U kreacijama mnogih suvremenih likovnih umjetnika kod nas i u svijetu gotovo su vladajući trend postale raznovrsne instalacije, koje publici nisu uvijek i razumljive. To je nešto poput likovne nefigurative, ionako vrlo subjektivne, dok neke druge likovne izražajne forme gotovo nestaju.
Takav je slučaj i s makrameom, prugastim vezivom od grube vune ili nekog sličnog materijala, od kojega se oblikuju umjetničke tapiserije u nijansama od smeđe, žute, oker, zelene, do mrko crvene boje.
Sama riječ "makrame" potječe iz arapskog jezika, a znači prugasti ručnik ili vezeni veo, kao vještina ukrasnog uzlanja. I danas su takvih umjetničkih predmeta puni bazari nekih gradova sjeverne Afrike, osobito čuvenog marokanskog Marakeša, kojem se osobito divio i sam britanski ratni premijer Winston Churchill. I gdje je, kako je sam napisao, na obroncima fascinantnog Atlasa naslikao svoju jedinu sliku u Drugom svjetskom ratu s temom zalaska sunca. A asistirao mu je nitko drugi nego američki predsjednik Franklin Roosevelt.
A na fotografiji koju smo sačuvali detalj je s izložbe makramea u foajeu šibenskoga kazališta 1980. godine splitsko-trogirske umjetnice Blage Miše, poznate i vrlo plodne u toj vrsti umjetnosti. S njom su na fotografiji likovni voditelj, organizator i slikar Pavao Roca te dugogodišnji direktor tadašnjega Centra za kulturu Drago Putniković.
Blaga je tada izložila tridesetak svojih izvrsnih kreacija koje su izazvale znatnu pozornost publike.
A kad je ovaj novinar, nekoliko dana nakon otvaranja izložbe, u osvrtu u Slobodnoj Dalmaciji napisao, među ostalim, kako su neki njezini makramei "poput njene lijepe, duge plave kose", pozvala ga je i darovala mu jedan prelijep primjerak svojih tapiserija.
I nakon toliko godina taj Blagin rad i danas resi zid stare obiteljske konobe. Sačuvan je kao da je jučer skinut s kazališnog izložbenog prostora.