Čovjek bez hrane može preživjeti oko mjesec dana, ali stručnjaci za ekstremno preživljavanje navode da ima slučajeva kada se bez hrane preživjelo i do šest tjedana. No, bez vode osoba može umrijeti za tri do četiri dana, eventualno tjedan dana.
A što ako imate vode i hrane, a nalazite se na splavi i plutate nasred oceana? U biti, presudna je sreća: u nešto biste morali hvatati kišnicu, loviti ribu i snalaziti se na razne načine. I moliti Boga da ne bude snažnih oluja. Jer, ako se nađete u moru, smrt zbog hipotermije i utapanja ili gušenja zbog udisanja aerosola (čestica morske vode koje se uslijed vjetra dižu iznad površine) može nastupiti brzo.
U području Atlantika gdje je nestalo sedam pomoraca s "Bourbon Rhodea", među njima i šibenski kapetan Dino Miškić, trenutačno nema tako ekstremnih uvjeta plovidbe, pa je njihovo preživljavanje, ako je suditi po primjerima iz prošlosti, izvjesno. Međutim, ne zna se koliko su imali pitke vode, te kakvi uvjeti vladaju na splavi.
Podsjetimo, francuski križni stožer CROSS s Martiniquea objavio je u petak da je obustavljena potraga za sedam nestalih članova posade broda Bourbon Rhode, potonulog 26. rujna u Atlantiku 2.000 kilometara od francuskog otoka Martiniquea,
Potom je brodarska kompanija Bourbon objavila da ipak potragu za nestalim pomorcima s tegljača Bourbon Rhode nastavlja brod Alp Striker.
No, dugotrajnih primjera preživljavanja na moru ima po cijelom svijetu. Primjerice, tri tinejdžera su se 2010. uputila u malenom brodiću s pacifičkog otoka Tokelau. struje su ih odnijele te je održana i komemoracija. Međutim, 50 dana nakon nestanka uočio ih je ribarski brod između Samoe i Fidžija. Tinejdžeri su bili loše jer su pili more, a to je siguran znak brze i bolne smrti. No, na kraju su spašeni.
Tu je i slučaj Stevena Calahana koji je preživio na Atlantiku 76 dana, zatim Maurice i Marilyn Bailey koji su plutali 117 dana na Pacifiku. Taj par je pronašao korejski brod. Bili su toliko iscrpljeni da nisu mogli stajati ni jesti tekuću hranu...
Slučaj koji je zaokupio svijet jest onaj Salvadorca Josea Alvarenge (37) koji je na sedametarskom brodu navodno proveo plutajući morem čak 14 mjeseci ili – 438 dana!
Kažemo "navodno" jer su neki stručnjaci rekli da je toliko rekordno preživljavanje na otvorenom moru jednostavno – čudo. Međutim, o njegovu slučaju piše i ugledni "National Geographic" za koji su stručnjaci potvrdili da je moguće da je Salvadorčeva priča točna. Nestao je 17. studenoga 2012. godine nakon što je krenuo iz ribarskog sela Costa Azul, u blizini meksičkog Pijijiapana. Uhvatila ga je oluja, koja je trajala pet dana, i odnijela daleko prema pučini.
Pronađen je 30. siječnja 2014. u blizini Maršalovih Otoka, državice u Tihom oceanu od 55 tisuća stanovnika. Kad je vidio obalu, doplivao je do otoka Tile, a pronašla su ga dvojica mještana. Bio je gol. U bolnici je ostao 10 dana, utvrdili su da ima izrazito nizak krvni tlak, anemiju, natečene zglobove i teško je hodao. Primio je brojne infuzije zbog dehidracije, a onda je krenuo kući u Salvador.
Alvarenga je tvrdio da se hranio pticama i kornjačama koje je hvata rukom. Naime, poznato je da ptice na dugim putovanjima znaju sletjeti na malene otočiće kako bi se odmorile, a tako slijeću i na brodove. Kad je bio žedan, kaže, pio je krv životinja, ali i svoj urin. Tvrdi i da je s njim bio jedan mladić kojem je bilo loše te je naposljetku odbijao i jesti, pa je umro nakon četiri mjeseca. Njegovo je tijelo jedno vrijeme, kaže, držao na brodu, a potom ga je bacio u more. Pojedini mediji su kazali da je njegova priča malo napuhnuta.
No, Claude Piantadosi, ugledni professor s "Duke University Medical Center" u Durhamu u Sjevernoj Karolini kaže za "National Geographic" da je preživljavanje plutajući na moru toliko dugo vremena moguće, ali uz malo sreće. On je autor knjige "Biologija ljudskog preživljavanja: život i smrt u ekstremnim okruženjima", te je idealan sugovornik za ovakve incidente. Kaže da je bitno imati konstantan dotok pitke vode i zaklon od sunca (jedro ili platno). Piantadosi ipak sumnja da je Alvarenga rukom hvatao ribe, taj mu je dio priče neuvjerljiv. No, tvrdi da je kornjače mogao lako uhvatiti rukom i ubaciti u brod. U mesu kornjače ima mnogo vitamina i minerala koji bi ga zaštitili od avitaminoze.
– U svakom slučaju, kad bi jednom tjedno mogao uloviti pticu ili kornjaču, možda bi i uspio u naumu da preživi – kaže taj liječnik, navodeći da je, kada se gleda na rehidraciju, Alvarenga plutao na ruti na kojoj su česte kiše, a krv iz ptica i kornjača je dobar izvor hidracije.
A što je s urinom, treba li njega piti? Ako imamo druge izvore hidracije liječnik ne savjetuje pijenje vlastita urina jer u njemu ima dosta soli i to ipak opterećuje bubrege.
Je li opasno jesti sirovu hranu?
– Na moru, većinu kornjača, ptica i riba može se jesti bez kuhanja. Morski toksini u mesu ribe u pravilu su relativno neuobičajeni – kaže Piantadosi, navodeći da bi se neke nelogičnosti u priči Josea Alvarenge mogle objasniti zbunjenošću i smetenošću koje su mogle nastati uslijed izloženosti suncu, dehidraciji, a određen nedostatak nutrijenata također može utjecati na percepciju.
Skeptici navode da je čudno kako nije razvio skorbut koji nastaje uslijed nedostatka vitamina C, a koji su često imale posade prekooceanskih brodova, primjerice Magellanova posada. Skorbut je, navodi Hrvatska enciklopedija, avitaminoza do koje dolazi zbog nedostatka vitamina C (askorbinske kiseline).
Obilježena je poremećajem strukture i funkcije vezivnog tkiva, događaju se deformacije i promjene na zubnom mesu, zubima, koži i kostima. U konačnom stadiju javljaju se žutica, edemi, grčevi i stanje šoka te smrt. Međutim, liječnici navode da pojedine vrste svježeg ribljeg i kornjačina mesa i iznutrica, posebno jetara i riblje ikre, imaju u sebi vitamina C. Doduše, ne u tako velikim količinama kao što ga ima u povrću i voću, ali ipak dovoljno da se spriječi skorbut ili pak odgodi njegov najteži stadij.
I na kraju je li moguće da maleni brod dođe od Meksika do Maršalovih Otoka? Erik van Sebille, oceanograf sa Sveučilišta u Novom Južnom Walesu, za medije je naveo da je moguće kako su morske struje brod odnijele od Meksika do Maršalovih Otoka, dok su slično potvrdili i istraživači sa Sveučilišta na Havajima.
Zaključak medijskih napisa je bio: Ne znamo koliko je točno ribar proveo na otvorenom, ali sigurno se radilo o mjesecima i mjesecima plutanja na pučini, a dijelovi njegove priče se ipak poklapaju.
Kako bi potvrdio svoju priču Alvarenga je išao i na detektor laži i, prema tvrdnjama njegova odvjetnika, prošao ga je.
Slučaj Amerikanca Phama
Amerikanac Richard van Pham (62) je tvrdio da je plutao na Pacifiku čak i tri i pol mjeseca u svom 26-metarskom jedrenjaku. Krenuo je krajem svibnja 2002. iz Long Beacha u Kaliforniji prema otoku Catalina.
Bio je to put od tri sata. Međutim, kako tvrdi Van Pham, iznenadila ga je oluja koja mu je uništila jarbol, ali i motor. I ostao je plutati. Na brodu nije imao ni radio. Također, nitko nije prijavio da je nestao jer nije imao obitelj. Tvrdi da je preživio jedući ribu i ptice, a na brodu je imao kante u koje je skupljao kišnicu. Često je, kaže, uhvatio i kormorane koji mogu težiti i više od pet kilograma, pa mu je to bilo dovoljno hrane za više dana.
Nakon tri i pol mjeseca pronašao ga je američki nadzorni avion P-3 Orion koji je signalizirao fregati američke mornarice USS McClusky da jedan brod pluta. Spašen je 17. rujna 2002. Njegov je brod tada bio 480 km od Kostarike i 4000 km udaljen od polazišta. Mornarički liječnici su zaključili da je Pham u prilično dobrom stanju s obzirom da je gotovo četiri mjeseca proveo na moru.
Iako su se pojavile teorije da Pham nije toliko proveo na moru jer je bio na ruti gdje su često prolazili brodovi, ipak je u medijima prevladalo mišljenje da je njegovo preživljavanje autentično. O slučaju je 2002. izvijestio i BBC koji navodio da je Pham izgubio 18 kilograma.
– Kad smo ga pronašli, pekao je galeba na nekom malenom grilu. Kao gorivo je koristio drvo s njegova broda. Jeo je i meso kornjača, a tim je mesom "mamio" i kormorane – rekao je pukovnik američke mornarice Ron Flanders.