Kako je moguće da je usred rata koji se odvija na teritoriju jedne europske države i unatoč svim mjerama zaštite i budnosti jedna ukrajinska bespilotna letjelica Tu-141 završila u glavnome gradu Republike Hrvatske?
To je pitanje koje kopka i dvojicu prekaljenih ratnih pilota i bivših visokog časnika Hrvatskog ratnog ratnog zrakoplovstva, umirovljenog pukovnika Danijela Borovića i umirovljenog brigadira Ivana Selaka.
- Kako je moguće? Pa ,u prvom redu pitanje u kakvom je stanju bio taj sustav. To je stvar tehnologije, a ovdje se radi o nečemu što potječe iz '70-tih godina prošlog stoljeća, a što je kod Ukrajinaca ostalo nakon raspada SSSR-a i jedini su imali. Tu-141, koliko znam, modificirali su dijelom 2014. godine i početkom sukoba na istoku zemlje, koristivši ih za izviđanje terena i prikupljanje podataka. Očita je greška u tehnici ili možda ljudskog faktora koji ga je programirao, tako da je možda otkazao vanjski sustav i letjelica išla po svojoj shemi dok nije pala – daje objašnjenje Borović.
Sličnog je mišljenja i njegov kolega Selak:
- Po svemu sudeći, letjelica se otela kontroli, točnije su Ukrajinci izgubili kontrolu nad njom, ona se uputila gdje joj odgovaralo dok nije potrošila gorivo. Ovo je, inače, sustav, koji se može preprogramirati da leti do zadanog cilja i sama se vraća, znači ne upravlja se njima, ali isto tako može biti nadzirana radioupravljanjem. Obzirom na godine, vjerojatno je preprogramirana i umjesto na istoku, završila na jugozapadu.
Ipak je za obojicu naših sugovornika ključni problem kako ju se nije otkrilo još od trenutka kada je ispaljena s ukrajinskog teritorija, potom leta dugog 40 minuta kroz Mađarsku i onda završnih sedam minuta od hrvatske granice do Zagreba.
- Mađarski protuzračni sustav je prvi trebao reagirati. Oni su u NATO-u duže od nas, raspolažu boljom tehnologijom i trebali bi biti još bolje uigrani od naših snaga. Uglavnom, činjenica je da se nešto ovako dogodilo, a objašnjenje može biti da se radi o letjelici manjih gabarita, pa time i manje odrazne površine, koja je išla na manjoj visini i radarski sustav nije mogao detektirati. Iz osnovnog signala elektronika na zemlji ju nije mogla razlučiti. To može biti pojašnjenje, ali što je krenulo po krivu, otkazalo, sada bi se moralo nagađati, a nema svrhe dok nisu poznati svi detalji. Jedina je sreća u svemu da nije bilo ozbiljnih posljedica, odnosno žrtava i većih razaranja – navodi Borović.
Za Selaka, međutim, propust daleko više nego na Mađarskoj i Hrvatskoj protuzračnoj obrani leži u samom NATO-u.
- Naravno da su letjelicu trebali i morali uočiti. Tko? Pa, NATO. Nije ona baš tako mala, već otprilike velika kao avioni MIG 21 kojima mi raspolažemo ili, ako hoćete, F16 ili Rafali. To vam je 14,5 metara dugo, krila raspona 4 metra, otprilike kao lovački avioni. I brzina je ista, nekih 900 kilometara na sat. Projektirana je kao cigareta, ali svakako uočljiva, jer nevidljivom tehnologijoma obzirom na godine ne raspolaže – kaže.
- Sav zračni prostor zemalja Europske unije i članica NATO-a kontrolioraju radari tih zemalja, ali sve integirano u NATO zaštitu i kontrolu. S nama, Mađarima, Slovencima, Crnom Gorom i BiH zapovijeda NATO-ov centaru zrakoplovnoj bazi “Torrejón”u Španjolskoj. U njihovoj domeni je podizanje aviona i aktiviranje protuzračne obrane, što su i sada trebali odraditi, a nisu. Ne može netko u Mađarskoj to učiniti, jer su svi podaci linkani na NATO. Tako ni radarist na Sljemenu ne može dići avione. To jednostavno nije njegova odluka, jer zemlje članice nisu samostalne u odlučivanju – veli Selak.
Svakako, za očekivati je da će se Sjevernozapadni savez nakon ovog incidenta upaliti sve svoje alarme, ali i potencijale.
- Sada NATO, ipak, prvo sprema priču za opravdati svoju nesposobnost. Znate, jedno je što vi deklarirate kada imate sustave obrane, a drugo je stvarnost. Ono što deklarirano, jako lijepo zvuči. Primjerice, neki raketni sustav poput S-400 kada ga prodajete u Dubaiju i kažete da mu je domet isto toliko kilometara, jako lijepo zvuči, ali se kasnije ispostavi da na terenu i nije baš tako. Isto vam je i u ovom slučaju, jer su nas uvjeravali da imaju sustave koji štite od svega i svečaga, da metak ne može proći, a prošao ti avion 14,5 metara dug i, kao za vraga, pao ti na glavni grad jedne tvoje države članice – kritičan je ovaj umirovljeni brigadir HRZ-a, koji i zna što bi trebalo učiniti.
- NATO treba smijeniti nekoga u svom zapovjednom lancu, jer je očito da je prespavao na dužnosti. Vjerojatno će njihovo opravdanje ići u smjeru da je letjelica čak i bila praćena i da se procjenilo da ne treba poduzimati mjere. Ali, ponavljam, pala je na jedan glavni grad i tu nema opravdanja. Trebalo je dići avione, jer vrijeme je rata i moraš imati pojačanu budnost kada nešto polijeće iz Ukrajine. Osim toga, to je i ravna zemlja, nema planina, pa je još lakše nadzirati. Posao je još olakšan i jer tamo sada nema niti jednog aviona izuzev ruzskih. NATO deklarira da ima svoje avaxe, špijunske avione, a onda ti u sred rata prođe letjelica i putuje tisuću kilometa. U miru bi se možda i moglo naći opravdanje tipa netko je zaspao ili se napio u Mađarskoj ili Hrvatskoj, ali sada nikako!
- 100-postotne sigurnosti naravno da nema, niti je ikada bilo. Koliko god tehnologija napredovala, za takvu ugrozu nema lijeka. Zato se slični incidenti ne mogu isključiti ni u budućnosti – poručit će umirovljeni pukovnik Danijel Borović.