Za Balića dolac malo tko da je čuo, ako i jest, onda je to vezano za Zlatnu peć i onu “golden groznicu” s kraja 19. stoljeća koja je, recimo, samo u obje Amerike preselila stotine tisuća ljudi.
More bit da bi tako bilo i u Katunima, onima na Brdu, da ih ne preduhitriše Židovi… ili Česi…, ha, teško je to znati s odmakom od stoljeća i pol, a pričalo se i za jedne i druge da su se dokopali zlata iz radobiljske Fatine jame. Jer svako naše selo u Zagori imalo je svoju Fatinu jamu oko koje su se kovale razne priče, strahovi i nadanja.
A u ovoj u Balićima nije samo kopao Jokaš iz Raosove perjanice “Prosjaci i sinovi” već cijelo selo. Mašklinalo se po cijele božje dane i svi s istim ciljem, domoći se davno zakopanog blaga, uzeti brodsku, odnosno “šip kartu”, prodati ono malo svoje sirotinje i otići u Ameriku.
- E, tako počinje priča o Balićima, tada najmnogoljudnijem zaselku u Katunima čija se cila povist vrti oko pećine ponad sela, poviše Balića doca u kojoj se prema predaji krije zlato za koje se vjerovalo da ga je upravo tu zakopala ševasta Marta.
Za nju oni najstariji kažu da je žena bila o sebi i prisebi. Vižlasta, naočita i lipa ko suza radosnica, ko grlica, koju je Bog, eto, mača poradi njene uznositosti svojom lipotom. Tako se pripovidalo - otkriva 83-godišnji Ivan Balić, koji se zajedno s još nekolicinom svojih sumještana ponudio odvesti potpisnika ovih redaka i njegova foto-kolegu Ivu Ravlića do znamenite pećine ne bi li ponovo “otkopali” priču o njezinu zlatnom pridjevu.
- Virovalo se da je upravo ta ševasta..., kako se ono zove, Marta, e Marta - s odmakom će naš vodič i nastavlja:
- donila zlato na dvanaest do vrha natovarenih mazgi iz nedaleke rimske utvrde Nezgrija. Jel’ to bila utvrda ili karaula vrag će je znat, a da je bila, je, bila je. Za nju se i danas zna. I navodno ga preko noći zakopala u našoj pećini podno Vitrenika.
O tome se nije pričalo, jer se nije ni znalo, sve do polovice 19. stoljeća. Odnekud, priča mi je moj did, u susjedno selo doša jedan Židov. Naša jednog Urličića i pita ga za pećinu. Ovaj ga doveo na konju, ali Židov ko Židov ne da svom domaćinu blizu pećine. Veli mu, ti ostani tu i čuvaj konje, ja ću brzo.
Kazivali su, nije prošlo puno, eto ti Židova nazad. Platio Urličiću za trud u zlatnim dukatima i jednostavno otišao. Ovaj ubrzo razglasio po selu i svi se digli na noge, jasno s mašklinima i motikama, polugama, šta je ko ima. Tim više na važnosti cilom tom događaju daje činjenica da je rečeni Židov ponovo doša u selo, unajmio radnu snagu i cilo naše selo našlo se u pećini.
Gazda je tražio da se kopa u samoj pećini i danju i noću, bez prestanka, šta je, moram reć’ po duši, pošteno i platio. A to bez prestanka je pravda, ako se stane s iskopima, vrag zasidne na blago i više ga niko ne može naći. Zamagli ga.
Međutin, dok su Balići kopali u jami, on sa još nekolicinom obilazio je uzduž i popriko cili Balića dolac. Posebno se vrtio oko suhozida. More bit da je on Baliće uputio u jamu, a zlato bilo oko nje. Židovska je to furbarija - domeće Ivan Balić.
O uskoj povezanosti Židova i Balića doca i ne tako davno čulo se i na drugom kraju svita, u Novom Zelandu. Tamo je radio i jedan od Balića roda. Kolega mu bio Židov i po pričanju naših sugovornika ubrzo su našli poveznicu sa zlatnom žilom u Katunima.
- On mu je odma počeo vadit nekakve papire i govorio da je itekako dobro upoznat o pitanju Zlatne peći. To je navodno bilo židovsko blago, oteto za Dioklecijanovog zemana. Kako je došlo u Baliće, to nitko ne zna.
I kad čovik sad, s odmakom, razmisli, more bit da ga je i stvarno i bilo. Pa ne bi se Židovi toliko vrtili oko naših kuća da nešto ne sjaji u našoj pećini ili kad bolje razmislim, oko nje. Sve mi se pari da je, ako ga je bilo, zlato davno izneseno i nije bilo u pećini, već u suhozdima u kojima se i danas vide rupe.
Kad odmaknete temeljni kamen, iza svakog od njih nalazi se rupa. Nekakvi skladišni prostor. Evo, pogledajte ovde - pokazuje nam Dinko Balić ostatke ogradnog zida ispred pećine, danas većim dijelom zasutim zemljom iskopanom iz pećine.
Još jedna legenda vezana je za to “zlatno” mjesto. Koliko su mještani bili uvjereni da se u pećini nalazi zakopano blago, svjedoči veliko brdo zemlje ispred samog ulaza koju su iskopali, tražeći vrijedne predmete.
K tome, po rasporedu mejaša vidljivo je da je dioba zemlje ispred pećine išla u smjeru da svaki nasljednik polaže pravo na svoj dio u peći kako ne bi ostao praznih ruku kada se zlato pronađe. Razmak između mejaša u samom podnožju “nalazišta” iznosi jedva pola metra.
- Tako je bilo najpravednije - javio se Mate Balić.
- Svi seljani, tada se mirilo, u širini jedne maramice, imaju pravo ulaza u pećinu. Neki više, neki manje. Evo recimo Dukini imaju pola doca, oće reć da su oni većinski dioničari, a svi ostali polovicu - dodaje Mate, a Dinko ko iz topa baca šalu:
- Napiši da su oni pronašli blago, samo nikome nisu tili reć i samim tim po nekoj logici njihov je većinski paket.
Sugeriraju nam da priču o zlatu produbimo onom o zmaju koji čuva skriveno blago i riga vatru. Jer, brate, ne bi bilo dobro da im cili svit, kad pročita ovu priču, pohrli u Baliće da im otme “ono malo sirotinje”.
Tili su to i golubovi pećinari, međutim, i oni su odjednom nestali. Kamo i iz kojeg razloga, to nitko ne zna. Sa zlatom ili bez njega, oni su isparili jednako ko i Židovi.
Najgore je bilo tamo 1965. godine, kada je prvi put u tadašnjem vrlo tiražnom listu “Arena” objelodanjen tekst o skrivenom blagu u Balićima. Dolazili sa svih strana, kopali, rovali, a na koncu se svi kući vraćali žuljevitih dlanova i praznih šaka.
Upravo Stipe Balić, jedan iz “plemena” Dukinih, većinskih dioničara, bacio je novo svjetlo na važnost pećine:
- Sve ove godine u kamenom svodu bili su vidljivi fosilni ostaci životinja, šta amo kazat, govori da su ovdje prije nas bili neki drugi stanovnici.
U to se uvjerio i naš fotoreporter, provukavši se kroz jedan od dva uska otvora koji vode prema sjeveru i na čijem je sedrenom svodu uočio čudne ostatke nalik fosilima, odnosno okaminama života iz geološke prošlosti.
- Možda je i to razlog što je ne tako davno u naše selo “zaluta” jedan Čeh, samo ne u japankama. Već bome dobro podšjolan. Isto tako nosa nekakve papire. Ocrtava, mirio, doša, otiša…, jel’ šta odnio, mislim da nije, a jopet ‘ko će znat? Dolazili kasnije i neki turisti, pa se ja uvatio kosira i malo počistio ovu grabovinu.
I sad kad se sitim, naši stari pa sve tamo do pedesetih godina prošlog stoljeća, svaki su komadić zemlje obrađivali, pa tako i Balića dolac. On kopaju kumpire, a zlato im nadohvat ruke - vrti glavom Stipe Balić.
A koje stoljeće ranije njihova njiva bila je parkiralište za Martine mazge. Zlatna transportna rampa do skladišnog područja u pećini ili oko nje. Sad više nije ni bitno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....