Moje je dijete moglo biti živo da su ga počeli spašavati na vrijeme. Satima je ležao na cesti, a to nije zaslužio. Najviše me boli što je umro u mukama, a nitko mu nije mogao pomoći.
Mučio se do zadnjeg časa, kroz suze nam priča Martina Klapan, majka Mattea Ružića koji je tragično preminuo u nedjelju u Zaprešiću nakon što u vozilu Hitne pomoći, koja je prva došla na intervenciju, nije bilo liječnika koji bi mu pomogao.
Injekcija za spas
- Na tabletama sam, tresem se. Jučer sam bila na injekcijama. Užasno mi je teško. Ne znam što pokrenuti, kuda otići. Ministar Kujundžić je rekao da je sve bilo po propisima, a do Mattea nije uopće došla Hitna pomoć nego sanitetsko vozilo sa sestrom i tehničarom koji su u torbi imali flaster i bivacin. Moje dijete nije povraćalo na cesti, nije se ogreblo, on je umirao. Vikao je da mu netko pomogne, nije mogao doći do zraka. Sve manje i manje je disao. Pričala sam s čovjekom koji je bio s njim do zadnje sekunde, koji ga je gledao kako je počeo plaviti i umirao mu na rukama. I on kaže da se to nije smjelo desiti. Nije smio preminuti da se postupalo kako se trebalo postupati. Sustav je totalno zakazao - rekla je Matteova majka, piše Jutarnji list.
S njom smo pričali i nakon sprovoda, kad nam je rekla da želi da se sazna istina. Tražila je da sina vidi zadnji put, ali su joj radnici rekli da ne smiju otvarati lijes. Rekla je i da je tražila rezultate obdukcije koje će dobiti tek za dva-tri mjeseca.
- Bilo je jako puno ljudi na sprovodu, puno njegovih prijatelja iz srednje škole. Ja sam na toliko tableta da ne mogu više ni plakati. Ne želim da se o tome govori dva, tri dana i da se zaboravi. Mislim da se to treba riješiti. Tražiti krivca u tome. Nema mi smisla. Umirao im je pred nosom, a nisu imali ništa. Kako je moguće da su došli nepripremljeni? Zašto im je toliko dugo trebalo? Moj Matteo je imao astmu i problema s alergijom, ali je uvijek nosio pumpicu sa sobom. Nikad mu nije bilo ovako loše. Razgovarala sam s jednom doktoricom koja mi je rekla da su mu mogli pomoći da su mu dali injekciju na vrijeme. Spasio bi se. Pa imao je samo 21 godinu. Još nije ni počeo živjeti! - kaže Martina.
Jučer je poslala poruku ministru Kujundžiću i pitala ga što bi on napravio da se radilo o njegovu djetetu. - Došla sam do privatnog broja Milana Kujundžića i poslala sam mu poruku. Pitala sam ga bi li mu bilo drago da su tako ležala njegova djeca na cesti satima poput psa. Da su tako ležali Ana i Hrvoje? Zar životi njegove djece vrijede više od života moga Mattea? - pita Martina i dodaje da joj nije ništa odgovorio, a zna i da neće.
- On će mirno spavati. Sve će se zataškati, ogradili su se od svega. Smatram da se to mora riješiti, da se mora pokrenuti. Sutra to može biti nečije drugo dijete na cesti. Da je moje dijete ležalo kao pas satima na cesti, nije li to sramota? - uzrujano priča Martina.
Sin Matteo joj je, objašnjava nam, iz prvog braka, a ima još i 14-godišnju kćer. Kaže da je Matteo volio dolaziti k njoj u Pridragu u blizini Zadra, gdje ona živi posljednjih pet godina.
Čekao auto
- Bio je uvijek veseo. Volio je puno trenirati capoeiru, imao je dva psa. Završio je školu za kuhara, ali je zadnjih pola godine radio u Iskonu. Prije nekoliko dana me zvao i hvalio se da je položio vozački i kupio auto. Danas ga je trebao preuzeti. Kad je otišao ove godine na godišnji, rekla sam mu da dođe k meni. A on je rekao da nije siguran da će imati dovoljno novca jer je kupio auto. Rekla sam mu da mu ništa ne treba. Neka samo dođe. Sve poruke koje mi je slao, sve ću čuvati. Više neću moći kome slati poruke, neću se moći čuti s njime, neću ga moći zagrliti - rastreseno govori Martina, piše Jutarnji list.
Zahtijeva ostavku ministra Kujundžića i svih odgovornih za smrt njezina sina.
- Nitko mi ga više ne može vratiti. Ne znam kako ću s time živjeti. Treba nešto napraviti da se ovo više nikad ne dogodi. Želim da ministar Kujundžić da ostavku. Toliko je toga obećao. I za onu jadnu dječicu koja su bolesna i za cjepiva. Ne znam što on radi na dužnosti. On će ovo zataškati i mirno spavati, a nitko nije zaslužio to što se Matteu dogodilo. Meni svaki život vrijedi isto. A njemu? - gnjevno zaključuje Martina.