Bože moj kakav li je ovo Dušni dan ili Dan mrtvih u Imotskoj krajini? Ne pamti se ovako kišan i tužan.
Da, tužan je svakako zbog sjećanja na najmilije, zbog odlazaka na groblja i susreta s uspomenama najdražih. No, ovaj Dušni dan u Runovićima i Imotskoj krajini uistinu je tužan, pretužan. Sivo nebo plače, gdje god susretneš ljude, svatko spuštene glave, zamišljen, šutljiv, svatko s nekim svojim mislima. U Runovićima pogotovo.
Upravo je tamošnje stanovnike u petak poslije podne i subotu izjutra sasjekla još jedna tužna vijest. Preminuo je još jedan njihov cvijet mladosti Mario. Nakon prijatelja mu Zorana Jakića, koji je u subotu pokopan na mjesnom groblju, još jedan udarac i još jedan sprovod. Runovićani takvu tragediju ne pamte, ne pamti je ovakvu ni Imotska krajina. Dva života ugašena, a tek su počeli živjeti...
Nitko, ama baš nitko, nije spreman za razgovor, a suze klize i onima najodvažnijim. Plaču oni, plače nebo. Zoranu je tek bila sedamnaesta, učenik je Industrijsko-obrtničke škole - smjer promet.
Doznajemo da je bio vrlo dobar učenik, vladanje primjerno. Mario je pohađao srednju Tehničku školu. I on primjeran, dobar, druželjubiv. Kako i neće biti kada su i jedan i drugi članovi Nogometnog kluba Mračaj, početka i kraja svega lijepoga u Runovićima. Prijatelji, naočiti, veseli. Prava runovićka, imotska iskrena mladež. I odjednom ih više nema. Pa kako i kamen ne bi zaplakao...
U općinskoj vijećnici susrećemo mladog načelnika općine Marija Repušića. Čovjek utučen, suznih očiju. Pitamo onako s pola glasa, kako je sve to primio.
- Prijatelju, velika tragedija, najveća, ja ovako nešto ne pamtim. Tri mlada moja Runovićana u nepunih petnaestak dana poginuše. Danas ispraćamo Zorana, a umro nam je i Mario, izgubio je bitku, a tako smo se nadali da će bar on uspjeti. A znadete da je krajem prošlog mjeseca u Kninu poginuo i još jedan mladi Runovićanin, pripadnik Hrvatske vojske, suprug i otac. Što učiniti? Ono najmanje što možemo, konzultirao sam predsjednika Općinskog vijeća, vijećnike, proglasili smo trodnevnu žalost, subota, nedjelja i ponedjeljak dani su kada će Runovići utihnuti i biti duboko sa svojom boli, a mislim i cijela Imotska krajina - veli nam vidno utučen načelnik Repušić.
U 12.30 pored legendarnog Pojila, gdje je igralište Mračaja, okupile se sve generacije igrača Mračaja. Tu su pioniri, juniori, seniori, veterani. I oni pognutih glava, nitko ni riječi. Oformili kolonu, nose vijenac i bijele ruže, svome Zoranu. Prijatelj mu iz momčadi nosi sedamnaest bijelih ruža. Prigrlio ih, baš kao što je prigrlio Zorana kada je zabio svoj posljednji zgoditak u životu za svoj Mračaj.
Ubila, dotukla i njih najnovija vijest o smrti njihova Marija. Gledamo jednog od legenda Mračaja Boženka Lešinu Beku, koji je bio trener Zoranu Jakiću. Čovjek shrvan, pogleda do poda. Naš pogled je shvatio i kao pitanje o Zoranu.
- Da, Zoran je bio izvrstan momak bez trunke nekih uveličavanja. Odličan obrambeni igrač, bek, zabio je prije dva kola i zgoditak, redovit na treningu, omiljen. Nemam ti prijatelju što reći, najtužniji mi je dan u životu. Sada je umro i Mario. I on je igrao za Mračaj. Pogledajte samo Zoranove suigrače i prijatelje od onoga pionira do naših veterana. Utučeni. Nikada ovako tužnu kolonu ne pamtim da je krenula s igrališta našega Mračaja - kaže nam Beka, dok mu suze jure niz lice.
I dok je kolona svih Mračajevih generacija polako odlazila prema groblju ispratiti svoga Zorana, kiša nad Runovićima se pojačala. Nebo zaplakalo još jače, a treba ispratiti i Marija. Još jedan sprovod u Runovićima.Tko će to sve izdržati.
Po mokrom asfaltu tamo na izlazu iz Runovića kod zaseoka Puljizi uz rasvjetni stup deseci lampiona, svijeća, buketi bijeloga cvijeća. Tamo gdje su se ugasila dva mlada života. Cvijeće i svijeće za Zorana i Marija, za mladost imotsku i runovićku.