Ana Režić (85) iz sela Maovice je jedna od žena koje su tijekom Domovinskog rata ostale u vrličkom kraju. Za to je imala dobar razlog – brinula se za svoju staru svekrvu koja nije htjela pobjeći.
Za to vrijeme je Ana, koju zovu Ankara, pomagala hrvatskim vojnicima, u tajnosti im je kuhala hranu, a da je ne bi uhvatili četnici, velike lonce je skrivala zakopavajući ih u zemlju. Onda ju je netko izdao, pa je tri tjedna provela u zatvoru u okupiranom Kninu. Kada smo je posjetili u njezinim Maovicama, kukičala je u stolcu pored peći na drva.
- Pravim zvrk za na sadak za muškića. Ne može se to na mašinu, već sve ide ručno – kaže nam ta starica u crnini, koja na nogama nosi plave tenisice Adidas, zamrljane zemljom od rada u polju s kojim je prestala prije nekoliko mjeseci zbog zabrane obitelji. Kasnije se za nas preobukla u vrličku narodnu nošnju koju ručno izrađuje od mladosti.
Pitamo je za njezin ostanak u selu tijekom rata.
- Suprug Niko je otišao u Split, a sinovi Božo i Ante u rat. No, noću bi dolazili u selo. Nije me bilo strah ostati jer nikome nisam ništa nažao napravila. Tako sam ostala uz staru svekrvu. Umrla je kada je tuklo na Drniš, imala je 96 godina.
- Dašta nego je bilo teško preživjeti. S jednom ženom sam stalno spavala pod istim krovom i tako smo se čuvale. Srećom, u našem selu nitko nikoga nije ubio. Ovdje nismo vidili ranjenoga, ni krvi. No, strašili su sa svačim samo da bi otišle ća, da bi oni mogli lakše pljačkati.
Noću su, govori nam, dolazili Jozo Režić, inače pripadnik MUP-a, zatim u izvidnicu Ive Baturina zvan Burić... Jednom se dogodilo da je pao snijeg dok je Baturina bio u selu.
- Nogama sam trljala po snigu da sakrijem njegove tragove kad je odlazio, da ga ne otkriju.
Hrvatske snage je dočekivala u Gradinama, a kada bi tamo pokraj bunara stavila sić, to je bila poruka da prijeti opasnost.
- Tamo sam im po noći nosila hranu. Nekad bi to bilo janje, nekad pivac. Sve kuvano, ništa pečeno da se ne bi vidjela vatra.
Veće sude smo morali sakriti. Nosili bi taj lonac u vrtal, jer bi nas inače pitali: Kome vi ovo spremate? I bila bi istraga. Oni su po svemu zakopanom hodali, a da to nisu znali.
- Lagala sam četnicima, no kasnije su doznali da sam pomagala našima. Neka žena me je izdala, ko sv. Stipana. Rekla je da su naši dolazili i donijeli kave. Zato su me otrali u zatvor. No, tko će znati koja je izdala.
O tome svjedoči rješenje koje je u lipnju 1993. godine donio Sekretarijat unutrašnjih poslova Knin:
"Postoji osnovana sumnja da je Anka Režić tijekom 1992. i 1993. godine u više navrata sudjelovala u neprijateljskoj djelatnosti protiv Republike srpske krajine tako da je pripadnicima Hrvatske vojske i MUP-a davala obavijesti o rasporedu srpske vojske na tom području, te pomagala s hranom i drugim potrebama diverzantske-terorističke grupe prilikom njihovog boravka na području Svilaje i Maovica".
- Dotrali su nas tute u nekim kamionima. Mislili smo: Moj Bože, što će biti s nami, hoće li nas pobiti i baciti u jamu? Tamo sam vidila jadne ljude koji su bili sami kosturi. S nama je bio jedan muškić kojeg su tamo tukli.
- U zatvoru me je svašta ispitivalo: Gdje su mi sinovi, tko je dolazio... Baba Ane, rekli bi, kažu da su kod tebe dolazili. Kažem im da nisu. Neću izdat, starija sam žena, briga me i da me ubiju, a neka mlađi ostanu.
- Tamo sam bila tri tjedna i onda smo dobili razmjenu. Kako druge žene nisu znale pisati, ja sam mužu i mlađem sinu Anti pisala da se nalazim u kninskom zatvoru u bolnici u kojoj sam nekada rodila starijeg sina. Tražite mene sebi, napisala sam, pa je muž, da bi me pustili, neku babu pravoslavne vjere uputio na razmjenu.
Njezina nevjesta Jelena objašnjava da je to bila majka jednog srpskog zapovjednika koji ju je tražio na hrvatskom području.
- Na mjestu razmjene iz auta sam vidjela kako su druge dotrali. Nosili su jednoga koji je ostao bez noge. U prostoriji u koju su nas smjestili jastuci su bili prljavi, žuti.
No, kako to da ste samo vi znali pisati, a ne i druge žene iz tog kraja?
- Bile su starije od mene, a ja sam završila prvi razred osnovne škole. Kada sam prešla u drugi razred, rekli su mi: ne triba vami škola, trebate vi raditi sve "naruke". No, zato se znam potpisati "školski", tako da slova lijepo povežem.
Nakon završetka rata s obitelji se vratila u Maovice.
- Čuvala sam blago, obrezivala i ona stabla koja nisu moja, jer kad je lijepo neka reste, kopala sam, vadila piriku, travu požuljala i nastranu bacala. To me sve ranije naučilo, jer mi nije dalo ići u školu.
Ankara je u svom selu živa legenda i zbog drugih djela. Kažu nam da je prije nekoliko godina sama izvadila ovcu koja je upala u bunar. Jozo Režić, kao svjedok tog događaja, pokazao nam je taj suhi bunar dubok nekoliko metara.
No, skromna kakva je, Ankara sve umanjuje.
- Nije to duboko i u njemu nema vode - veli nam.
Pa kako ste izvadili ovcu, nije ona lagana?
- Pa lako. Zavežem je ispod prsiju i izvučem je s užetom – kaže malena starica i dodaje:
- Neka sam mala, u maloj boci špirit stoji!
Naša sugovornica preživjela je ugriz – poskoka. A ona se prvo pobrinula za svoje ovce, pa tek onda zatražila pomoć liječnika.
- Poskok me je na Svilaji ujio za gležanj. Odmah sam pritisnula ranu i izašlo je malo krvi, te sam svezala laštiku oko noge. No, onda nikako nisam uspijevala sustignut ovce. Kad sam stigla do naše kućice na brdu u kojoj je bilo svega, nisam se odmah uspjela snaći i pronaći rakiju, pa sam greškom uzela radensku i s njome namazala nogu. A noga ko drvo. Mogao si je slobodno rizat.
- Onda sam s ovcama polako krenula nizbrdo, dok su one usput pasle. Čekala sam kišu da ih okupa, zato sam ih i gonila gore. No, kiša nije okrenula.
Kad se vratila u selo, priča nam, mali unuk Josip ju je upito: Bako što šepaš?
- Mora da ću šepati i gore. Ujila me zmija. A sin odmah počeo vikati da što nisam ostavila ovce. A čuješ, pastir je jednu ovcu tražio i bio je zadovoljan da je nađe, a ja nisam tila napuštati ovce, nego sam ih otrala kući.
- Doktorica u Vrlici mi je brže-bolje dala injekciju, od brzine nije znala napisati ni koju mi je dala i poslala me je u Knin. Tamo sam u utorak ušla u bolnicu, u subotu sam već bila doma.
Njezina nevista objašnjava da je baku spasilo to što je imala debele čarape koje nose starije žene, pa je dio otrova ušao u čarapu, a samo dio u organizam.
- Kazao mi je doktor da sam izličila samu sebe.
Ovce je, priča nam, čuvala donedavno, dok se jednom nije onesvijestila, pa joj obitelj više ne dopušta da radi.
- Cijeli život sam čuvala ovce. Imala sam ih 60 do 70 s jančićima, što nije puno. Izrađivala sam narodnu nošnju, vezla...
- Ma kakav stroj, sve "naruke".
- Narodnu nošnju sam radila za svoje ukućane ili sam je poklanjala, ali nikad za pare. Prodala sam samo jednoj koja nit je šila, nit je prela, a zlatan joj prsten na ruci. Pa kažem da ću i ja sebi kupiti. Tako sam prodala nošnju da bi si kupila srebrni prsten. Bilo je to prije pet, šest godina.
Danas njezine nošnje, kaže, naviše voli nositi unuka Nikolina.
- Visoka je, tanka, dugih vlasi. Mladi vole tu nošnju, curice je nose za Uskrs, proslavu sv. Jure, zaštitnika Maovica, i za gospu Rožaricu. Nose je i sinovi koji su čuvari Kristova groba.
- Za ničim ne žalim – za kraj će.
