Čitav je niz stvari kojima su Francuzi i Francuska zadužili svijet. Ali, za Hrvatsku i hrvatski standard, napravili su dvije neprocjenjive! Koje su to, slušali su i Francuzi otvorenih usta, dok im je kinološki sudac – i još štošta, o čemu će biti riječi u nastavku teksta – Vicencije Vito Mrđen otkrivao Ameriku.
– Napravili ste Renault 4 i bretonca! U Renaulta 4 staviš bačvu od škropljenja, s njime u polje i u kazalište, nikad se saderat, uvik odličan, mali-veliki auto. Tako su ga i zvali – Mali div! A bretonac isto tako – mali pas koji lovi isto kao i veliki. Ako ne i bolje od njega. Malo ide, ne tribaš imat neke velike boksove, ne traži održavanje. Isto kao i Renault 4, troše i jedan i drugi malo, a daju puno! I bilo je to Francuzima puno drago kad san in to reka. I oči otvorija!
A di nisan bija?
Eto, tako je nama zborija naš domaćin u Siveriću pokraj Drniša, točno pokraj kafića "Lotos", koji znaju svi koji su prošli ovim krajem i cestom Drniš – Knin, čovjek pun života, duha i iznenađenja, koji je u svojih 68 godina života prominija više zanata nego što ih trenutno ima prosječna hrvatska obrtnička škola. I bija svugdi...
- A di nisan bija? Evo, noćas sam iz Italije doša, sudija san tamo pse, na jednoj kinološkoj manifestaciji. Di san još bija? A u "Živoj istini" san bija dva puta. Kod pokojnog Joška Martinovića? A biće, ne sićan se više novinara. A i pivan ja, skladan, evo proda san van ja sigurno i dvi tisuće CD-ova svojih pisama o drniškom kraju. To naši ljudi kad čuju vanka, u Australiji, Americi, Kanadi, otkidaju, plaču, ljube, ja san autor i teksta i glazbe, pivamo ja i jedan kolega. A i sviran van ja. Klavijature, gitaru i gusle!... – samo sipa podatke Vito.
Ne možeš ga ni pratiti, ni diktafonom koji snima, a kamoli papirom i olovkom. A ni korakom, jer on samo otvara i zatvara vrata, pokazuje, nudi, priča...
- Evo, vidi, ovo ti je moja konoba, ode ti se mi skupimo, naša ekipa, nešto spremimo, ispečemo, pojidemo, popijemo, zapivamo... E, to na zidu san ti ja s Thompsonom. A to na zidu je Stipe Ramljak, na reklami od drniškog pršuta, naš Siverićanac isto. A, ode pokraj pravimo novu konobu, jer mi je ova mala, tute di su mi bili psi, boksovi, dok san uzgaja lovačke pse, ima san ih uvik 20, 30 komada. Njemačke kratkodlake tičare, oštrodlake, pointere, setere. Vodio sam i za Talijane njihove pse, natjecao se na europskim i svjetskim prvenstvima, s reprezentacijom. Bavim se psima od 1981. godine profesionalno. Ali, više mi se po poljima ne iđe. Sudim još utakmice, pasa u radu, ali i na izložbama. Sad sam bio u Italiji, pa idem u Slovačku, pa ću u Poljsku. Sudin jedno 50-ak dana godišnje. Imaš tute pustih slika s izložbi, di san i sudija i izlaga, ima šampionske pse. Ali, gotovo je. Sad san osta na samo dva bretonca, dvi kuje, iman ih za svoj gušt, za u lov kad iđen, i jednog američkog kokera iman, od gospođe, to je sve, ne mogu više... A vidiš ovo su ti peke, dvi, ispod njih stane janje od 11 kili i 15 kili kumpira, onda znaš kolko nas bude. I zato mi triba veća konoba, razumiš... - pokazuje Vito konobu.
Motor i Thompson
A u njoj motor. Vraga, motor – motorina. Čije je ovo?
- Moje, to je imitacija Harley Davidsona, makina je njegova. Nisan ga vozija cilu zimu, moran ga sad oprat. Jesan, i bajker san. A kako san posta bajker, i to je zanimljivo, i to pod starije dane. Jedne godine san iša na Thompsona u Čavoglave, bila je 14 kilometara duga kolona i ja nisan prispija na koncert. Pa san sebi reka - E, neš više. Kupin u prijatelja motor, položin za njega... Al, nakon toga je bio u Čavoglavama jedan il dva puta samo kad je Thompson piva... Ma, kad bi ti ja reka šta san sve proša, ti ne bi virova - smije se Vito. I nastavlja priču...
- Znaš šta san ti ja po struci? Električar! Za to san završija zanat. A onda san se ukrca na "Brodospasov" remorker! I bio na njemu mazač, dok nisam uštosio brodsku struju. Onda san otišao na "stranca" i navigava na njemu deset godina, i otiša nakon toga na šibensku "Slobodnu plovidbu". I ima veliku sriću šta san se iskrca s broda "Kaprije" pet dana prije nego su na njemu svi Šibenčani poginuli! Jel moš to zamisliti? Znaš kako je to bilo? Cimenat mi je spasio glavu! E, cimenat! U to vrime nije bilo cimenta, nisi ga moga kupit, tribalo ga je čekat pet-šest miseci. I ja san ti iz Istre dobija šleper cimenta, iz Umaga, 1979. godine, tamo mi je stric bija carinik. I ja velin, neću ić na vijađ, iđe zima, propašće mi cimenat. Tadašnja žena, bila mi je cura, veli - Ajde, ajde, zašto ne bi iša. Ma, ne bi da mi neko daje 100 iljada dolara, da mi cimenat ne propadne. I ja se iskrcan, i zamini me jedan električar, prvi radni dan doša u Šibenik, u luku, ja mu pridan radionu.
'Luka spasa'
- I peti dan, iden u Drniš, kupit marendu za ove radnike šta su mi radili na ploči. Vidin novine, na naslovnici brod "Kaprije" s kojeg san se iskrca, svi poginuli ovi moji, u Bosporu ih je udario jedan grčki brod od 70 iljada tona. Tamo su svi i ostali, u modroj grobnici, 18 njih, sve naši odavde, Krapnjani, Šibenčani. Među njima i ovaj što je mene zamijenio, to mu je bija prvi i zadnji vijađ... Moj pokojni ćaća je meni govorio, ova moja zemlja na kojoj je kuća i kafić, koji san sada da u najam, u katastru se zvala luka, da ako ću njega slušat, da ovoj gostioni daden naziv "Luka spasa". "Spasila ti je glavu. Da nisi radija ode gostijonu, bio bi pokojni!"
I bio je nakon toga Vito još malo na brodu "Skradin" - "vozili smo iz Houstona mekinje za Rijeku" - pa je nakon toga došao u drniški "Mesopromet", prvi je pustio u promet tada novi pogon koji je radio 100 tisuća pršuta godišnje, ja sam, kao električar, stisnuo dugme. Bio sam na specijalizaciji u Škofji Loki za majstora za rashladne uređaje, tu je bilo jedno 1200 kilograma plina. U Drnišu me inače svi znaju kao "majstora", tako me i i zovu, jer san ima elektroservis za veš mašine i kafe aparate. A za ugostitelja sam završio tečaj u Splitu, baš sam polagao u hotelu "Central", pa sam nakon toga lovac, pa kinolog, pa međunarodni sudac za ocjenjivanje pasa u radu i eksterijeru...
Prioritet - konoba
A sviranje? To je, veli, bilo usput, na brodu je to svladao. Ali je vidio brzo da to nije za veće prostore, pa mu je oko palo na klavijaturu. Naučio ga je najprije prijatelj odsvirati desetak pjesama, pa je nakon toga kupio i njih, svirao s prijateljima svugdje, snimao već spomenute CD-ove. Sad mu je konoba ipak prioritet, skupi su tu društvo, klapa od jedno 20-ak lovaca, svaki petak se tu nešto događa. Ja i zaguslin...
- A kako san posta guslar, to je isto za priču. Velin ja Dani Juriću - Čujen da si reka na televiziji da ne bi da gusle ni za iljedu eura. Evo, ja ću ti dat iljedu eura i janje pečeno! Misli se Dane, bili mi kod Mate Aleksića, ovog šta mu je sin doktur, prid ljudima, i da oće. I ja velin, ja ću ispeć janje, a ti donesi gusle. A ako se pridomisliš, pa ne doneseš gusle, morat ćeš obrijat brčine, jer nisi od riči. I tako je i bilo, ja ispeka i janje, Dane donija gusle, bija je i naš pučki pjesnik Stipe Grcić, koji mu je ispjevao i stihove - "Dane Jurić guslar više nije, iza leđa Vito mu se smije". Al sad san ja posta guslar, neka je i Dane napravija druge.
- A pisama ima miljon! Evo jedne - "Zaguslit ću, pa kako mi bude, želja mi je pozdraviti ljude, a posebno iz Šibenskog lista, di sve štima i di sve blista" - gusli nama naš Vito, ki da ga je direktor naručija. - A slušaj ovu - "Za godinu ili dvije, otkako smo članica Unije, neće biti ručka ni večere, jest ćemo samo hamburgere, klonirano povrće i voće, nećeš moći kupit od skupoće, doće euro a nestaće kune, pa će nekin zamrsit račune".
A onda se pribaci i otpiva - "Oj Drnišu stare tradicije, ti si biser kršne Dalmacije". - Slušaj Zdrave - "Nema boljeg pršuta na svitu, poslušajte vi guslara Vitu... Ako želiš imat kućnog mira, sa Pakova kupi brate sira... Ako želiš naći zemlje bolje, dođi brate u Petrovo polje".
