Njegov svijet su ribe i more. Ante Cukrov iz Vodica ima 11 godina i već osam godina ribarskog staža. Prvu je ribu sam ulovio kao trogodišnjak, ali se na brod popeo već s dvije godine. Nije još dobro naučio ni hodati, a s djedom Miljenkom, profesionalnim ribarom, išao je na more. Od djeda je Ante učio vezivati udicu, pokrete, prebirati mreže... Mučio se u početku s tim, kaže, ali je "njegova zaljubljenost u ribolov sve to pobijedila". Uskoro je, otkriva, s lakoćom radio, ribiči će znati o čemu je riječ, i predvez za orade!
Ribu je prvo lovio s vodičke rive, a kada je s djedom prvi put isplovio u "ciple i orade" sreći nije bilo kraja. A kako je njegova učiteljica, koja ga je učila prva četiri razreda, Snježana Pacek Balja uvjerena da se u životu ništa ne događa bez razloga, brzo je otkrila Antinu strast prema ribama, ali i crtanju pa ga je nagovorila da napiše i naslika svoju prvu slikovnicu.
-Da bila je moja incijativa da napravi ovu slikovnicu, jer je tako strastveno pričao o ribama, a i sama sam ribolovac pa mi je to u krvi, da ga potpuno razumjem. Sa sobom je nosio knjigu u kojoj su bile sve vrste riba i uvijek bi preko odmora dok su se sva druga djeca igrala, on i još njih dvoje, sjedili, prelistavali tu knjigu i gledali ribe. Tako da je ova slikovnica bila logičan slijed. Ante je više praktično dijete, škrt je na riječima, ali ribe su njegov svijet – kazala je učiteljica Pacek Balja.
Ante je svoju slikovnicu nazvao "Sve moje ribe", a predstavljena je u vodičkoj Gradskoj knjižici pred Antinim prijateljima i kolegama iz razreda i škole, učiteljicama i rodbinom. No, svoje spisateljsko i ilustracijsko iskustvo Ante je, kako nam otkriva, doživio prije svega kao zadatak koji je pred njega stavila bivša učiteljica.
-Nije mi bilo teško napraviti slikovnicu, ali mi se baš nije dalo. Ali, morao sam. Dobro je ispalo. Mislio sam da će biti malo bolje, ali je i ovako super. Možda je trebalo biti više slika – iskreno će Ante, još iskrenije priznao kako mu, je ovo zadnja slikovnica.
-Mogao bih napraviti novu, ali neću. Volim slikati, ali ne i pisati!
No, kako Ante baš nije bio previše razgovoljiv, o njegovim ribičkim pričama nešto su više rekli djed Miljenko, mama Jelena i tata Srećko.
-Moj je unuk Ante oduvik bija zaljubljen u more. Jednom smo išli loviti kod Žirja i on je u noći znao gdje je Blitvenica, Kaprije... znao je imena svih otoka oko nas što ne znaju i neki ljudi koji 20 godina sa mnom ribare. Ante zna ribu s broda složiti u kašete, stavi ih na karijolu, odveze kući, očisti i spremi u škrinju – ponosno će djed.
-Ante me spasi kada triba očistiti ribu – uključila se mama Jelena. - Kuća nam je, inače, puna Antinih štapova, a kada ga pitam što će ti toliko toga, on objašnjava kako je ovaj za ovo, onaj za ono – rekla je Antina majka i napomenula kako je ljeto i odlazak na Kaprije kod ujaka za Antu pravi raj, jer onda po cijele dane lovi ribu svuda po otoku.
Neke navike maloga ribolovca otkrio je i njegov otac.
-Ante su uvijek rano diže, ali mi nismo dugo znali da on odlazi na rivu baciti tunju. Mi bi u to vrijeme još i spavali. Tako je jednom kada je imao pet godina usred zime izišao rano ujutro na rivu. Vidjeli su ga radnici, zidari koji su brodom išli raditi nešto na otoku Prviću. Kad su vidjeli malo dijete po tom mraku, pitali su se što radi vani i potjerali ga da ide doma. Kad smo se mi probudili vidjeli smo da je Ante ljut. Rekao je da je to zato jer su ga zidari potirali s rive pa nije mogao baciti tunju – nasmijao je sve Antin otac.
Malu publiku pak puno je toga zanimalo pa su Anti postavili i mnoga pitanja, a neke odgovore mogli su potražiti i u slikovnici koju su svi dobili na dar. Saznali su tako da je najveća riba koju je Ante sam ulovio bio ugor od 4 kilograma, da je sa stricem i didom na brodu Palamida jednom ulovio 700 kilograma istoimene ribe te da mu je prvu ulovljenu lignju mama spremila za ručak i da ju je slasno pojeo!
