Glumci kazališta Moruzgva predvođeni glumicom i osnivačicom kazališta – Ecijom Ojdanić ovih dana promoviraju svoju najnoviju predstavu "Jel' tako Zorane?", koja je proteklog tjedna imala i svoju splitsku premijeru.
Sada je na redu zagrebačka premijera ove obiteljske priče, protkane trzavicama, intenzivnim emocijama, zataškavanjima, zamjeranjima, zajedništvu..., a zakazana je 25. i 26. rujna u Kazalištu Vidra. Predstavu su neobičnim fotografijama kao spoj ruralnog i urbanog najavila i poznata glumačka imena, među kojima je i Barbara Nola koja igra glavnu ulogu u alternaciji s Ecijom.
Kroz predstavu "Jel' tako Zorane" u kojoj igrate glavnu ulogu u alternaciji s Ecijom Ojdanić, provlače se klišeji dalmatinskog mentaliteta. Kako vi, kao Zagrepčanka, stojite s poznavanjem Dalmacije, dalmatinskog dijalekta, običaja? Jeste li se s nekim novim predrasudama o Dalmatincima upoznali kroz samu predstavu ili vam je sve to već od prije bilo poznati?
– Ma ne bih ja za obiteljske odnose u ovom tekstu rekla da su klišeji. Baš naprotiv, tekst je slojevit kao i likovi koje igramo. Ima onu neku čehovljansku slojevitost, ali s mediteranskim temperamentom. Zato ja u šali govorim da je to "Vlaški Čehov". Sjajna spisateljica Tanja Mravak svoje je likove dočarala s puno ljubavi sa svim njihovim vrlinama i manama, također je jako duhovita u suptilnom razotkrivanju svih njihovih tajni i potisnutih zamjeranja koji postoje u svakoj obitelji.
Divno mi je i poznato kako su otac i starija kći kolerici, a mama (koju igramo Ecija i ja) i mlađa kći prividno mirne. S obzirom na to da se desilo nešto neugodno s njihovim sinom i bratom, što pokušavaju izrazgovarati i riješiti, dolazi do nevjerojatno smiješnih situacija, kroz koje se i razotkrivaju njihovi odnosi i problemi jer mama i jedna kći pokušavaju sve sakriti i umanjiti, a otac i druga kći kao pravi zabrinuti kolerici sve više divljaju što se ove prave mirne. Jako je duhovita pri tome i pozicija kćerina supruga koji svemu tome mora svjedočiti. Vjerujem da će se gledatelji zabaviti, nasmijati i, apsolutno sam sigurna, pronaći u jednom ili više likova.
Kakve su, inače, vaše poveznice s Dalmacijom, koji njezin dio vam je najdraži?
– Meni je inače, što se tiče dalmatinskog mentaliteta, sve jako dobro poznato jer su svi moji korijeni iz Dalmacije. Rogoznica, Tisno, Kaštela, Silba, Krivodol... znači podrijetlom "pokrivam " cijelu srednju Dalmaciju, otoke i Zagoru. Kad sam bila dijete u mojoj obitelji je oduvijek bilo mediteranski bučno i veselo, a i sklonost drami nije nam bila strana. Uvijek je netko od prijatelja i rodbine dolazio, jeo s nama, sve se zajednički raspravljalo ali i zajednički veselilo. U tom ali još intenzivnijem tonu nastavilo se i u obitelji koju smo Lukas i ja stvorili. Ja nemam osjećaj da smo tako živahni, čak mislim da smo cool, ali moja kći mi uvijek govori: "Babs, ti i ne kužiš koliko smo mi glasni i divlji". Mislim da ona pretjeruje. Dalmaciju obožavam cijelu, ludo sam sretna kad dođem dole i fali mi jako kad ne stignem zbog posla otići malo, kao ovog ljeta. To je valjda taj "zov gena " koji Marquez opisuje u svojoj autobiografiji.
Nismo strogi roditelji
Ekipa u predstavi čini se kao odličan tim (ne samo u predstavi)... Nekako se već na temelju fotografija čini da se odlično zabavljate. OK, znamo da fotografije ponekad mogu biti varljive, ali...
– Da, ova ekipa glumaca koja je radila predstavu je fantastična. Presretna sam što me je Ecija zvala da radim s ovim ljudima. Svi su toliko talentirani i posvećeni poslu a još pritom zabavni i pametni. Divno je u mom poslu što imam priliku družiti se sa starijim ljudima, ali i onima puno mlađima od mene. Jako se povežeš na ovakvim projektima. Nekako se brzo i intenzivno upoznaš i to ostane za cijeli život. Puno smo se smijali i pričali o svemu, a tek nas čekaju putovanja i druženja. Jedva čekam. Strašno sam sretna i zbog toga što sam ponovno radila s fantastičnom mladom redateljicom Tamarom Damjanović. S njom bi do kraja života radila.
Proteklih sezona družili smo se vama preko malih ekrana. Igrali ste u seriji "Dar Mar", prije toga u seriji "Na granici"... Hoćemo li vas u nekom od novih projekata gledati i ove jeseni/zime?
– "Dar Mar" na Novoj TV starta s drugom sezonom. Mi smo već serije snimili i oprostili se u suzama jer nam je bilo tako lijepo. Zajednički smo prošli pandemiju i imali tu sreću da radimo i družimo se, a ne razmišljamo o bolesti. Volim jako tu seriju. To je za sada na TV-u od mene, sve do sljedeće prilike kad me netko bude trebao.
Dugo vas nije bilo na filmu... Znamo da nije lako "hendlati" na sto strana, pored kazališta, TV projekata, obiteljskog života. Nedostaje li vam?
– Pa evo što se filma tiče upravo proučavam Lukasov scenarij u kojem imam jednu manju, ali meni jako zgodnu ulogu. Jedva čekam početi raditi jer sam se jako zaželjela filmskog seta, a i obožavam raditi s Lukasom. Nedavno sam još glumila manje uloge u filmu "Zbornica" Sonje Tarokić i novom filmu Dubravke Turić, i jedva ih čekam vidjeti. Glumim i u studentskim filmovima tako da se vraćam filmu na "mala vrata". Bit će još nešto od mene na kraju...
U medijima se, osim u glumačkom kontekstu, često ističete kao žena koja fantastično nosi svoje 53 godine, te ste sa suprugom Lukasom često primjer idilične bračne zajednice koja traje 20 godina... Postoji li nešto s čime niste zadovoljni na svom izgledu (a uvijek postoji ha-ha). A i svaki par ima neku svoju "bolnu točku". Imate li vi svoju?
– Hvala za kompliment o izgledu, ali ne znam što da vam kažem o tome. Ima dana kad se pogledam u ogledalo i pomislim:" ko je ova starica, izgledam ko da imam sto godina", a onda nekad se vidim i čini mi se kao "gle uopće se ne mijenjam". Istina je valjda u sredini. Živim intenzivno i ničeg mi nikad nije dosta, i to mi se čini najvažnije. Ne osjećam nikakav teret godina i sve mi je još uvijek izazovno i zabavno. Tako da je sve OK u tom smislu. S Lukasom mi je predivno živjeti i mislim da neku ozbiljnu slabu točku nemamo. Nismo isti, ali se dobro nadopunjujemo. Jedino što on ne voli putovati, ne možeš ga ni na što natjerati jer je tvrdoglavi Ovan.
Tko je stroži roditelj, vi ili Lukas?
– Mi stvarno nismo strogi roditelji. Prije bi se moglo reći da smo totalno tolerantni. Oduvijek smo puno razgovarali s djecom, i to je i danas tako, kad su oni već odrasli mladi ljudi. Lukas je možda malo skloniji sitnim svakodnevnim pravilima, a ja sam više išla na prijateljstvo. Ne znam, možda ih nesvjesno tlačim kao i svi roditelji.
Otvoreno ste pričali o svojoj borbi s anksioznošću nakon potresa. Je li sada lakše?
– Ma puno sam obveza imala hvala Bogu, pa sam nekako prebrodila tu užasnu tjeskobu nakon potresa. Samo znate i sami da obnove za sad nema, i to je razlog zašto puno ljudi još uvijek jako intenzivno misli na potres. Pogledaš u zrak na cesti, a s pola zgrada vise cigle koje bi mogle pasti, kazalište mi i dalje ne radi, ljudi su na Markuševcu u kontejnerima, a o puno jače stradaloj Baniji ili Banovini neću ni govoriti. Meni je nevjerojatno da država koja ima sve mehanizme pokrenuti obnovu još uvijek tapka na mjestu. S obzirom na to da je HDZ na vlasti ja bih im poručila ovo: Da je pokojni Tuđman živ, nikad ne bi dozvolio da glavni grad i ratom ranjeno područje ove države stoje ovako bez obnove. Pokrenite se više stvarno.
Štošta ste prošli zajedno, a vjerojatno je najteže bilo suočiti se s teškom suprugovom dijagnozom, koja je, nadamo se, sada iza vas. Prije par mjeseci i službeno ste postali njegova muza, budući da vam je posvetio svoju zbirku pjesama "Bilo je dobro, bilo je toplo...". Je li to njegov najromantičniji potez i, zapravo, koliko vam je uopće romantika važna?
– Da, prošli smo Lukas i ja stvarno svašta skupa, doslovno, u dobru i zlu. Oko bolesti je bila teška bitka, ali što ćeš i to je život. Svima koji se bore s teškom bolešću želim reći da ne klonu kad od prve ne uspije liječenje jer je to najteže izdržati, i treba se uvijek nadati. Stvarno često bude kasnije sve dobro. Da, bilo je divno vidjeti da mi je Lukas posvetio knjigu pjesama. Malo su mi suze došle na oči, a stvarno nisam plačljiva. Romantika mi je važna, naravno, jer je začin ljubavi, a bez ljubavi smo ništa.