Tomislav Horvatinčić vidio je možda u daljini jednu jedrilicu, a zatim je podigao glavu i pogledao plavo nebo bez oblaka. I tu se spustio mrak. Odnekud su kao zazvonila neka zvona. Izašao je okrugli žuti mjesec i osvijetlio travnatu ravnicu kojom je trčalo krdo uplašenih antilopa.
Zatim je protutnjao dugački, blistavo osvijetljeni vlak. Na vratima jednog vagona stajao je Ćiro Blažević u uniformi konduktera i svirao usnu harmoniku. “Tomo, sine, obuci se, prehladit ćeš se!“ doviknuo je Ćiro načas prekidajući svirku, a Horvatinčić je pogledao niže i shvatio da je potpuno gol.
Mahovina umjesto piše
I još je s užasom shvatio da nema one stvari. Umjesto one stvari među nogama mu je rasla zelena mokra mahovina.
Tomislav Horvatinčić tu se prenuo, osvijestio, vratio u stvarnost, na svoj gliser u šibenskom akvatoriju, a uokolo se u morskom plavetnilu crveno rastvarala krv.
Između plastičnih krhotina nekakvog brodskog trupa, jednog prugastog ručnika, jedne lijeve plave šlape, aluminijske termosice, slomljenog mezomarinera i razmočenog enigmatskog magazina, plutala su dva unakažena tijela.
Bila je to, tvrdili su odvjetnici, sinkopa. Optuženi je iznenada i kratko izgubio svijest. Vjerojatno zbog slabijeg dotoka krvi u mozak, njemu se zamantalo. Ugasila mu se svijeća. Pamet mu je nenajavljeno otišla negdje o svome poslu. Razum mu se smračio i on u vrijeme nesreće defakto nije bio tu, već u zemlji snova gdje je Ćiro Blažević svirao usnu harmoniku.
Nije jasno otkud je Tomislavu Horvatinčiću 2017. došlo ovo sa sinkopom jer je prije šest godina, kad je u kolovozu 2011. brodskim propelerom nasmrt isjekao bračni par Francesca i Marinellu Salpietro, uopće nije spominjao. Dapače, tada je izjavljivao da je bio potpuno budan. Opisivao je kako je odgovorno, trezveno, razborito, savjesno i svjesno vikao Talijanima da se sklone jer su mu komande glisera otkazale.
Šibenska sutkinja Maja Šupe pozorno je slušala i jedno i drugo, i kad je optuženi svjedočio kako je Talijanima vikao da se sklone s puta i kad je tvrdio da je u trenutku sudara onesviješten ležao preko kormila, i nije ju zbunilo da dvije verzije obrane ne mogu biti različitije. Nije se potrudila objasniti njihovo proturječje. Časnoj sutkinji sve je, činilo se, bilo potpuno bistro.
Ali, tko bi to pouzdano mogao znati. Možda je i gospođa Šupe bila zgranuta, jednako kao što je čitava naša javnost ovih dana zgranuta. Možda je šibenska sutkinja pomišljala ljutito upozoriti Horvatinčića kako je u jednom trenutku, ili u kolovozu 2011. ili u rujnu šest godina kasnije očito lagao, ali onda je podigla glavu i zagledala se u jednog pauka koji se na niti spuštao s plafona sudnice, a pauk joj je dubokim ozbiljnim glasom ogorčeno rekao: “Dosta je više ovoga javašluka.“
Gospođa Šupe se u nevjerici okrenula upitati prisutne vide li i oni što ona vidi, ali u prostoriji je, umjesto optuženog, njegovih odvjetnika, zamjenice državnog odvjetnika i sudskog vještaka psihijatrijske struke, sjedila nekolicina majmuna i mirno su gulili naranče.
Sutkinja Maja Šupe tu se prenula, osvijestila, vratila u stvarnost, a pred njom se na stolu nekako tajanstveno ukazala oslobađajuća presuda za Tomislava Horvatinčića.
Kad sam čuo da je Horvatičić oslobođen krivnje za smrt dvoje Talijana jer mu je dijagnosticirana sinkopa, kratkotrajni gubitak svijesti, pomislio sam da možda i sutkinja ima opisani poremećaj. Raskomada li netko dvoje talijanskih penzionera brodskim vijkom i kasnije se na sudu dovija i mulja na krajnje kontroverzan i sumnjiv način, a predstavnica zakonodavne vlasti mu do jedno dovijanje i muljanje dobrohotno uvaži, vrag bi ga znao, moguće da i sama predstavnica zakonodavne vlasti ima problema s dotokom krvi u mozak.
Generalno pomračenje uma
Ne bi mi bilo teško zamisliti da je i gospođi Šupe pamet nenajavljeno otišla negdje o svome poslu.
Zaista, viđali smo ovdje u posljednje vrijeme i čudnije stvari. Živimo li u zemlji gdje ratni veterani propisuju kazališni repertoar, a Željka Markić liječi homoseksualce, gdje ministar financija Zdravko Marić hladnokrvno izjavljuje: “Upoznat sam sa situacijom u Agrokoru i ne vjerujem u bankrot te tvrtke jer je to i dalje dobra kompanija“, nije sasvim neobično ako netko vidi Ćiru Blaževića u kondukterskoj uniformi ili majmune u sudnici.
Ovdje je na stvari jedno generalno pomračenje razuma. Posvemašnji gubitak svijesti. Čitava je ova zemlja u jednoj sinkopi i sam Bog zna kad ćemo se opet vratiti u stvarnost.