StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetspoznali boga

Do jučer su bili košarkaši, a danas poručuju: Želimo biti salezijanci! Odričemo se sportske slave i milijunskih ugovora jer smo se osjećali promašeno

Piše Zdravko Pilić
2. listopada 2021. - 22:21

Da je sastaviti košarkaški klub ili čak reprezentaciju od kandidata za svećenike Hrvatske salezijanske provincije bez problema bi mogla igrati u hrvatskoj HT Premijer ligi. I to ne epizodnu ulogu. Don Tihomir Šutalo, provincijal Hrvatske salezijanske provincije visok je 186 centimetara, ali kad stane "u vrstu" među svojim kandidatima, u "sendvič" između Domagoja Šarića, visokog 1,93 i Marka Krstanovića kojem fale samo četiri centimetra do dva metra, ili Frane Bešlića s također 196 centimetara, onda izgleda kao da je trener među NBA profesionalcima.

'Bio sam ljut na sve'

Ali, nije, nego je među svojom braćom salezijancima, i učenicima, novacima, onima koji će nakon deset godina dugog razdoblja punog odricanja, obrazovanja i naukovanja, umjesto košarkaških zvijezda, biti salezijanski svećenici, kao što je i on sam.

Predviđali su im velike karijere, unosne financijske ugovore, milijune u dolarima i eurima, luksuzne jahte i skupe automobile, košarkaškom reprezentativcu iz Šibenika Domagoju Šariću i zvjezdani status kakav već uživa primjerice jedan drugi Šibenčanin i njegov prezimenjak Dario... Ali, njima je sve to bilo ništa. I premalo. Nije ih zadovoljavalo. Osjećali su prazninu u duši, u srcu. Nešto im je nedostajalo. Unutarnji mir, zadovoljstvo, sreća, ispunjenje. Svatko to zove drukčije, a svede se na isto - Bog.

image
Don Tihomir Šutalo: Današnja mladež vrlo ozbiljno traži odgovore na osnovna životna pitanja, i nalazi ih u vjeri
Boris Kovacev/Cropix

Jer, svi su ovi dečki vjernici, čak i kad toga sami nisu bili u potpunosti svjesni. Poput Hrvoja Kolaka, koji je igrao rukomet, i u Zagrebu, pa potom u bogatom Kataru, potpisao tamo unosan višegodišnji ugovor – "boli glava" – imao djevojku koja ga je u Zagrebu čekala, nije mu nedostajalo ni ptičjeg mlijeka. Naizgled mu je u životu cvjetalo cvijeće, a on je venuo iznutra, mučio se sam sa sobom, šibao se trnjem, pitanjima na koja nije nalazio odgovora – zašto nisam zadovoljan, sretan, sad kad imam sve što sam htio, ili što sam mislio da hoću. Ispunio sam san, drugi bi na mom mjestu bili sretni i presretni, a ja sam bio ljut na sve, na sebe, čak i na Boga.

'U svađi s Gospodinom'

- Imao sam buntovnih faza još u srednjoj školi kada sam odbijao ići na misu, ili sam prkosno stajao ispred crkve, ne ulazeći unutra, shvaćao sam vjeru kao nešto što se mora, što je nametnuto od roditelja, odgojem. Trenirao sam rukomet od osnovne škole, išao mi je dobro i jedini mi je san bio biti poznat i uspješan sportaš, imat ženu i djecu. Tako sam vidio svoj život i to mi se sve ostvarilo već nakon četvrtog srednje, jer je stigla ponuda da idem igrati u Katar. Meni, jednom 18-godišnjaku, činilo mi se da sam dotakao nebo! Sve sam ispunio, pogodio metu, a osjećao se promašeno. Bio sam zbunjen! - priča nam Hrvoje, danas 25-godišnjak koji je već šestu godinu kandidat.

- Bio sam u svađi s Gospodinom, kojeg tada, sada vidim, nisam ni poznavao, i znao sam mu reći - Evo, ako si ti Bog koji je sama ljubav, koji želi dobro ljudima, zašto se meni ovo događa? Sada kada sam ono što sam cijeli život dobio ja sam sebe izgubio? Vidio sam da nisam ni pravi vjernik, niti da poznam Boga, bio sam u dubokoj krizi i htio sam se vratiti kući. Ali, nije to bilo tako jednostavno, ja sam potpisao profesionalni ugovor na tri godine, trebao sam trpjeti barem do polusezone. I nakon tri mjeseca stalne unutarnje borbe tražio sam od jednog klupskog menadžera, muslimana, da me odvede u katoličku crkvu u Dohi. Išao sam se prvi put, iskrenog srca, stvarno, onako živo, s vjerom, pomoliti. I rekao sam Bogu, tako skrušen – Eto, ako ti stvarno postojiš, učini sve da se vratim kući, jer osjećam da nije to to...

image
Košarkaški trojac - Frano Bešlić, Domagoj Šarić i Marko Krstanović
Boris Kovacev/Cropix

Povratak kući

- Nakon tjedan dana, doslovno, zvao me predsjednik kluba na razgovor, da bi mi rekao da se s mojom papirologijom nešto izjalovilo, nešto oko Olimpijskog odbora, uglavnom da neću moć igrat i za juniore i za seniore, što sam trebao po ugovoru. I oni su mi predložili da ostanem, za nešto manju, ali opet odličnu lovu, ili ako hoću – misleći da na to ni u snu neću pristati – da se mogu vratiti kući. Ja sam ko iz topa odabrao ovo drugo, ko iz topa sam pitao, koliko brzo mogu imat kartu za vratit se kući. Svi su me gledali kao da sam luđak, ali već nakon tri dana ja sam bio nazad... - priča Hrvoje, a ja dodajem: – Dakle, Bog je riješio sve papire!

- Da! - spremno, uz smijeh prihvaća bivša rukometna zvijezda - I smišljao klub za koji ću potpisati! Vjerujem doživotno! To su moji suigrači! - pokazao je na braću salezijance bivši rukometni as, čija je kuća bila blizu crkve Marije Pomoćnice na Knežiji, počeo je ići na misu. I na jednom klanjanju sam spoznao koliko me Bog voli, koliko me ljubi, za što me stvorio. Na tom klanjanju se moj život promijenio, počeo sam ići svaki dan na misu, moliti krunicu, kopao po sebi i vidio da ima nešto u mom srcu, nešto što mi je Gospodin pokazao, i što sam vidio da mogu dijeliti s drugima. Aktivirao sam i Internet aplikaciju "Nova Eva" na mobitelu, slušao sam don Damir Stojića na YouTubeu, išao na njegov vjeronauk i stupio u kontakt sa salezijancem don Mladenom Delićem, koji vodi sve nas koji razmišljamo o pozivu, i eto me među salezijancima, u Podsusedu, u kojoj djeluje župa Svetog Ivana Bosca, osnivača salezijanskog reda, odnosno katoličke crkvene službe.

image
Provincijal Tihomir Šutalo u društvu Frane Bešlića, Hrvoja Kolaka, Marka Majića Mazula, Maria Majstorovića, Davida Marića, Nikole Lučića, Ivana Šarića, Zvonimira Tomaša, Marka Krstanovića i Domagoja Šarića
Boris Kovacev/Cropix

Aplikacija 'Nova Eva'

I sve su priče momaka s kojima smo razgovarali gotovo uvlas iste - sve uključuju aplikaciju "Nova Eva", studentskog kapelana salezijanca don Damira Stojića i vikara don Mladena Delića. Čiji bi Sinjanin, imenjak i prezimenjak, sigurno uskliknuo "Ljudi moji, ma je li to moguće!" na podatak da danas salezijanci imaju 45 do 50 momaka koji čekaju u redu da postanu salezijanski svećenici. Dok u cijeloj Katoličkoj crkvi i među drugim crkvenim redovima postoji kriza duhovnih zvanja. I malo tko hoće u svećenike!

Odakle takva gužva pred salezijanskim vratima, na Knežiji, u Podsusedu, u Italiji, gdje su bogoslovi preko godine na školovanju, a preko ljeta se nađu jedno sedam dana, da se podruže, u kampovima na Jadranu, poput Postira, ili na planini Čvrsnici. Nećete salezijance vidjeti često u uredima, oni su uvijek vani, s mladima, na ulici, igralištu. Ili na oratorijima, koji su karakteristični upravo za salezijance i njihov crkveni red.

Ljepota oratorija

Prvi salezijanci, koji su došli u Hrvatsku, u Rovinj, 1913. godine nisu imali ni župu, ni školu, koju danas salezijanci imaju u Zagrebu i u Žepču, u BiH, nego su osnovali baš – oratorij. I onda u Rijeci osnivaju isto oratorij prije više od sto godina, 1918. godine. A oratorij je... 'To je druženje, u najširem smislu riječi, neformalno, svakodnevno, tjedno, za djecu i mlade, u koji je svako dobrodošao. Širom se otvore vrata, da se to i fizički pokaže! Tu se organiziraju vesele večeri, kvizovi, filmske večeri, zajedničko gledanje utakmica, igranje, bavljenje sportom, kazališne predstave, roštilji, aktivnosti koje vode naši animatori i kojima se gradi zajedništvo. Ima tu i molitvi, pohađaju se kateheze, klanjanja, ali oratorij je otvoren za sve, i vjernike, i sve druge. Jer to je u duhu učenja don Ivana Bosca koji je utemeljio salezijansku družbu koja je na ulicama Milana vodila brigu o mladima, bez obzira na vjeru i naciju.

image
Boris Kovacev/Cropix

Don Bosco je imao jednostavno pravilo – za vjernike postoji kršćanski moral i crkveni nauk, a ovi drugi, koji ne vjeruju imaju zakone, državne koje moraju poštivati. Na taj način je stotine i tisuće mladih kojih je oko Torina, sredinom devetnaestog stoljeća, u vrijeme industrijske revolucije, o kojima nitko nije vodio računa, otrgao iz zagrljaja bijede i kriminala. Osnovao je sirotišta, škole, obrazovao ih za šegrte, zanate, obrte... - uvodi nas u povijest reda koji je dobio ima po svetom Franji Saleškom don Tihomir Šutalo, koji je provincijal hrvatskih salezijanaca postao 2018. godine. Rodom je iz Stoca, a u Zagreb je došao s obitelji, 1980. godine, kao 13-godišnjak. U salezijansko sjemenište u Rijeci odlazi nakon završene osnovne škole godinu dana kasnije.

Ropstvo i kolera

- Briga o mladima je salezijansko poslanje, i u Zagreb dolaze kako bi pomagali onima koji su najranjiviji, koji nikog nemaju. U Vlaškoj dolaze voditi jedno sirotište, 1922. godine, na mjestu gdje je danas Katolički bogoslovni fakultet. Knežija je tada bila teška periferija, a na Knežiji je nastalo i sportsko društvo Mladost, tu je igrao Zlatko Čajkovski, kao dijete, i Žarko Dolinar, stolnotenisač, koji je do smrti ovdje dolazio iz Švicarske, nastao ovdje u tom našem stolnotenisačkom klubu, pa Otto Barić... Mladost je poslije Drugog svjetskog rata otišla preko Save, salezijancima je zabranjen rad s mladima, svelo ih se na župe, kao i ostalo svećenstvo, što se promijenilo tek nakon rata, devedesetih godina. Tada nastupa njihova renesansa u Hrvatskoj.

- Dogodine će biti sto godina kako su salezijanci došli u Zagreb, kao mlada i poletna družba, crkveni red. Don Bosco je umro 1888. godine, a golemoj popularnosti i njega i salezijanaca korijen je u društvenim i ekonomskim prilikama u Europi koja se tada ubrzano industrijalizira. U velike gradove dolaze golemi broj djece, mladih, od 12 do 13 godina, bez roditelja, koji su rastućoj industriji služili skoro kao robovska radna snaga. Na ulicama Torina bilo je tada skoro onako kako danas zamišljamo Indiju – tisuće mladih bez igdje ikog, bez roditelja, škole, bez brige i skrbi, često i bolesnih, gladnih i promrzlih, a harala je i kolera. Don Bosco, koji je i sam bio siroče, koji je ostao bez oca u dobi od dvije godine, vidio je u njima sebe, i prepoznao svoje poslanje, prigrlio ih da im bude otac kojeg sam nije imao.

image
Don Tihomir Šutalo, provincijal Hrvatske salezijanske provincije, na zagrebačkoj Knežiji
Boris Kovacev/Cropix

Don Boscov 'sindikat'

- To je tada bilo nezamislivo, da jedan svećenik hoda po ulici, s nekim klošarima, probisvjetima. Tada su svećenike u Italiji bogate obitelji angažirale i tražile da odgajaju njihovu djecu, kao privatni učitelji, što je bilo i lakše i unosnije. Ali don Bosco je odabrao drukčije, kao onodobna majka Tereza, spasio je malog Bartolomeja Garellija od sakrištanovih batina, i onda uz pomoć njega i njegovih 17 prijatelja, mladića osnovao Družbu za mlade. Koja je skrbila o njima poput obitelji – štitila ih, branila, školovala, zapošljavala. Poslodavci su ih izrabljivali, don Bosco ih je prisilio da potpišu s njima ugovor o pravima i obvezama. Djelovao je kao sindikat. Oboljele od kolere nitko nije htio ni dotaknuti, u strahu od zaraze, osim Don Bosca i njegovih salezijanaca.

Danas ih je u svijetu 14,5 tisuća, druga su najbrojnija redovnička muška zajednica nakon isusovaca, rasutih u 134 države svijeta. Gruda snijega zakotrljala je lavinu, a kapi dobrote postale su slap u kojem su danas, pored Domagoja, Hrvoja Kolaka, Marka Krstanovića iz košarkaške Bundeslige, iz Berlina, Frano Bešlić koji je u Cedeviti igrao s Markom Arapovićem, to je ta generacija. I Marko Majić Mazul, nogometaš iz Zadra, iz generacije Ivana Santinija i Marina Kovačića, koji je u Chelseau, u Londonu, a Marko je već devetu godinu sa salezijancima.

Pa Mario Majstorović, koji je igrati nogomet počeo u Velikoj Gorici, i kojeg ni dijabetes nije spriječio da postane kralj futsala, malog nogometa. Ali ga je život na koncu odveo na drugu stranu, među svećenike. Tu su s njima na igralištu u Knežiji i David Marić, Nikola Lučić, Ivan Šarić, Zvonimir Tomaš. Svi su oni, ili većina njih, sanjali o velikoj obitelji, s puno djece, niti u primisli im nije bilo da bi postali svećenici.

image
Zabava uz stolni nogomet
Boris Kovacev/Cropix

Mise i molitve

Tako je bilo i s Domagojem Šarićem, ali s godinama, je, veli sve više ulazio i vjeru i spoznavao Boga, pa je kroz razgovor sa župnikom don Tomislavom Puljićem u Šibeniku i kroz razgovor s prijateljima spoznao tko je i što je.

- Misao o svećeništvu pojavila se u mom srcu i nije mi dala mira, javio sam se na aplikaciju koju vode salezijanci "Nova Eva" i kroz priču s don Mladenom Delićem, svaki tjedan u prošloj godini dana, kroz svakodnevnu misu i molitvu, osjetio sam da mi srce na poseban način žari. I da moram dati šansu tome, otići i vidjeti je li to stvarno za mene, a ne živjeti cijeli život u neznanju i pitat se jesam li mogao ili nisam. Gospodin mi je dao snage i hrabrosti da se odazovem, i evo sad sam tu - ispričao nam je jednostavno, a dirljivo iskreno Domagoj Šarić.

Nova mladost

I vrlo zbiljno. I to je onaj jedan detalj na koji nam je skrenuo pažnju i sam provincijal, don Tihomir Šutalo. Današnja mladež vrlo ozbiljno pristupa životu, i vrlo ozbiljno traži odgovore na osnovna životna pitanja, i nalazi ih u vjeri. I to u puno većoj mjeri nego nekoć njihovi roditelji. Na mise, na ispovjedi, salezijancima, koji su, očito, zanimljiv fenomen, ne samo u Zagrebu, nego i u Hrvatskoj, i u katoličkoj crkvi u Hrvata, dolaze i oni čiji roditelji malo ili nikako ne idu u njih. Crkve su im pune, a i redovnički redovi. Očito je, od devedesetih na ovamo, stasala jedna nova mladost koja se sa salezijancima izuzetno dobro razumije.

Osnovali i Papin klub San Lorenzo


Papa Franjo prvi je papa isusovac, ali i on – i to južnoamerički strastveno - navija za klub kojeg su u njegovoj rodnoj Argentini osnovali – salezijanci. Riječ je o San Lorenzu, klubu koji je utemeljio baš don Boscov sljedbenik, Lorenzo Massa, i to na tipično salezijanski način – mlađariji koja je igrali nogomet i povazdan naganjala loptu na opasnim, divljim i kaotičnim ulicama Buenos Airesa, don Lorenzo je otvorio vrata crkvenog dvorišta. I primio ih pod svoj skut, i skut matere crkve, "u oratorij", dajući im na taj način dom i sigurno utočište. Uz samo jedan uvjet – da uđu u crkvu, u nedjelju na misu, jednom tjedno. U spomen na don Massu, u njegovo ime, klubu su, kad su ga registrirali 1914. godine dali ime San Lorenzo, i danas je jedan od pet najpopularnijih u Argentini. Za Sanitse, odnosno "Svece'" kako ih zovu i navijači od poznatih je imena branio i jedan Jose Luis Chilavert, igrao Oscar Rugeri, svjetski prvak iz 1986., poznati internacionalci Fabricio Coloccini i Sebastian El Loco Abreu, pa Pablo Zabaleta, Ezequiel Lavezzi... Treba li napominjati i da San Lorenzo, pored nogometne, ima i košarkašku momčad, istog imena, koja se natječe u argentinskoj košarkaškoj ligi...

image
Neka nas Sveti Ivan Bosco kroz život vodi!
Boris Kovacev/Cropix
13. studeni 2024 11:41