Tražili smo po Šibeniku savršene blagdanske ‘kuglice’ i evo gdje su: Tajni sastojak savršenih fritula Filipinke Elovelle

Gospođe iz starih šibenskih obitelji imaju istančan ukus u mnogo čemu, ali kada su u pitanju izvorne slastice kakve su o blagdanima i značajnim danima pripremale njihove majke, nerijetko i bake i to po recepturi koja se brižno čuvala u zadaćama tvrđih korica, onda je pravi podvig, skoro čarolija, doseći visoke kriterije kvalitete, izgleda, arome, mirisa i okusa na kojima inzistiraju. Ukoliko je riječ o fritulama - onda i savršen oblik igra ulogu.

Zato se gospođa Ivana Bujas, mnogim generacijama Šibenčana najboljih godina dobro poznata profesorica engleskog i francuskog jezika, nemalo iznenadila kada ju je jednog dana u hotelu King Krešimir na Meduliću, njezinom, kako veli - omiljenom "tinelu - sanatoriju", iza nedjeljne mise u sv. Frane za stolom dočekao pladanj upravo božanskih fritula. Oduševile su joj se i prijateljice, redom šibenske intelektualke, vršnjakinje još iz osnovnoškolskih dana u nekadašnjoj Legi.

- A 'ko vam je pravio ove fritule, upitala sam mog Fabiana Baranovića, direktora hotela.

- Naša Filipinka, sav je bio ushićen.

- U ime Oca, Sina i Duha Svetoga...prikrstila sam se. Da Filipinka ovako zna napraviti fritule! Bile su jednostavno savršene. Naravno da sam inzistirala upoznati kuharicu. Odmah mi je udovoljeno. Čim sam je vidjela obratila sam joj se na engleskom jeziku. Ja se vama divim, rekla sam joj. Htjela bi vam čestitati. Toliko su vam fritule krasne da ih boljih ni sama do sada nisam napravila, a cili ih život pravim. I još nešto, primjetila sam da imaju jednu specifičnu, nenametljivu nijansu okusa, kakvog naše fritule nemaju. Nešto u njih stavljate što mi ne stavljamo, a savršeno se stapa sa fritulama. Ona mi se plaho povjerila: It's secret! Poštujem, kazala sam, svaka vam čast - svaki veliki šef ima svoju tajnu!

Ispričala mi je to profesorica Bujas uz izvrsnu "kavu za susjede", kakvu u Kinga, usput rečeno, poslužuju po posebnoj, prigodnoj cijeni za svoje redovne šibenske goste, sve zagledajući hoće li se iz pravca kuhinje pojaviti Elovelle Losamde Llego, mlada filipinska čarobnica od fritula koja nam se, uz Fabianovo diskretno ali uporno lobiranje, obećala nakratko pridružiti.

Zadovoljni gosti

- I da su samo fritule... A znate li koji su ovo suhi kolačići pred nama?! Ne znate! To su pandoleti ili pandolete, kako ih 'ko zove, stari su to šibenski božićni kolači. Panoleti su se uvik pekli pred Božić. Zapravo se niti ne peku u onom klasičnom smislu riječi. Bajame, orase i suvice samo malo prosušite u pećnici i onda složite u tijesto, pa zarolate i onda to tako stoji. Suši se jer mora malo otvrdnuti. I onda se te pandolete kidaju. Prave se štručice. I ja i prijateljice ostale smo zatečene kad su nas na našem omiljenom mjestu dočekale pandolete. Sastav je savršen. Jedino moraju biti malo šire, odnosno više i to je - to. Pogođene su - ocijenila je moja sugovornica otkinuvši komadić pandoleta sa tanjurića. Osobno sam se, pak, prihvatila "težeg" zadatka - degustacije šibensko-filipinskih fritula koje su bile točno onakve kakvih ih je profesorica opisala - idealne, šibensko-filipinskih pandoleta koje su se topile u ustima otprilike onom brzinom kojom su se topili i šibensko-filipinske loptice na štapiću od crne i bijele čokolade.

I tko zna dokle bi me neočekivani trenutak hedonizma odveo da nam se nije "prikrala" Elovelle, duša i srce Krešimirove kuhinje. Osjećala sam se višestruko počašćenom. S jedne strane imala sam za istim stolom vrhunsku prevoditeljicu koja je četiri desetljeća strpljivo i marno poučavala Šibenčane ne samo engleskom jeziku, nego i kulturi, povijesti i znamenitostima, a s druge strane simpatičnu, veselu i razgovorljivu mladu kuharicu i slastičarku koja je rodnu Manilu prije godinu i pol dana zamijenila, po njezinim standardima, tihim i mirnim Šibenikom.

Razgovor je nesputano tekao sam od sebe. Sa nekom strankinjom - nikada lakše. Doznala sam, tako, da je Elovelle zavoljela i grad i radno okruženje, da joj se silno sviđa i zimska faza Šibenika, ali i ljetna turistička vreva. Potvrdno je odgovorila na pitanje je li joj bio izazov pripremati slastice i jela koja su toliko različita od filipinskih, ali nam je, uz smijeh, priznala da često nije razumjela niti koje sastojke treba i što koja riječ iz recepta uopće znači.

- Kod nekih recepata uopće nisam znala niti pola sastojaka, ali sam ustrajala, dodavala one za koje sam mislila da bi se moglo raditi o njima, malo i eksperimentirala, pa probavala kako je ispalo. Sve to mi je, naravno, bio izazov - priznala je mlada žena.
Godili su joj naši komplimenti o autohtonim slasticama koje je dovela do savršenstva, a kako joj je to pošlo za rukom, ni danas, reče, ne može protumačiti.

A tek pašticada!

- Stvarno nemam pojma, ali mi ponekad, kada vidim zadovoljne goste, dođe da čestitam samoj sebi. Sada mi je najdraže pripremati fritule, a sjećam se da mi je u početku bilo nemoguće postići taj okrugli oblik. Ispadali su razni oblici, trokuti, ponekad dinosauri, sve dok se nisam izvještila s dvjema žlicama stvarati te toliko željene kuglice. Sada sam sretna što im se gosti vesele - veselo će i sama Elovelle.

Svakako je zanimljivo i to što u kolače obavezno dodaje i kokosovo brašno koje ih čini mekšima, ali i to da od domaćih jela šarmantna i vješta Filipinka preferira mnogima, pa tako i profesorici Bujas, kompliciranu pašticadu uz, dakako, homemade njoke.

- Preko tri stotine porcija pašticade je napravila, a ja sam, još dok sam bio na faksu, pokušao jednom i to je bio prvi i zadnji put - dodao je, kao usput, Fabiano.

- Što se mene tiče, recimo da je to bilo pet puta u životu i mislim da je to sasvim dovoljno - zaključila je odlučno gospođa Ivana, a Elovelle se nasmijala. Očito nas je razumjela. Zahvalila nam je na razgovoru i povukla se u svoje "odaje". Mi smo, pak, uz njezine fritule i pandolete nastavili priču o Božićima profesoričinog djetinjstva koji su bili nemjerljivo skromniji u materijalnom smislu, ali bogatiji u duhovnome, o krpenim lutkama- božićnim poklonima, pravim remek djelima koje bi joj pedantno i s puno ljubavi šivala majka, o Šibeniku kakvog više nema, ali ga ipak ima otvori li se srce dovoljno široko, o ulicama, kalama, voltima i ljudima.

Ostavili smo neke teme i za drugi put. Jer tko zna koja će se šibenska slastica sa filipinskom čarolijom drugi put naći pred nama uz "kavu za susjede".