Najradije bih da sam ja na njegovu mjestu: ispovijest oca Filipa Zavadlava, isplivali novi potresni detalji o obitelji splitskog trostrukog ubojice

- Najgore mi je ujutro. I u ovom trenutku razmišljam kako bih najradije da sam ja na njegovu mjestu i da je on vani. Znam da to nije moguće. I toga mi je najviše ža. Bojim se za Filipa. Hoće li on to uspjeti izdržati? U stanju je takvom kakvo je. Nisam se čuo s njim, ali sljedeći tjedan probat ću doći do njega, posjetiti ga bude li moguće. Da ga idem gore vidit - rekao je Ante Zavadlav, tjedan dana nakon trostrukog ubojstva podno Marjana, za koje je okrivljen njegov najstariji sin, Filip.

Ubojičin otac još ne može sabrati sve misli i ne želi puno govoriti o svemu što je iza njega u proteklih tjedan dana, ali i u proteklih 20 godina, piše Jutarnji list.

- Čekaj da saberem misli, bit će vremena - kaže nam dalje. Tijekom telefonskog razgovora otac trostrukog ubojice nekoliko je puta zaplakao. Kaže da se s ovom, dosad najtežom životnom situacijom nosi jer je imao puno takvih životnih kriza, ali nijedna se ne može mjeriti s ovom.

- Ćaća moj, učinija sam groznu stvar - navodno su bile riječi koje je Filip rekao ocu nakon ubojstva, kažu nam bliski prijatelji. Bilo je to oko 16.15.

Pametno dijete

Nakon toga su on i otac, navodno, odmah išli potražiti časnu sestru koja je, rekli su nam iz kruga obitelji Zavadlav, jako voljela Filipa, međutim, nisu je našli. Nakon toga ih je, kako nam dalje kažu, psiholog Centra za socijalnu skrb nagovorio da se nađu u kafiću “Borsalino” nedaleko od sjedišta splitske policije i već u 16.30 sati bili su ondje.

- Ma čujte, on je bija zaključan. O svemu tome se doznalo, kako da vam kažem, u dahu - kaže Filipov otac.

Izjave majke svojih sinova ne želi komentirati, ali na našu tvrdnju kako imamo saznanja da se 20 godina “lomija” u njihovu međusobnom odnosu, samo je izustio:

- Je, je, istina je to.

Više puta želio je prekinuti razgovor.

- Želio sam izraziti sućut obiteljima koje je usmrtio moj sin, ali mi je savjetovano da možda još nije vrijeme - tvrdi Ante Zavadlav. Nakon tih riječi, čovjek čiji sinovi nisu imali bezbrižno i lijepo djetinjstvo, spustio je slušalicu.

Je li odluku o ubojstvu Filip Zavadlav donio u svom podstanarskom stanu ili u roditeljskom domu koji je prema fotografijama do kojih je došao Jutarnji list izgledao kao utočište beskućnika, kao dom ispunjen drogom, međusobnim sukobima, netrpeljivosti, sumnji razorene obitelji.

Hrpa neopranog suđa, odbačene prazne kartonske kutije mlijeka pod sudoperom, prazne kutije cigareta, ugašeni čikovi i ustajali pepeo cigareta na tanjuriću šalice kave, razbacana odjeća i posteljina ispod i po krevetima na kat uz prozor spavaće sobe kroz koji dopire svjetlo samo scenografija je i sasvim je izvjesno na neki način uzročno-posljedična veza zločina zbog kojeg su ugašena tri života.

Fotografije stana u kojem je živjela obitelj Zavadlav: Neoprano suđe, odbačene prazne kartonske kutije mlijeka pod sudoperom, prazne kutije cigareta, ugašeni čikovi i ustajali pepeo cigareta scenografija je obiteljskog stana
 
A Filipa Zavadlava dio javnosti upoznao je još kad je bio dijete. Kao osnovnoškolac je pričao o svojim željama, a nitko tada nije znao da u četiri zida “grca” u tuzi.

- Dobar dan, ja sam Filip iz Splita, ispričat ću vam moj san.

Tim riječima počinje videoprilog u emisiji “Dica sretnih lica” emitiranoj 2006. godine.

Mališan “sretnog lica” nema tada ni deset godina. Odjeven je u debelu zimsku jaknu, iza njega je prohladna, zimska atmosfera. Stabla su ogoljela, a u pozadini se neko drugo dijete zabavlja na klackalici. Maleni Filip, preslatko dijete prodornih tamnih očiju i razbarušene smeđe kose, dobro je raspoložen, nasmijan i - vidi se - dječački sretan što ga snimaju, pa se želi pokazati.

Spremno je prihvatio golemi mikrofon u ruku i ne pušta ga, a blagu nervozu odaje tako što se povremeno ljuljuška.

Želi ispričati što je jednog dana usnio.

“Jednog dana sanjao sam da sam sam otišao sa svojim prijateljima na ekskurziju 4. razreda u Australiju. Bio sam cili sritan. Popeli smo se na jedan veliki neboder koji je bio poviše mora, na njemu je bilo kao ovdi gore na Marjanu. Istraživali smo, no kada smo došli gore, imali smo što vidjeti.

Kada smo došli gore, vidjeli smo sobe bez prozora. Kad bi provirio kroz prozor, bilo bi ka da si na nekoj velikoj visini, da ćeš upasti u more. Tada smo svi bježali, a učiteljica nas je skupila. Ja sam bio sretan, ali sam želio vidjeti tu visinu. Jednog trena sam se došuljao, a učiteljica me pitala: Filipe, što to radiš?

Rekao sam joj da želim vidjeti tu visinu, a ona mi je rekla: Ma ne možeš, upast ćeš. Učiteljica me skupila i ja sam otišao.
Onda mi je mama donijela doručak, rekao sam joj: Mama, samo čas, sanjam lijep san… Rekla je da ne mogu više spavati pa sam opet rekao: Molim te. Onda je rekla: Ma dobro.”

Točno 14 godina od tog priloga, Filip je glavna vijest svih državnih medija. Svi izvještavaju o brutalnom trostrukom ubojstvu koje je počinio. Smaknuo je Juricu Torlaka, Marina Bobana i Marina Paića, ispalivši u njih sijaset hitaca iz automatske puške. Posijao je krv i strah na ulice dalmatinske metropole. Filip Zavadlav, dječak sa Skalica, postao je jedan od najzloglasnijih serijskih ubojica u novijoj povijesti brutalnih splitskih ulica.

Pitanje koje se mora postaviti je - kako? Što se dogodilo u glavi nekad nasmiješenog dječaka prodornih očiju, da je nabavio kalašnjikov i krenuo u krvavi pohod, ostavljajući iza sebe beživotna tijela svojih neprijatelja razasuta na gradskim ulicama.
Filip Zavadlav rođen je 1995. u Splitu, u naselju Skalice koje bezrazložno prozivaju “mali Bronx”. Jer, droge i kriminala te je ratne godine bilo u svim splitskim četvrtima, od zloglasnih Brda i Ravnih njiva do radničke Varoši i bogate Radunice. Sudbina mu nije bila naklonjena.

Surov i grub

Otac Ante pomorac je kojeg često nije bilo kod kuće. U mladosti je, kako su pisali pojedini mediji, bio na heroinu. Majka Etel tog se otrova nikad nije riješila.

- Ja se borim s tim - kaže Etel za Nedjeljni.

Došla su i braća, dvije godine mlađi Stanislav i kasnije Anton Ivan, danas ovisnik nastanjen u jednoj crnogorskoj komuni, gdje su ga poslali kako bi se maknuo od toksičnog društva kojem je pripadao.

- Otac Ante je bio strog, nekad nasilan. Da, bili su disfunkcionalna obitelj, ali takvih je bilo napretek tih godina, nisu oni bili jedini. Djeca su bježala od svega toga, živjela na ulici. Još tada počela su se družiti sa starijim dečkima. Prvo pivo na zidiću, motala se trava, išlo na utakmice Hajduka... Klasična splitska priča tog vremena - govori nam jedan Filipov poznanik.

Za Filipa kaže da je uvijek odskakao od svoje obitelji. Zanimao ga je sport, bavio se judom, a droga nikad nije bila njegov đir. Pomalo apsurdno, jer je u peteročlanoj obitelji njih četvero bilo “na dopu”.

- A njemu to stvarno nije pasalo, povukao bi nekoliko dimova marihuane pa rekao da mu je loše - kaže dalje naš sugovornik.

Filip nije cvijeće, ima potrebu dodati. Bio je tipični splitski klipan, buntovni dječak čiji se život sastojao od markiranja, pive na zidiću, Poljuda... S majkom je ogrezao i u kriminal. Držala mu je stražu dok je iz Kršćanske proročke crkve u Splitu krao tehniku vrijednu 11.000 kuna... Novca u obitelji nikad nije bilo dovoljno, dijelom i zato što je igla tražila svoj dio.

- Bili smo gladni, zato sam krala - govori Etel.

Ona je ključna figura njegova odrastanja. Supruga Antu upoznala je još kao srednjoškolka. Kako su se upoznali i što je bio ključ njihova druženja, može se samo nagađati.

Obiteljski dosje

Ante je od nje bio mnogo stariji, priča Etel da je imala samo 15 kad ju je 19 godina stariji muškarac krenuo osvajati.

- Da, bio je dalmatinski šarmer, pomorac... Majka sam postala sa 19 godina. Prvo sam rodila dvije djevojčice, a onda su se rodila tri sina - priča nam Etel.

Otac Ante navodno je bio elokventan kad treba, ali surov i grub u dubini svoje osobe. Svjedoči tome i priča da ga od premlaćivanja supruge nije odvratila ni činjenica da je trudna. Tukao ju je po trudničkom trbuhu. Zbog toga joj je, kako je rekla, i trudnoća bila ugrožena, a mali je Filip prve udarce primio i prije no što je prvi put udahnuo splitski zrak. U tri godine rodila su se tri sina.

Obitelj je od samih početaka bila problematična. Samo dvije godine nakon što je rođen Filip, unatoč rizičnoj trudnoći, Centar za socijalnu skrb stavio je Zavadlavljeve pod nadzor, sve do 2016., kad su mjere prestale po sili zakona. Njihov obiteljski dosje prepun je batina i suza, a maleni je Filip pokušavao zaštititi svoju mlađu braću. Majka bi često izbivala, nekad i po nekoliko mjeseci, no kad bi se vratila djeci, nije bilo ništa bolje - do izražaja je dolazila njezina loša strana.

- Upomoć, mama nas je prebila - utrčao je tada 13-godišnji Filip držeći pod ruku mlađeg brata u policijsku stanicu, od njihova doma udaljenu samo nekoliko desetaka metara.

Prizor je bio potresan do te mjere da su se i iskusni policajci rastužili, vidjevši suzama umrljano, prebijeno lice slatkog dječaka na pragu tinejdžerstva. Prvi zapisi govore da je još s pet godina Filip bio izložen majčinu vrijeđanju, udarcima, omalovažavanju i prijetnjama.

Pokazala je to i presuda splitskog Općinskog suda koji je majku mnogo godina kasnije osudio na uvjetnu kaznu od 10 mjeseci zatvora s trogodišnjim rokom kušnje zbog zlostavljanja svojih sinova. Prema presudi, osam godina ih je u obiteljskom stanu učestalo udarala i grebala po glavi i tijelu, gotovo svakodnevno grubo vrijeđala i omalovažavala te im prijetila.

Obiteljski dom Zavadlavljevih nije bio sigurno utočište za mališana, nego pakao. Prema splitskom sudu, Filip je do 13. godine bio izvrgnut grubom nasilju vlastite majke koje je potrajalo godinama. Etel je osuđena i što nije brinula o školovanju, zdravlju i higijeni djece. Odlazila je od kuće po više mjeseci, a nikome ne bi rekla gdje ide i kad će se vratiti.

- Svi smo sve znali, ali to je, kako da kažem, nekada bilo normalno u Splitu. Bilo je svakakvih obitelji. Mali je bio bistar, pametan, upisao je Pomorsku školu. I to je bilo logično, otac pomorac, škola na Skalicama, blizu kuće, blizu Poljuda. Bio je dobar učenik, otac je bio ponosan i često se njime hvalio. Druga dva brata nisu bila takva. Najmlađi, Anton Ivan, prvi je krenuo s drogiranjem, pridružio mu se i Stane. Nisu stali na travi, speedu, tabletama... Privlačilo ih je ‘žuto’, a brzo su se navukli na iglu. Filip je sve to morao gledati svakodnevno - kaže naš sugovornik.

Kobni ručak

U nekad veselom dječaku rastao je bijes. Bio je ljut na nasilnog oca, bijesan na drogiranu majku, izbezumljen zbog ovisne braće... Prvi je put “pukao” 2013. Tada je isprebijao brata, zbog čega je osuđen na 30 dana zatvora, uvjetno na šest mjeseci. Krenule su prve krađe, iz haustora je ukrao bicikl, majci pomagao u sitnim krađama i provalama... Djetinjstvo u groznoj obitelji počelo je uzimati danak, a Filip, kojeg je uvijek odgajala ulica, počeo se pretvarati u klasičnog klošara i kriminalca.

- Kad su se počeli drogirati? Mic po mic. Shvatila sam to prekasno, ali oni nisu krenuli mojim putem. Takav je kvart gdje živimo. Tog smeća, te droge, ima svuda. Ali mene sinovi nisu nikada vidjeli drogiranu. Osamiš se, znaš gdje trebaš otić, nabaviš, odradiš i ideš svojim putem. Jesam li zakazala kao roditelj? Kriv je suprug - kaže nam Etel.

Ipak, sreća mu se osmjehnula kad je, nakon dovršene Pomorske, 2018. otišao na brod postavši časnik na palubi. U tih je 14 mjeseci zaradio novac, stekao radno iskustvo, uspostavio dobre kontakte. Htio se izvući iz ponora u koji ga je uvlačilo odrastanje u takvoj obitelji. Rekao si je: “Nikad više”. S tim ljudima ne želi imati posla, ne želi da ga povuku na dno, ne želi umrijeti s prljavom iglom u ruci. U Šenoinoj ulici unajmio je stan od Splićanke Marcele Sunare. Do nje je došao posredovanjem časne sestre koja mu je odlučila pomoći, sažalivši se na njegovu tužnu životnu priču.

Tjedan prije krvavog zločina u Splitu, točnije 3. siječnja, Filip se u SMS poruci pohvalio majci da je nakon dugih sedam godina konačno zakopao ratnu sjekiru s ocem. Višegodišnja šutnja uslijedila je netom prije Filipova 18. rođendana. Bilo je to 2011. Već odavno disfunkcionalna obitelj jedva je “vukla” konce i komunicirala. Svakodnevne trzavice između njih dovele su do te mjere da, osim što nisu spavali u istoj sobi, nisu kao obitelj zajedno ni kuhali, ni sjedili za istim stolom i jeli. Jednog dana supružnici Zavadlav i njihov srednjoškolac Filip bili su sami u stanu. U dvije odvojene “akcije”, Etel je skuhala ručak baš kao i Ante, a Filip je odabrao majčin.

- Iz Ante je tada proključalo. To što Filip nije htio jesti njegovo jelo toliko mu je diglo živce da je čekao trenutak kad će mu napakostiti. Čim se Filip okrenuo prema frižideru da si izvadi sok, otac ga je napao s leđa. Udario ga je i počeo čupati za kosu, a Filip ga je instinktivno odgurnuo da se obrani pa ga je otac odvukao u sobu i počeo cipelariti. Jaukao je pa sam se pokušala umiješati, ali je Ante udario i mene. Filip se s ocem svih ovih sedam godina pokušavao pomiriti, no otac je to odbijao na vrlo okrutan način.

- Ponižavao ga je pritom i vrijeđao. I evo, čim su se pomirili, uvjerena sam da je poslušao neki od očevih ‘briljantnih’ savjeta jer je dobro znao što otac misli o dilerima i svakodnevno je ponavljao da svakom dileru treba sasut metak u čelo - kaže nam Etel Zavadlav.

Lomio se 20 godina

Prošle godine obitelj Zavadlav je po tko zna koji put imala posla s policijom. Bio je ljetni sparni dan. Tijekom boravka u stanu, svađa supružnika prerasla je u fizički obračun. Prema tvrdnjama Etel, muž joj je pred srednjim sinom Stanislavom stavio nož pod vrat.

- Nož mi je stavio pod grlo. Kuhinjski nož. Sve to je gledao Stane. Zvala sam policiju prestravljena. Uvijek su u našem domu situacije na rubu horora. Policajci su došli nakon dva sata i odveli muža u postaju te ga pustili sutradan. A znate kako je suđenje okončano? Oslobađajućom presudom jer je Stane svjedočio u korist oca, a ja sam tobože sve izmislila. Da bi mi na kraju, nekoliko mjeseci kasnije, nakon što je on završio u zatvoru, pisao pisma i ispričavao se, navodeći razloge zašto je lagao. Nažalost, sud je povjerovao jednom ovisniku kojemu je mjesto u komuni - tvrdi Etel.
 
Grozne obiteljske uvjete zorno opisuje i Antin brat, Filipov stric.

- Reći ću vam samo da se moj brat lomija 20 godina, da je sve radio zbog svoje dice. Obratite se socijalnoj skrbi, policiji, sudovima. Nisam kompetentan za to. Oni će vam sad reći da su radili sve u okviru svojih nadležnosti, ali ja mislim da nisu. Doći će trenutak i mjesto gdje će se to reći i kad će se doznati istina - rekao nam je. Mnogo je puta spomenuta redovnica Filipa izvlačila iz kriza. Povjeravao joj se, govorio joj sve što ga je tištilo. Upravo je ona nazvala Sunaru i rekla da “momku treba pomoć”.

- Molim te, bi li mu iznajmila stan? Momak je dobar, ali je iz problematične obitelji. Želi se maknuti, treba mu pomoći - rekla je časna sestra Sunari, a žena se sažalila i pristala. Nagovor časne sestre činio joj se dobrim argumentom. U danima prije ubojstva obratio se baš časnoj sestri.

- Već osam dana nisam zaspao. Kad pokušam zaspati, dolaze mi čudne misli. Razmišljam o samoubojstvu - pričao joj je.

Nije joj otkrio da ga splitski kriminalci maltretiraju tjednima. Tukli su ga, vrijeđali, prijetili mu zbog bratovih navodnih fugova za heroin. Znali su da se vratio s broda i htjeli su od njega izvući što više novca. Ne zna se je li im novac dao, no stanodavka je posvjedočila da joj je stanarinu platio iako osobno nije imao novca za hranu.

​A onda je prelomio. Dva tjedna nije spavao. U ruke je uzeo automatsku pušku i izrešetao trojicu. Trebao je još jednog, ali je odustao. Presvukao se, sakrio pušku i sjeo u kafić nadomak splitske policijske uprave nakon što ga je u to telefonom uvjerio socijalni radnik koji ga prepoznao na videu koji je kružio internetom nakon krvavog ubojstva. Filip se mirno predao i otišao iza rešetaka, gdje će, po svemu sudeći, dočekati starost.