StoryEditorOCM
Crna kronikapokopao sina jedinca

Otac Kristiana Vukasovića, 18-godišnjeg mladića stradalog u splitskom zatvoru: Vjerovao sam sudu, tužiteljima i odvjetniku da će napravit što je najbolje za njega. Dao sam im dokumente da ima tjelesna i mentalna oštećenja. Sad želim da krivci odgovaraju.

13. rujna 2019. - 10:21

Kristianova majka završila je na Psihijatriji splitskih Firula kada je krajem srpnja prvi put vidjela sina s lisičinama na Općinskom sudu u Splitu na dan suđenja.

– Sada je kući pod tabletama. Kada je Kristian završio u komi u bolnici 1. kolovoza, nisam joj to smio reći. Usudio sam se tek nakon dva tjedna, kada mi je doktor kazao da joj moram reći. Pojačao joj je dozu tableta te je uspjela otići na sprovod našem sinu – kaže nam Stipan Vukasović (52), neutješni otac Kristiana (18), njihova jedinog djeteta, koji je umro u bolnici gdje je doveden iz zatvora na splitskim Bilicama u stanju moždane kome.

Kako je Kristian razgovarao s vama kad biste mu došli u posjet na Bilicama?

– Dolazio sam kod njega svaki drugi dan. Sjećam se tako jednom kako je bio kao drogiran, kao da se tek digao iz kreveta. Kazao mi je: "Tata, popio sam puno Normabela!" To je bilo kada je drugi put došao iz bolnice za osobe lišene slobode u Zagrebu. To su mu valjda davali jer je bio nemiran. Dok je boravio u zagrebačkoj bolnici, kontaktirao sam svakodnevno s jednom gospođom koja bi mi kazala da je pod terapijom i da je smiren. Inače, kada bi ga s Bilica odveli u Zagreb, ne bi mi javili dok on ne bi rekao u bolnici: "Javite mi tati!" i onda bi me oni nazvali.

Jeste li imali povjerenja u sustav, u sud, tužitelje i odvjetnika, da će učiniti sve što je najbolje za vašeg sina?

– Jesam. Vjerovao sam sudu, vjerovao sam tužiteljima, vjerovao sam odvjetniku. S punim povjerenjem sam dao da oni odluče što je najbolje za njega. On je osjećajan previše, on je dobro dite – počeo je govoriti Stipan o svom sinu kao da je živ, i onda su potekle suze.

Kada se nesretni otac donekle smirio, pojasnio je kako je on shvatio sve što se događalo na sudu.

– Rekli su mi da je zakon takav, da je on to napravio, da je punoljetan i da ima odvjetnika po službenoj dužnosti, i da ga se mora osuditi te da odgovara za svoje postupke.

Jeste li znali da vaš sin može u nekim dijelovima postupka biti suđen prema zakonu za maloljetnike?

– Nisam, nitko me nije informirao o tome. Dao sam im sve dokumente, da ima ADHD, da ima tjelesna i mentalna oštećenja i teži invaliditet. Oni bi morali znati s kakvim se djetetom radi.

Mislite li da je Kristianu bilo mjesto na Bilicama?

– Ni po kakvom zakonu nije smio imati lisičine na rukama, a pogotovo ići u zatvor s drugim osuđenicima. Trebao je ići u ustanovu u kojoj je morao imati medicinsku skrb i psihijatre. On je kriv, ali nije on to učinio, nego bolest. Bolest je to učinila, jednostavno bolest.

Kad ste vidjeli kako mu je u zatvoru i da ga stalno vode u Zagreb u bolnicu, jeste li pokušali s nekim razgovarati da ga se izvuče vani?

– Jesam, išao sam na Općinski sud u Splitu, a sudac koji je vodio suđenje bio je na bolovanju pa na godišnjem. Onda sam išao kod suca u kojeg je prije bio predmet i on mi je rekao da mi ne može pomoći. Čudilo me i kako je zatvoren 1. travnja, a sudili su mu tek 23. srpnja. On je meni uvijek govorio: "Tata, ja ne mogu više izdržati!" Ja sam mu rekao: "Kristiane, kako ću ti ja pomoći kad mi ne daju."

Je li postojala razlika u njegovu ponašanju prilikom ranijih i kasnijih posjeta?

– Kako da ne, kada se vratio iz Zagreba, bio je stalno omamljen. Meni je jedna doktorica odmah rekla da on nije za zatvor. Imao je blijed pogled, umoran, pospan. Čak nije imao volje donositi mi odjeću za pranje, nego bi rekao da će je on sam oprati. Stalno je govorio da ne može izdržati i čekao je suđenje kao neki spas.

Što je govorio o drugim zatvorenicima, kako su se ponašali prema njemu?

– Prebacivali su ga iz ćelije u ćeliju. Rekao je da ga je u prvoj ćeliji samo jedan zatvorenik stalno psihički provocirao pa sam mu ja kazao da ga ne izaziva i da se makne od njega. Kada je prebačen u ćeliju gdje su bili nepušači, tamo su bila trojica; za dvojicu je rekao da su bili dobri, ali treći ga je vrijeđao. Jednom mi je kazao da je dobio četiri ili pet pljuski od nekoga, ali ne sjećam se više u kojoj od ćelija. Kada sam ga pitao zašto je dobio šamare, odgovorio mi je: "Možda sam rekao šta nisam trebao reći." Kada se obratio jednom od čuvara, ovaj mu je kazao da on nije ništa vidio. Isto tako mi je ispričao da mu je jednom u bolnici u Zagrebu pozlilo noću pa je pozvao pravosudnog policajca. Ovaj je došao i rekao mu: "Spavaj, ako još jedan put zovneš, radit će palica!"

Jeste li vidjeli ozljede na njemu dok je bio u zatvoru?

– Vidio sam da je izrezao vene, a on me molio: "Nemoj kazat materi!"

Jeste li bili na sudu na Dračevcu na dan suđenja?

– Pitao sam odvjetnika mogu li biti na suđenju, a on mi je kazao: "To nije za javnost." Rekao sam mu da ja nisam javnost, nego otac i da ću doći u hodnik i sačekat ga. Došao sam sa suprugom tog dana na Dračevac. Prije toga me telefonom nazvao odvjetnik koji me pitao jesam li za to da Kristian pristane na kaznu od osam mjeseci, a da će ga pustiti za šest mjeseci. Pitao sam ga što Kristian kaže, a on da se Kristian složio. Kada sam ga vidio na sudu, rekao mi je: "Tata, eto sada me osudilo!" Na to sam mu kazao: "Evo, sine, četiri si mjeseca već zatvoren, računaj da ćeš 1. listopada izaći vani." Tome se on i nadao i veselio se da će doći taj dan.

Kada su ga doveli iz zatvora u bolnicu, što ste vidjeli na njemu?

– Vidio sam modrice po trbuhu. S desne strane je imao debeli krvni podljev od 15 centimetara. Pitao sam doktoricu šta je to, a ona je rekla da ne može ništa komentirati, da će snimiti bubrege da vide ima li unutarnjeg krvarenja. Pitao sam je li otrovan, rekla je da ima samo supstance lijekova u krvi. Odmah mi je rekla i da mu je mozak oštećen 95 posto. Tada je došao muškarac u civilu i kazao da je on zapovjednik iz zatvora, da je došao s godišnjeg odmora i da on mora slušati što mi doktorica kaže. Izašao sam vani jer mi je bilo loše, a kada sam se vratio, odveli su ga na snimanje glave. Sutradan sam došao natrag na Križine, bio je na petom katu, na Jedinici intenzivnog liječenja, te me stražar koji je bio tamo nije pustio da vidim sina. Pitao sam ga zašto ne mogu vidit sina, on mi je rekao: "Ne može Bog ući unutra! Treba ti posebna dozvola od suda!" Ne znam ni zašto ga je čuvao kad je bio u komi ni zašto je meni kao ocu trebala dozvola da vidim sina. Otišao sam tada na sud na Dračevac i dali su mi dozvolu te sam tek onda mogao vidjeti Kristiana. Toga dana sam išao i u Drugu policijsku postaju i rekao da sumnjam na počinjenje kaznenog djela. Otišao sam s dva policajca u civilu na Križine jer sam tražio da ga slikaju. Međutim, pravosudni policajac ih nije pustio unutra, a oni su onda otišli dva kata niže kod doktorice na razgovor. Nakon deset minuta su izašli i otišli, i ja od tada ništa ne znam što je policija napravila.

Vaši susjedi i rođaci kažu kako je vaš sin svakodnevno bio s vama, da ste pazili na njega. Sada, kada se ovo dogodilo, pojedinci se pitaju gdje ste bili onda kada je podmetnuo požare zbog kojih je osuđen.

– To je bilo u dva dana kada ja nisam bio kući, jednostavno sam išao kod susjeda nešto pomagati. Vidio sam da gori te sam po njemu vidio da je on to učinio. Prvo mi je rekao da nije. Ja sam mu kazao: "Kristiane, nemoj mi lagati, znam da si to ti zapalio." Na što je on odgovorio: "Tata, nisam ja, nego nešto u meni! To je osoba u osobi!" On je prvi put zapalio vatru s 13 godina te se onda liječio u Zagrebu. Od tada je imao terapiju i stalno je išao kod psihijatra. Što se dogodilo tog dana, ne znam, zaista. Do tada je sve bilo u redu, išao bi u Omiš, izlazio vani. Završio je i školu za kuhara po individualnom programu. Radio je u ljeto 2018. godine, ali samo sedam dana u Dućama, u hotelu. On vam je bio jako sramežljiv te mu je to bio problem kod zaposlenja. Psihijatrica mu je dala lijekove kako bi nekako pokušao svladati tu stidljivost.

Je li Kristian bio dobro dijete?

– On je bio umiljat, osjećajan, čak i sramežljiv nekad. Bio je više privržen materi jer je i bio osjećajan na nju, osjećajan previše. Kada bi zapalio požar, uvijek ga je to mučilo. Zato bi i priznao sve policiji, koja je prema njemu uvijek bila pažljiva i prvo su ga nakon uhićenja odveli doktorici.

Što očekujete, čemu se nadate?

– Da pravda izađe na vidjelo. Sustav je meni ubio sina, pravosuđe i uprava zatvora. Neka krivci odgovaraju i da se ovo ne dogodi više nikome. Neka odgovaraju pred Bogom i pred sudom.

23. studeni 2024 01:05