Doznajemo tko je kriv za ekološku katastrofu na Zrmanji; Već 15 godina postoji rješenje za sprječavanje curenja mazuta u rijeku, ali odgovorni ga nikad nisu primijenili

Prvo curenje mazuta u Zrmanju evidentirano je početkom 2000-ih, a za to su krivi skupljači sekundarnih sirovina koji su presjekli željeznu cijev između dva spremnika mazuta na mjestu energane bivše tvornice glinice na Bravaru.

Tvrdi to naš sugovornik, inženjer tehnologije i bivši zaposlenik propale tvornice, koji nas je zamolio da njegov identitet ne otkrivamo. On je 16. travnja 2004. godine bio na spornoj lokaciji kao član stručnog tima za izradu studije utjecaja na okoliš koja je prethodila sanaciji ostataka postrojenja nekadašnje tvornice glinice. Izradu studije bila je povjerena tvrtki SPP Varaždin, a kasniju sanaciju provela je tvrtka “Perco” iz Varaždina, odnosno tvrtka “Sava promet” iz Sesveta kao njihov podizvođač.

Ekološka katastrofa kakva se ne pamti: ovako izgleda jedna od najljepših rijeka u Dalmaciji, a inspektori kažu da to i nije baš strašno!

- Tog dana došli smo na lokaciju kako bismo utvrdili stanje bivšeg postrojenja. Na mjestu bivše energane uočili smo izrezane cijevi koje su povezivale dva rezervoara mazuta. Netko ih je jednostavno presjekao i odnio, a odrezani krajevi bili su začepljeni krpama. Na tome mjestu je na tlu bio vidljiv trag katrana, odnosno curenja mazuta u zemlju. Odmah smo cijelu situaciju fotografski evidentirali i dokumentirali i o tome obavijestili nadležne, od policije i nadležnih inspekcija do Grada Obrovca, gdje o tome postoji cijela dokumentacija. Prema stanju na terenu nismo mogli znati tko je to i kada napravio, ali mazut je definitivno završio u tlo prije početka radova na sanaciji – tvrdi naš sugovornik.

Napominje da je sanacija bivše tvornice obavljena u tri faze. U prvoj fazi, još prije Domovinskog rata, demontirana su industrijska postrojenja i tehnološki sklopovi, druga faza sanacije provedena je neposredno nakon rata, a treća, u kojoj je on aktivno sudjelovao, počela je 2006. godine, nakon što je izrađena studija utjecaja na okoliš.

- U sklopu treće faze sanacije na teren je 2008. godine, dakle četiri godine nakon što smo mi utvrdili curenje mazuta u tlo, došla ekipa stručnjaka iz tvrtke “Rijekatank” iz Rijeke, ovlaštene za poslove čišćenja i sanacije rezervoara raznih goriva. Na lokaciji su zatekli jedan tank oštećen zbog ratnih djelovanja u kojem je bilo nešto kišnice. Drugi tank nije bio oštećen, ali u njemu nije bilo mazuta. Zaključeno je da je iz njega kroz presječene cijevi u tlo izravno završilo oko 250 kubičnih metara mazuta, odnosno oko 250 tisuća litara – tvrdi naš sugovornik.

Zašto ste sigurni da mazut nije u tlo završio i iz rezervoara uništenog tijekom rata?

- Zato što su oba rezervoara bila usidrena u tzv. betonskim kadama. One služe upravo zato da kod oštećenja tankova ne dođe do izravnog prodiranja nafte ili mazuta u tlo, nego da se sadržaj zadrži u betonskom koritu. Betonska kada kod oba tanka nije bila oštećena, ali mazut je svejedno iscurio. Naime, na mjestu gdje je cijev povezivala tankove i gdje ju je netko presjekao i odnio nije bilo betonske zaštite. Tako je sadržaj iz cijevi, odnosno iz tanka izravno završio u tlo. Podsjećam vas da su to bile čelične cijevi promjera 25 centimetara i da je skupljačima sekundarnih sirovina to bio vrijedan ulov. Nažalost, o posljedicama nitko nije razmišljao – dodaje.

Pretpostavlja se da je krađa cijevi koja je izazvala onečišćenje okoliša izvedena tijekom zimskih mjeseci, kada je fluidnost mazuta jako niska. Mazut postaje fluidan na temperaturi od 18 stupnjeva Celzija i tada lako prodire u zemlju. Za njegovo pojavljivanje u Zrmanji ovih dana zaslužna su, kaže, upravo dva uvjeta: razmjerno visoka temperatura i velika količina oborina koje su isprale mazut zaustavljen u podzemnim jamama.

- Mišljenja sam da je takvu krađu cijevi mogao izvesti samo neki potpuni neznalica bez ikakvog tehničkog znanja. Siguran sam da to nije napravio ni neki bivši radnik propale tvornice. Da je netko od njih eventualno htio ukrasti te cijevi, sigurno bi ih „odvidao” na spoju s tankovima i nikakvu štetu za okoliš ne bi napravio. Način na koji su cijevi prerezane govori da je motiv bio isključivo brza zarada na preprodaji starog željeza – uvjeren je naš izvor.

- Mislim da je najstariji slučaj zagađenja Zrmanje mazutom zabilježen 2002. godine. Incidenti su se poslije ponavljali, uvijek na istome mjestu, ali nitko ništa nije poduzimao da to pokuša spriječiti. Kako se dvije-tri godine nakon toga incidenti nisu ponavljali, mene se počelo doživljavati kao luđaka koji nepotrebno sije paniku. No, činjenica je da u tom razdoblju nije bilo uvjeta kao danas koji su izazvali curenje mazuta u rijeku. Pretpostavljam da ga unutar krša još ima, možda deset, dvadeset, a možda i stotinu kubika – procjenjuje naš sugovornik.

- Najjednostavnije rješenje je sustav brana na mjestu gdje mazut izlazi u rijeku. Ta lokacija je poznata, zove se Grkovac, i tu bi trebalo staviti sustav plutajućih brana koje bi spriječile da mazut kad iscuri završi u koritu rijeke, nizvodno prema Novigradskome moru – objašnjava.

U petak su na mjestu curenja mazuta bili ravnatelj Javne ustanove za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode na području Zadarske županije Natura Jadera Damir Perić i njihova stručna suradnica mr. sc. Morana Bačić. Na terenu je bila i viša vodozaštitna inspektorica iz Splita Tea Markoč.

- Pratimo stanje na terenu, mazut više ne curi u rijeku. Inspektorica je napravila izvide i sada će se vidjeti hoće li se pristupiti sanaciji riječnog toka od ostataka mazuta – kazao nam je Perić.

- Zrmanja je zaštićena kao značajan krajobraz i područje ekološke mreže Natura 2000. Mi brinemo o zaštiti kopnenog dijela, a o vodenom skrbe Hrvatske vode. Rješenje za onečišćenje Zrmanje postoji, riječ je o betonskim uljnim separatorima, ali nikad nije primijenjeno. Zašto, trebate pitati Hrvatske vode – kaže biologinja Morana Bačić.