalni pregled, a potom sedmodnevni pregled u Beogradu. Tu sam, bila je 1983., upoznao dječaka s kojim sam kasnije prošao cijeli svoj profesionalni put, Rudolfa Perešina. Zajedno smo išli u gimnaziju u Mostaru pa na akademiju u Zadru. Samo zadnju godinu školovanja smo proveli na različitim mjestima, kad sam ja studirao u Puli, on u Titogradu. Obojica smo upali na preobuku za nadzvučne supersonične zrakoplove, MiG-21. Od 150 pilota, nas 19 prošlo je na testiranju. Po završetku preobuke na vojnom aerodromu Batajnica u Beogradu, dio je dobio Bihać, dio Prištinu.
Dobio sam Prištinu, odbio i rekao da ću se "skinuti", pa sam dobio Bihać i tako opet radio s Perišinom. I živjeli smo zgrada do zgrade – rado se prisjeća prijatelja pilota, kasnije stradalog u akciji Bljesak. Dok je Rudolf Perišin bio raspoređen u izviđače, Danijel Borović bio je u borbenoj eskadrili. Bili su stacionirani na vojnom aerodromu Željava, u ono vrijeme najelitnijem i najskupljem vojnom objektu SFRJ. Na Željavi je bilo mjesta samo za najkvalificiranije osoblje, svejedno jesu li to piloti ili aviomehaničari. Uz to što je i sam letio, Borović je na Željavi letjeti učio i druge, a bio je i instruktor letenja na simulatoru za MiG-21.
Oba zagorska pilota, za koje su tijekom školovanja drugi učenici često mislili da su Slovenci zbog njihovog naglaska, bila su mirni, nenametljivi. Obojica su se za to vrijeme oženili, pa su se i obiteljski družili.
Smrt pilota
Deset godina su Perešin i Borović bili u Bihaću, dok u kratkom razmaku nisu obojica preletjeli. Danijel Borović je 4. veljače 1992. sjeo navečer u MiG-21 i uputio se ravno za Pulu, gdje je po mraku i bez navigacije uspio sletjeti. Je li ga bilo strah prebjeći? Riskirao je doživotnu robiju.
- Što znači strah? Strah je već i u poslu kojim sam se bavio, ali smo zato selektirani kao piloti. Doza straha je prisutna kod svakoga, ali piloti ginu. U godini nam je znalo poginuti i troje-četvero pilota, pa pauza, pa ispočetka. Drugačije na strah reagira pilot od prosječnog čovjeka. Uvijek si svjestan da se možda nećeš vratiti s leta, ni drugi se ne vraćaju. Ali uvijek misliš "ma neće baš mene". I ta trauma, kad ti se kolega ne vrati, ali ti opet ideš...
To je element koji blokiraš. Kad smo se spremali prebjeći, mjesecima smo živjeli u toj napetosti. Supruga, sin i ja. Čekanje što će se dogoditi. Kad je Perešin preletio, pratio se svaki naš korak. Večer prije preleta Rudolf je bio kod mene i znao sam da ide. Kad je otišao, mjesec i pol dana kasnije, 25. listopada 1991., počeo je šou. Nas ostale Hrvate i Slovenca, komandira eskadrile su "prišarafili". Imali smo zabrane letenja, rekli su da tko samo fotelju odnese iz stana, bit će uhapšen – govori.
Svi su bili pod lupom, ali Borović posebno jer su ga sumnjičili još od rata u Sloveniji kad, navodno zbog bolesti, nije ni jednom poletio. Kad mu se napokon, 4. veljače 1992., ukazala prilika za prelet, supruga Snježana i sin Vanja otišli su dva sata prije. Prelet se zbog lošeg vremena, sumaglice i zamračenja pretvorio u dramatično letačko iskustvo čak i kad bi se s uma potisnula činjenica da je u pitanju bijeg. Samo zahvaljujući ogromnom iskustvu, uspio je brzinom od 300 km na sat sletjeti na neosvijetljenu pistu u Puli. O tom su iskustvu bijega iz JNA Danijel Borović i supruga Snježana 2020. godine izdali knjigu "Prelet za Hrvatsku".
Taj je prelet omogućio ustrojavanje Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, bio je to prvi MiG-21 u HRZ-u.
Sva četiri pilota preletača, Rudolf Perešin, Ivan Selak, Ivica Ivandić i Danijel Borović radili su zajedno na Željavi. Ivandić i Selak i živjeli su u istoj zgradi s Borovićem.
- MiG kojim sam preletio označen je brojem 101, kao prvi u floti HRZ-a, a 24. lipnja 1992. avion je srušen u akciji između Prnjavora i Dervente i pilot Ante Radoš je, na žalost, poginuo – kaže. Borovićev je sin maštao o tome da će postati pilot poput oca, ali majka ga je uspjela odgovoriti. Sav stres koji je prošla s jednim pilotom, prebjegom iz jedne vojske u drugu, pa potom i ratnim pilotom koji je brišućim letom 30 metara od tla letio brzinom od 900 km na sat, nije željela prolaziti s još jednom osobom koju voli. Borović ne vjeruje da će sud u Beogradu presuditi u njegovu korist i misli da će biti proglašen krivim.
- I onda sam ja obilježen do kraja života, a Hrvatska je preko premijera izjavila da će "Hrvatska znati zaštititi svoje ratne pilote". Deklarativnu podršku imamo, stvarnu podršku nemamo još nikakvu. Nitko me iz državnog vrha nakon podizanja optužnice još nije kontaktirao. Čeka se, ali ne znam što.