Nogometni klub 'Bukovica' monografiju za pola stoljeća tiskao samo na ćirilici: Opravdanje im je više nego 'tanko'

Bilo je ovo vrlo živahno ljeto za Kistanjce. Najprije su Janjevci uselili u nove kuće koje im je hrvatska država izgradila i konačno ih stambeno zbrinula kako im je i obećala vabeći ih da se nasele u ovaj postolujno raseljeni kraj. A onda su zaredala brojna događanja u srpskoj zajednici, od proslava vjerskih blagdana, preko "Žena s pruge" koje su se u ime nostalgije za drukčijim djetinjstvom u zavičaju pobrinule za vrhunske glazbene happeninge, pa do sportskih obljetnica koje su u Kistanjama obilježene i jednom zanimljivom, ali i intrigantnom promocijom.

Riječ je o monografiji izdanoj u povodu 50., jubilarne godišnjice NK Bukovica, nogometnog kluba koji je, kako tvrde sportski, napose nogometni znalci, dao vrsna igračka imena hrvatskom i nekadašnjem jugoslavenskom nogometu.

NK Bukovica osnovana je 1969., a prošla je od Šibenskog nogometnog podsaveza, preko općinske i međuopćinske lige (Zadar - Šibenik) do dalmatinske i hrvatske republičke lige (u kojoj se klub natjecao 1981./ 82.). Za vrijeme Domovinskog rata sudjelovali su na natjecanjima "krajinske lige", a 1995. klub je prestao s radom. NK Bukovica je obnovljena 2004. i uključuje se u Županijsku nogometnu ligu Šibensko-kninsku u sezonama 2004./05. i 2005./06., i potom ponovo prestaje s djelovanjem, unatoč tradiciji dugoj 50 godina.

Upravo ta zanimljiva obljetnica bukovičkoga nogometnog kluba povod je i ovom tekstu. Nažalost, ne samo zbog nogometa, i zbog sporta, pa ni širenja tradicije NK Bukovica na nove generacije, nego i zbog neizbježnih političkih konotacija koje je događaj dobio. Monografija je, naime, tiskana samo na ćiriličnom pismu. Iako su u NK Bukovica svojedobno, u sretnijim i slavnijim vremenima i kluba i Kistanja, igrali i Srbi i Hrvati. Bez mržnje, zazora jednih prema drugima, bez politikantstva i neprijateljstva. Danas, 24 godine nakon rata, svega toga još je uvijek na ovim prostorima.

Monografija je tiskana u povodu 50 godina od osnutka NK Bukovica, a sufinancirana je i novcem Općine Kistanje. Nisu to neki veliki novci čak ni za ovaj pasivni kraj i ovu "općinu s posebnim potrebama". Kako tvrdi zamjenik općinskog načelnika u Kistanjama Borislav Šarić, samo ćirilično izdanje Općinu je stajalo 1500 eura, a da je monografija tiskana i na latiničnom pismu, bio bi to dvostruki trošak, dakle, barem tri tisuće eura. A osim toga, i želja autora monografije Ljupče Mandića je bila da se njegov rad publicira samo na ćirilici.

- Što ćemo sad o tome - čudi se Šarić.

- Zar je to važno, a ne kako živimo, kako se razvijamo, kuda idemo u smislu unapređenja gospodarstva... Ma ne treba to politizirati, nije tu bilo nikakve namjere - uvjerava nas zamjenik načelnika, i sam svjestan kako bi bilo oportunije da je monografija tiskana na oba pisma, jer se oba i koriste. Uostalom, u povodu jubileja NK Bukovica bila je predviđena i prijateljska nogometna utakmica između bukovičkih i veterana Hajduka, kojima je ovo zanimljivo sportsko štivo moglo biti sasvim prikladan dar za doprinos proslavi.

Veterani Hajduka nisu došli, nisu mogli ni veterani Šibenika, ali je slavljenička utakmica ipak odigrana. Doduše, na teren su istrčali veterani NK Bukovica na obje polovine igrališta. Sudio je Dinko Ožaković, kao nekad, davnih osamdesetih…

- Pozvali su me, i rado sam se odazvao. I mogu vam reći da davno nisam bio na ljepšoj i korektnijoj proslavi. Nije tu bilo ni nekih nepodobnih pjesama, ni neumjesnog navijanja, ni politike, niti je tko koga krivo pogledao. Jedno izvanredno sportsko druženje i zadovoljstvo mi je bilo suditi takvu utakmicu i družiti se s tim ljudima i izvan sportskog terena na proslavi njihova jubileja - ispričat će nam sudac Ožaković, inače hrvatske nacionalnosti i širokog sportskog duha. Dobio je, veli, dres NK Bukovica na poklon, ali na latinici, a monografiju, kaže, nije ni vidio.

Politika podjela?

Ipak, neki su igrači, i neki mještani, zamjerili organizatorima što su povijest njihova nogometnog kluba tiskali samo na ćiriličnom pismu. U duhu politike podjela. Koju ne žele i ne podupiru. Čemu, zašto tako, kome treba ta isključivost i što se time htjelo postići u trenutku slavlja koje bi imalo biti prije svega sportsko?

Šarić ne vidi ništa sporno u tome, nije to neka naklada, kaže, a i monografija je tiskana u Beogradu, pa je nekako po inerciji ispalo tako. Doduše, sve je prošlo kroz Organizacijski odbor proslave u čijem radu je sudjelovala i Općina Kistanje, pa se ne može reći da nije bila upućena u to.

- Ali, nije to neka stvar, dodaje Šarić, oko koje bi se trebala lomiti koplja. A ako to smeta Janjevcima, pa oni ćirilicu znaju bolje od nas iz Kistanja! - pomalo će zajedljivo.

No, nije ovdje stvar u Janjevcima niti se itko od njih oglasio u povodu monografije NK Bukovica. Zasmetala je ćirilica i nekima iz srpske zajednice, ne sama po sebi, nego kao isključivo pismo kojim se bilježi pola stoljeća povijesti NK Bukovice. Nogometnog, ili fudbalskog kluba u kojem su igrali i Hrvati i Srbi. Bukovičkog, a ne srpskog kluba…