Članovi Hrvatskog planinarskog kluba Sveti Mihovil iz Šibenika, Nina Živković, Tomislav Pavić, Mate Matić, Ante Matić, Leo Stjepančević i Joso Gracin, putujući kroz nekadašnje carstvo Inka u raznim prijevoznim sredstvima i pješačeći, u mjesec dana prevalili su više od 6200 kilometara.
Već dva dana se krećemo kišnom šumom jugoistočnog Perua prema cilju koji smo odredili mjesecima ranije, a već četiri dana su prošla od kad smo krenuli iz malog mjesta Mollepata. Savladali smo planinski prijevoj Salkantay pass na visini od 4630 metara i izdržali sve druge nedaće na tom putu, kao što su nedostatak kisika, vjetar, studen i kišu, te prepiranje s lokalnim goničima mula oko cijene prebacivanja opreme do najviše točke prijevoja. Srećom nismo znali da nas najgore tek čeka. Bili smo prepušteni sami sebi i to je bilo dobro, jer mogli smo uživati u bezgraničnoj slobodi koju nikada ne bi osjetili uz nekakvog vodiča ili uz putovanja na turistički način. Avantura je ipak avantura... Hodajući uskom stazom kroz prašumu razmišljao sam kako me višegodišnja želja za tim ciljem, sada, zajedno s prijateljima, dovela gotovo nadomak njega i opet se potvrdila ona priča o tome kako nam se želje ostvaruju, samo trebamo točno definirati što želimo.
Zrak prezasićen vlagom lijepio se za naše majice, a one za naša tijela. Staza što nas je vodila u pravcu najpoznatijeg arheološkog lokaliteta na svijetu, Machu Picchua, čas se pružala ravno, čas bi krivudala, a onda bi odjednom krenula nizbrdo prema riječnim koritima i kanjonima, pa krivudala po izohipsi, a zatim bi kroz zelene tunele nestajala negdje gore u pravcu planinskih vrhova i tako nekoliko dana zaredom.
Dok je iz dubine kanjona prema nama dopirao huk divlje rijeke Santa Terese što se negdje prije Machu Picchua ulijevala u još divljiju i snažniju rijeku Urubambu, povremeno bi nas smočile kapi tropske kiše, a onda bi se kroz raskidane oblake ukazalo plavetnilo neba probiveno zrakama vrućega južnoameričkog sunca. Na nama bi tada počela isparavati i odjeća i koža, i otežali ruksaci na ispaćenim leđima, te bolna i žuljava stopala u blatnjavim gojzericama. Uz sav napor i težinu zbog višednevnog hodanja s teškim teretom na leđima, uz nedostatak količine kisika na kakvu smo naviknuli u dolini, uz vremenske nepogode i bolesti koje smo preboljeli, uz mršavu i neredovitu ishranu i želju da dođemo do hladne cerveze, u tijelu smo ipak imali snage, u duhu radosti, a oko sebe predivnu slobodu...
Početak avanture
Nakon vesele atmosfere u kombiju od Šibenika do Zagreba, u gluho doba noći stigli smo u novu zračnu luku "Franjo Tuđman" kao najraniji jutarnji putnici. Zbog lošeg vremena, nizozemski zrakoplov kompanije KLM kasnio je dva sata. Zbog tog kašnjenja, u Amsterdamu smo doslovno trčeći kroz aerodromsku zgradu u zadnji tren uletjeli u avion za Limu. Imali smo sreću jer je i taj zbog nečeg kasnio. Put do Lime u velikom KLM-ovu transkontinentalnom zrakoplovu, s više od 400 putnika trajao je punih dvanaest sati.
Nakon 11.645 preletjelih kilometara od Zagreba do Lime, po našem vremenu, u 1 sat i 43 minute sletjeli smo u zemlju na čijoj obali nestaje sunce. U Limi je bilo šest sati manje nego kod nas, tako nam je taj dan trajao čak 30 sati. Na izlasku iz zrakoplovne ruke, zapljusnuo nas je vrući zrak pacifičke obale Južne Amerike, novi mirisi, bezbrojne automobilske sirene, dovikivanje na španjolskom jeziku, potpuni kaos ogromnog velegrada i koloriti intenzivnih boja što su nas pratili svih mjesec dana putovanja. U Limi glavnom grad Perua s više od 11 milijuna stanovnika, kojeg je godine 1535. osnovao španjolski konkvistador i osvajač carstva Inka, Francisko Pizaro, ljeto nikada ne prestaje, a kiša gotovo nikada ne pada.
Do hostela u centru grada takista nam je kao glupavim i neiskusnim gringosima naplatio "samo" 40 dolara. Nakon svjetskoga nogometnog prvenstva u Rusiji svi znaju za Hrvate i svima smo simpatični, ali to nije bio razlog da nam zbog toga, za bilo što, ne podignu cijenu duplo višu od uobičajene. U Peruu samo rijetki pričaju Engleski, pa se tako i recepcionerka u našem hostelu oslanjala više na svoj materinski jezik. Da nas nije Nina spašavala svojim znanjem španjolskog, putovanje bi nam bilo još "veselije" i još bi se duže osjećali kao glupavi gringosi. Dok ne bi stekli neko iskustvo, naučili pravila tamošnjeg življenja i pokoju riječ španjolskog, varala bi nas svaka baba i svako peruansko dijete.
Večernja šetnja ulicama velegrada i prva večera. U malom restoranu u blizini hostela, piletina (pollo), pomfrit (papas fritas), salata (ensalada) i hladna piva (fria cerveza). Bila je to hrana koju smo u tih mjesec dana najčešće jeli. Ne zbog toga što smo je toliko obožavali, već zbog toga što smo tako barem znali što dobivamo kada naručujemo jelo. Tih mjesec dana putovanja ostalo nam je u sjećanju po neprestanoj potrazi za hladnim pivom, pa je prvo što smo nas petorica naučili tečno izgovarati na španjolskom bilo – Por favor tienes una fria cerveza (Molim vas imate li hladnu pivu). U Peruu su dva najčešća piva Pilsen i Cusquena. Dobra stvar za naše pivopije bila bi ta što tamo velika piva u staklenoj boci nije od 0,50, već od 1,10, a mala je veća od naše velike. Sadrži čak 0,63 spasonosne zlatne tekućine.
Prosvjedi u Limi
Drugi dan smo na prostranom trgu upali u nekakve velike protuvladine prosvjede, pa smo, pomiješavši se s masama, punim grlom zavikali na hrvatskom: Doli vlada! Doli lopovi! Živila Kroacija! A onda smo shvatili da svira glazba, da su prosvjedi mirni, ljudi veseli, policajci nasmijani i da su upereni protiv zabrane borbe pijevaca u državi.
Idući dan smo gradskim autobusom otišli do obale. Beskrajne plaže, sivi pijesak, crna žala, sunčanje pod oblačnim nebom i kupanje u Tihom oceanu. Manje grupice kupača, surferi, toplo more i veliki valovi što su izbacivali grozdove crnih pidoća. Saznanje da na plaži u Limi ima pidoća i to istih kao i kod nas, predstavljalo mi je pravo otkriće. Nakon osvježenja u oceanu, u centru grada, u neposrednoj blizini našeg hostela, upali smo u nove prosvjede, ali malo drukčije od onih prethodnih. Ovi su izgledali ozbiljno, opasno i prijeteće. Prosvjednici iz Venezuele skupili su se ispred svoje ambasade, a dobro naoružani policajci u oklopu, oko njih. Mada je sve mirisalo na nevolju, pomiješali smo se s njima. Bili smo znatiželjni. Onda se začulo ispaljenje i podigao se bijeli dim. Policajci s pendrecima naglo su uletjeli među prosvjednike, udarajući gdje stignu. Viknuo sam Nini: Suzavac! Trčimo prima hostelu! Okrenuvši se u trku, ugledao sam Tomu koji je ostao u dimu suzavca snimajući s mobitelom nerede i vičući: Viva Venezuela! Srećom svi smo se neozlijeđeni izvukli iz te situacije, samo su nam još neko vrijeme oči suzile od suzavca što je za nama ušao čak i u hostel. Leo, Mate i Ante su u to vrijeme bili na sigurnom. U obližnjoj birtiji hladili su grlo hladnom cervezom.
Višemilijunska Lima puna je života i raznih događanja. Ili se slavi, pleše i zabavlja ili se prosvjeduje i dižu bune..., a ljudi su srdačni, nasmijani i dragi. Kod većine peruanskih i bolivijski ljudi kao pravih potomaka Quechua, Aymara i drugih južnoameričkih naroda s tog područja, prevladavaju indijanske crte lica, a u prosjeku su za pola glave niži od nas. Ljudi žive na ulici i sve se odvija vani. U gradovima Južne Amerike, u odnosu na sterilnu Europu, kao da sve gori i danju i noću, a opet kao da ljudi žive nekako usporenije.
Život na ulicama
Po gradskim ulicama se vozi maksimalno brzo i ludo, a na otvorenoj cesti maksimalno sporo. U vezi tamošnje vožnje nije nam baš ništa bilo jasno. Prvenstvo prolaza vozači rješavaju sa što bržim ulijećanjem u gradske raskrsnice i neprestanim pritiskanjem sirene. Bilo nam je neshvatljivo kako uz tako gust promet i tako ludu vožnju nema čestih sudara. Milijuni preživljavaju na ulici, svatko na svoj način. Netko čisti cipele, netko popravlja aute, netko vičući na sav glas prikuplja putnike za autobus ili nasred ceste prodaje bombone ili sladoled, netko džepari ili dila drogu, netko na ulici svira i pjeva tradicionalne južnoameričke pjesme, netko radi kao zaštitar ispred banke, hotela ili nekakvog finijeg dućana... Svatko radi što umije, svatko prodaje što ima... Posao koji kod nas radi jedan radnik, tamo rade dvojica, trojica, ponekad čak i petorica..., svi nešto rade. Država je dopustila svima da prežive, na ovaj ili onaj način.
Autobusi u Peruu posebna su priča. Autobus za Cusco izgledao je finije i luksuznije nego nizozemski transkontinentalni avion s kojim smo preko Atlantika doletjeli iz Amsterdama u Limu. U međugradskim autobusima sjedala su takva da ih možeš potpuno spustit i na njima spavati kao na najudobnijem krevetu, a imaš prostora koliko ti drago, WC, TV, WI-FI, stjuarda ili sjuardesu koji ti poput onih u avionu donose hranu i piće. Od Lime do Cusca vozili smo se, za ne povjerovati, 21 sat, a nismo se umorili od vožnje...
(Nastavlja se)