Ritualni javni suicid generala Slobodana Praljka obilježio je završetak posljednjeg suđenja Haaškog tribunala, koji je nakon 24 godine postojanja presudom hercegbosanskoj "šestorki" zaključio svoj kontroverzni mandat.
Bilo je to treće haaško samoubojstvo, a prva dva počinili su hrvatski Srbi.
Prvi se ubio ratni gradonačelnik Vukovara Slavko Dokmanović, optužen zbog svoje uloge u pokolju na Ovčari: 29. lipnja 1998., mjesec dana prije izricanja presude, Dokmanović se objesio u haaškom pritvoru. Drugi je bio kninski zubar Milan Babić, samozvani premijer tzv. Republike Srpske Krajine, koji se u pritvoru objesio 6. ožujka 2006., nakon što je za zločine počinjene u Hrvatskoj osuđen na 13 godina zatvora.
Babić je ostao upamćen i kao jedan od rijetkih optuženika koji je priznao zločine i pokajao se. "Izlazim pred sud s dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi sudjelovati u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su bili Hrvati, a ne Srbi", kazao je na suđenju.
Haaški sud izvorno je i zamišljen kao mjesto za takve pokajničke izjave. U idealnoj projekciji Vijeća sigurnosti UN-a, koje je u svibnju 1993. ustanovilo Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), to je i trebao biti smisao haaškog sudovanja: krivci će priznati zločine i biti osuđeni, što će donijeti satisfakciju žrtvama i otvoriti proces pomirenja među jugoslavenskim narodima, koji će se pritom suočiti i sa zlom počinjenim u njihovo ime. Danas znamo da se to nije i neće dogoditi: međuetnička mržnja na Balkanu nije manja nego prije 24 godine, ako nije i veća. Gdje je pošlo ukrivo? Zašto balkanski organizmi nisu reagirali na "haaški penicilin"?
Prije nego pokušamo odgovoriti, valja ukratko sagledati razmjere i glavna postignuća rada ICTY-ja. U dva i pol desetljeća njegova postojanja, haaškim sudnicama prodefiliralo je 4650 svjedoka, ispisano je dva i pol milijuna stranica transkripata, optužena je 161 osoba, od kojih je njih 84 i osuđeno.
Devetnaest optuženika je oslobođeno, a među njima i hrvatski generali Ante Gotovina, Ivan Čermak i Mladen Markač, zapovjednici Armije BiH Naser Orić i Sefer Halilović, zapovjednik OVK-a i aktualni kosovski premijer Ramush Haradinaj, kao i bivši načelnik generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilo Perišić.
Protiv 20 osoba optužnice su povučene, protiv njih 17 postupak je obustavljen jer su prije presude umrli, dok su ostale optužnice proslijeđene domaćim pravosuđima na području bivše Jugoslavije.
Prva presuda u Haagu donesena je još 1996. godine, kada je zbog zločina u Srebrenici na deset godina zatvora (kasnije smanjeno na pet) osuđen pripadnik VRS-a Dražen Erdemović. Već je taj slučaj pokazao svu kompleksnost etničkih sukoba u BiH: Erdemović je bosanski Hrvat koji se pridružio srpskoj vojsci da bi ubijao muslimane. Ujedno, Erdemović je bio i prvi koji je u Haagu priznao krivnju za zločin.
Više optuženih dobilo je kaznu od 40 godina zatvora, a među njima i Radovan Karadžić, koji također još ima pravo žalbe.
No, glavni krivac za jugoslavenske ratove izmakao je haaškoj boginji pravde: Slobodan Milošević umro je 11. ožujka 2006. u haaškom pritvoru, čime je međunarodni tribunal dobio udarac od kojeg se nikad nije oporavio. Cijela se juridička konstrukcija toga tribunala tada survala: upravo činjenica da je Milošević umro neosuđen u velikoj je mjeri osujetila pokušaj Haaga da donese pravdu i pomirenje.
Neke stvari Haag je učinio relativno korektno. Na primjer, omjeri optuženika po nacionalnosti (oko 60 posto Srba, 30 posto Hrvata i 10 posto Bošnjaka) generalno odgovaraju razmjerima odgovornosti za ratove i zločine nad civilima. Haaški sud nije potpuno podbacio već i zbog činjenice da će u sljedećem balkanskom ratu zločinci ipak u primozgu imati misao da postoji neka međunarodna instancija koja bi im naknadno mogla suditi.
No, rezultati Tribunala ipak su daleko od očekivanog, u smislu katarze političkih elita koje su uzrokovale rat i naroda koji je uzastopno glasao za te elite. Glavni je problem to što veliki broj ljudi na ovim prostorima nema osjećaj da je Haaški sud donio pravdu, pa stoga neće ni prihvatiti haašku verziju nedavne prošlosti.
Međutim, nije baš sigurno da je Tribunal jedini, pa čak ni glavni krivac za taj rašireni osjećaj. Prije će biti da je glavni razlog to što je rat završio pobjedom fašista, odnosno stvaranjem Republike Srpske. A tu nije odgovoran Haaški sud, nego međunarodna zajednica koja je u Daytonu blagoslovila genocidnu tvorevinu i time svim nacionalistima Balkana pokazala da se fašizam ipak isplati, samo ako su dovoljno brutalni i uspješni u tome. Nema tribunala koji takvu međunarodnu moralnu svinjariju prvog reda može amortizirati.
Eventualno se Haaškom sudu kao olakšavajuća okolnost može priznati fakat da je ovo prvi slučaj u povijesti da se nakon rata sudi svim stranama (u Nürnbergu i Tokiju je nakon Drugog svjetskog rata suđeno samo poraženima), pa haaški suci nisu mogli znati kakve ih sve moralno-pravne Scile i Haribde čekaju. Ali općenito ostaje opori dojam: veliki promet – mala zarada.