Splićanka Tina Vickov, magistra ekonomije, smjer marketing, turizmom se počela baviti poprilično slučajno, no sve što je, od početka, u toj branši napravila i što planira daleko je od svakog slučaja! Nisu je zanimali trendovi i brojke; izabrala je sporiji, ali posebniji put za koji vjeruje da je u današnjem svijetu nemilog trošenja svekolikih resursa i klimatskih prijetnji, jedini mogući i održivi pristup u turizmu. I to nije ostalo neprimijećeno. Počela su pristizati priznanja i nagrade, a nakon nepunih sedam godina bavljenja turizmom Tina Vickov proglašena je i najboljom djelatnicom u turizmu u cijeloj Hrvatskoj. Nagrada Čovjek – ključ uspjeha Hrvatske turističke zajednice (HTZ) i Hrvatske gospodarske zajednice (HGZ) uručena joj je na ovogodišnjim Danima hrvatskog turizma u Osijeku. Slavljeničko raspoloženje polako se stišava, ali iznenađenje i čuđenje koje je osjetila kada joj je priopćeno da je dobila prestižnu turističku nagradu, Tina vjerojatno nikada neće zaboraviti.
- Kad mi je stigao mail od HTZ-a gotovo dva dana je stajao polupročitan i s nevjericom – ma stvarno?! Svjesna sam da ulažem puno truda i ljubavi u svoj posao, da stavljam fokus na vrijednosti koje su održive i najčešće puno manje isplative, ali to je moj put. To klijenti jako cijene, zahvalni su i vraćaju se. To cijene i moji kolege. Ali mi se uvijek činilo da sve to ostaje među nama. Eto, sada više nije - ističe Tina. I odmah dodaje, kako, premda je morska žena: rođenjem i životnim izborom jer živi na Srimi, a radi u Šibeniku, samo nekoliko metara od mora, na obali u Docu gdje je smještena njezina turistička agencija, od turizma je uvijek bježala. Barem od onoga koji je u Dalmaciji dominirao.
Nije vic
- Često kažem da je turizam našao mene, ne ja njega. Čak sam bježala od turizma kakvog sam tada poznavala: velike koncentracije turista na istim mjestima u isto vrijeme i poslovnog koncepta turizma koji se događao onima kojima su se "dogodili" uvjeti da se njime bave - kuća pored mora, brod, obiteljska priča, zgrtanje para u rekordnom roku s minimalnim trudom. I osmijeh je bio previše. Nikada neću zaboraviti lice konduktera u autobusu iz Splita prema Vodicama koji psuje turiste jer ih ne razumije i njegov komentar: "Ma, šta putujete, kad ne znate pričat?" Zvuči kao vic, a u biti je tužna stvarnost!
Njezina turistička priča pak krenula je u posve drugačijem smjeru, još krajem ljeta 2012. godine, prije negoli se uselila u svoj novi poslovni prostor.
-Trebao je to biti marketinški ured s pogledom na more. Ali, dok sam ga uređivala to je privuklo turiste koji su ulazili i pitati što, kako, gdje... Tako smo turizam i ja počeli razgovarati i mijenjati jedno drugo. I našli smo kompromis. On se zove „spori turizam“. To je turizam koja pruža stvarne i smislene veze s ljudima i mjestima, kulturom, hranom, baštinom i prirodom. Najčešće je riječ o malim grupama koje se spajaju s lokalnim stanovništvom i za razliku od masovnog turizma koji neodrživo troši resurse, on čuva prirodu i lokalnog čovjeka.
Odlučiti se u to vrijeme za takav pristup, bio je hrabar potez, pogotovu u Šibeniku koji se tek počeo turistički oporavljati. No, već 2013. godina donosi neke značajnije iskorake. Među ostalim i ideju raspršenog hotela u povijesnoj gradskoj jezgri u kojoj nije moguće graditi hotele s puno kreveta, pa se svi iznajmljivači, ukratko rečeno, udružuju i predstavljaju na zajedničkoj recepciji. Tina je bila na čelu tog projekta, koji, i danas sa žaljenjem kaže, u Šibeniku ipak nije zaživio.
Iskustvo koje je do tada imala u marketingu i organizaciji događaja, a nadasve, osjećaj za ljude, kako voli isticati, pomogli su joj u prvim turističkim koracima. Bila je i potpredsjednica Sekcije obiteljskog smještaja Šibensko-kninske županije, sudjelovala i organizirala brojne radionice, edukacijske seminare i tečajeve iz održivog turizma, destinacijskog manadžmenta... Ukratko turizam je postao njezin poslovni izazov i preokupacija u kojoj traži uvijek nešto više i drugačije. Može se to, reći će uz smijeh, iščitati i iz imena njezine agencije.
Ugledni klijenti
- Agencija Šibenik plus bavi se Šibenikom plus Šibensko-kninskom županijom. Ne ide u širinu već u dubinu, kaže Tina i pozivajući se na jedan od agencijskih slogana, objašnjava kako u oni ne rade sve drukčije stvari, ali "sve rade na drukčiji način".
- Moj najzahtjevniji projekt dogodio se već prve godine kada sam osnovala agenciju - za povijesne postrojbe Europe i belgijskog princa organizirala sam dolazak u Šibenik i cijelu logistiku od smještaja, slobodnog vremena, protokola. Svaki od sudionika, njih ukupno 250, imao je svoj, drukčiji aranžman. Dakle, bilo je to 250 individulnih aranžmana koji su se morali spajati u određenim točkama. Imala sam dva puna registratora njihovih papira koje sam stalno nosila sa sobom. To je bilo vatreno krštenje. Danas se mogu pohvaliti listom uistinu ozbiljnih klijenata kao što su Bayer, La Roche, Medika, Ericsson, Volksbank, Glaxo Smith Cline, Lindberg... Za njih pripremam inovativne teambuilding programe, kongrese i poslovna druženja na malo drukčiji, poseban način.
Tina s ponosom ističe i uspješnu suradnju sa Svjetskim fondom za prirodu (WWF) i njihovim projektom DestiMED koji razvija turističke ekopakete u zaštićenim područjima u sklopu mreže Mediteransko iskustvo ekoturizma (MEET) u koju su iz Hrvatske "upali" samo NP Kornati i Park prirode Lastovo.
- Razvili smo kvalitetne programe za oba zaštićena područja koji su uspješno testirani i odobrili su ih međunarodni stručnjaci te uskoro trebaju ući i u komercijalnu fazu. Prije intervencije Šibenik plusa, ni Kornati ni Lastovo dva puta nisu prošla testiranje. Kornati su bili čak jedno od najlošije ocijenjenih područja, a s našim programom su stekli naziv „from zero to hero“ - ponosno će Tina, a ponosna je i na program No resort, please!, za koji kaže kako predstavlja novu dimenziju poslovnog turizma.
- Raditi takve programe u kojima stara gradska jezgra, u ovom slučaju, šibenska, fingira resort veliki je izazov. Organizacijski je vrlo zahtjevno, ali iskustvo je potpuno drukčije. Svi dijelovi programa i cijela logistika je raspršena po gradskoj jezgri, a sudionici se s mapa po njoj kreću i sudjeluju u službenom i neslužbenom programu. Slušaju predavanja u Gradskoj knjižnici, doručkuju u Mediteranskom samostanskom vrtu, imaju prezentacije na Tvrđavi sv. Mihovila, večeraju s pogledom na katedralu, a spavaju u odabranim, raspršenim apartmanima i sobama. Sudionici su oduševljeni takvim iskustvom.
Spori turizam je onaj pravi
Najveća sreća, a za tim čezne svaki turistički radnik, kada se gost vrati ili produži boravak mimo prvotnog plana.
- Često se dogodi da nam u agenciju dođu obitelji s malom djecom i traže jedno noćenje, jer ujutro rano odlaze na Krku. Na putu prema agenciji već su kliknuli na itineraru da su vidjeli Katedralu, sutra su u Splitu, a prekosutra u Dubrovniku... Ja bih tu destinaciju i taj koncept putovanja nazvala "zauvijek na cesti". Pokušavam ih suptilno uvjeriti da ne žure, motivirati da stanu, odmore se, odu s djecom na Prvić, Roški slap, na otok Zlarin, da pogledaju tvrđave, šetnicu, Krapanj... Kažem im da će ih dočekati velika gužva na cesti i u Dubrovniku, neka mi Dubrovčani oproste. Ali, oni već imaju rezervaciju smještaja. Ipak, gosti koji čekaju iza njih čuju taj razgovor, vidjeli su fotografije i onda kažu da su planirali ostati jednu noć, ali će ostati svih 11 dana. A ona prva obitelj nakon Dubrovnika, vratila se i ostala još dva dana u Šibeniku. Posjetili su Prvić i Zlarin. Moj najveći ponos i uspjeh su gosti koji nam redovito dolaze od prve godine, a u Šibenik su zapravo slučajno "zavirili". Za njih je to stvarna Hrvatska, još uvijek očuvana, bez masovnog turizma. Šibenik im je prekrasan. Vole otoke, oduševljeni su vinom, ljudima, zaleđem, sjevernim tokom Krke. Sudionici naših tura često rade fizičke poslove, čiste plaže, beru kadulju, rade u polju, kuhaju, beru masline, grade suhozide... Zato me prijatelji zezaju i pitaju "Pa je li moguće da još i plaćaju za to"!
Šibenik turistima iz cijelog svijeta ima što pokazati, smatra Tina.
- Izvansezonski, kulturni, kongresni, održivi i razni tematski oblici turizma naša su priča. Sreća je i što nas kanal čuva od prevelikih i prekobrojnih kruzera. Još kad bismo se sami deklarirali kao destinacija bez kruzera, to bi bio dobar posao. Sve palčeve gore za zelene priče od Zlarina bez plastike, preko Plastic free Adventa, do razvoja gastronomije, povezivanje lokalnih proizvođača i ugostitelja i osvješćivanje posjetitelja o svemu tome. A tu se vide pomaci u posljednjih šest godina.
Ali, ništa ne može bez čovjeka. Tko bi, uostalom, bolje od Tine mogao reći kako je upravo u čovjeku ključ svakog uspjeha.
-Treba poticati ljude koji rade drugačije stvari i čuvati kao blago male obrtnike koji cijelu godinu rade u starim gradskim jezgrama, uređuju svoje izloge, sade cvijeće. One kojima je stalo. Postolara na Starom pazaru, naše dvi Marende, Denija, lokal "Na.ma.lo", sve koji žive u jezgri. Čovjek je ključ uspjeha. Manje lijepa destinacija može postati najljepšom ako je tu ljubazan čovjek. Hladno, nezainteresirano lice, pokvari i najveću kulturnu i prirodnu ljepotu i potisne je u zaborav. Ljudi se ne zaboravljaju.
Tina Vickov i njezina agencija zajedno s Vinkom Protegom i udrugom "Terra" prije tri godine organizirali su besplatna prezentacijska razgledavanja grada pod nazivom "Welcome to Šibenik", u isto su vrijeme pokrenule i "cvjetni" projekt zahvaljujući kojemu su se mnoge šibenske kamene kale, balkoni i prozori donekle zazelenjeli i rascvjetali.
- Riječ je o projektu "Posadi cvijet, probudi svije(s)t" koji se održava u svibnju kada zajedno sadimo cvijeće i postavljamo nove lončanice u srcu šibenske stare gradske jezgre te kroz sadnju, edukaciju i radionice, uz glazbu i dobro raspoloženje uređujemo grad i budimo svijest ljudi o brizi i ulaganju u hortikulturu i zelenilo u gradskoj jezgri.
Bez rizika nema uspjeha. Tako barem tvrde mnogi poslovnjaci, a značenje te krilatice ovoga je ljeta morala iskusiti i Tina Vickov.
- Pripremala sam veliki teambuilding program koji je uključivao Gastronomsku turu brodom po otocima gdje smo s gostima obišli sve lokalitete na kojima je uzgojena i gdje smo dobili hranu koju smo na kraju zajedno pripremali: od uzgajališta školjki, farme voća i povrća na Prviću, ribe s otoka Zlarina. Jedino su nam sirevi stigli iz Pakova Sela i vina iz Plastova. Bila je to grupa od 70 ljudi iz visokog menadžmenta jedne globalne kompanije sa sjedištem u Danskoj. Nedugo prije toga sam čitala knjigu "Danci i stranci" i shvatila koliki smo uistinu međusobni stranci. To me je malo prestrašilo dok smo pregovarali, jer je klijent htio promijeniti neke dijelove programa do kojih je meni bilo jako stalo. Nisam znala kako ga razuvjeriti, neuspješno sam kalkulirala sa svim pročitanim u toj knjizi, a onda sam klijentu na kraju iskreno rekla: "Ako ne budete zadovoljni, niste dužni ništa platiti". Iznos je bio ogroman. Tek tada me uhvatila panika. Na kraju je sve ispalo bolje od planiranog, klijent je bio više nego oduševljen i ispričao se na nepovjerenju. Svake godine su u drugoj zemlji, a naše zajedničko putovanje u Šibeniku su stavili na prvo mjesto.
- Volim Šibenik. Često me zezaju kao Splićanku, odakle mi pravo na to. To su dvije različite ljubavi koje se savršeno nadopunjuju. U Šibeniku sam upoznala divne ljude i mislim da nigdje drugo ne bi mogla raditi ovo što radim, na ovakav način. Majka sam dvoje najdivnije djece, osmogodišnje Marijete i jedanaestogodišnjeg Mikule Lava. Naravno da je sve podređeno njima, tako i ovakav ritam posla. Ljeti sam zauzeta, dok njih dvoje uživaju u morskim radostima, a ostatak godine stalno smo zajedno i sve nadoknadimo. Živimo na Srimi, uz more, pa nam je sve kao na dlanu. Nekoliko kilometara plaže za šetnje, kupanje, bicikliranje. Vikendi kod bake u Splitu, kratka putovanja, druženja s prijateljima, istražujemo nove destinacije. Svemu damo smisao i priču - kazuje Tina Vickov.