Alo, šjor, je li ovo Danilo? - zaustavljamo Opel i pitamo prolaznika za kojeg se ispostavlja da je lokalni šaljivdžija - Nije, ovo je izdanilo! A ako i nije još, oće sigurno dobrzo, neće dugo proć! - veli nam čin je čuja ko smo i šta smo i za čin smo došli. Pa nam pokazuje rukom na široko polje danilsko što se prostrlo na raskrižju puteva ispod Bedrica, a zovu ga još i Bitinj.
- Ode na Bitinju život traje neprikidno ko zna otkada, iljadama godina. Tu je živa voda, tu je i potok Dabar, plodna od Boga dana zemlja. I svaki je narod šta je ode bija, kopa, ora i sija, još od kamenoga doba, pa su poslin isto kopali Iliri, Rimljani... uzgajali vinograde, loze, pravili kuće, vile rustike, cila naselja, Gradinu, Rider, stoku čuvali, muzli, sir su pravili. Ostale su iza njih teće i lonci, ritoni. Dikod ti ode zaoreš plugon, za nešto ćeš zapeti, neko ćeš blago, muzejski eksponat na svitlo dana izniti. Jedino mi Hrvati danas ode na Bitinju skoro da ništa ne radimo i ne kopamo. Nama se jedinima ne isplati! Svima se u povijesti isplatilo, nama ne! Jok majci. Namim je jeftinije uvesti! - veli nama naš rodijak, dajući nam ujedno i odgovor na pitanje di ima sira, onog najstarijeg na svitu što smo ga mi, nakon Pokrovnika, došli tražit i na Danilo.
- U dućanu! A di drugo?! Kad za iljadu ili dvi godina arheolozi ode budu jopet iskopavali, naći će jedino tablu "Apartmani". To je sve šta će za namin ostati. Pa će zaključit da je to bilo jedno jako moćno pleme, koje je živilo na cilom širokom području od Prevlake pa sve do Dunava. Jer su svugdi istu plavu tablu našli!
Eto, tako je nas u Danilu dočekalo, dobili smo kompletan izvještaj čak i prije nego smo do vlasti došli, do Mira Vukšića, predsjednika Mjesnog odbora Danila, koji nas je dočekao u svom ateljeu. Jer, Miro nije samo vlast, nego i umjetnik, slikar, dopredsjednik šibenskog ogranka Matice hrvatske, koji je prvi put izlagao za njezinu 150. obljetnicu, još 1992. godine, a danas i više od sto puta, počevši od matičnog Šibenika preko Zagreba, Mostara i Sarajeva, pa sve do makedonskog Velesa i carskog Beča.
No, najlipše mu je u svom Danilu, za koje ima velike planove, unatoč tome što ima svega 400-tinjak stanovnika i što je praktički predgrađe grada Šibenika. Da ne bi bilo zabune, to je bez Birnja i bez Kraljica, mada se i danas to zove Danilo Biranj i Danilo Kraljice.
A na već spomenutom Bitinju, u danilskom polju, zemlju imaju svi - ne samo ovi spomenuti, već i Maleši, meni je mater iz Maleša, rod mi je Mile Maleš, ovi šta je prije drža "Vajdu", a sad drži ove dućane "Agro Maleš", s pršutom, sirom, vinom, pa Ljubostinjari, otamo su rodom ovi Slamići šta drže "Djelo", imaju i oni neke parcele ode. Posjede tu di su kopali arheolozi, Englezi i Amerikanci, i di su uz druge nalaze našli i ove posude s tragovima najstarijeg sira na svitu imaju i Dubravljani, a pored njih su imali ili imaju i brojne šibenske familije, Škarice, Belamarići...
To se ženidbama, udajama, tastamentima, kupovanjima, sticalo i rasticalo, minjalo vlasnike. Prvi svjetski sir ne pripada samo nama Danilarima ni Pokrovničanima, nego svima nama odavde s ovog prostora - mudro zbori Vukšić, za kojeg odmah vidiš da je kadar, kadar da zamijeni i Plenkovića.
Jer, nije tu samo sir adut Danila, nego je tu i rimska uljara, koja je gotovo cijela ostala sačuvana, veli nam danilski načelnik, iz čega mi zaključujemo da se tu zasigurno radio prvi sir iz ulja na svitu. A nema di drugo!
U svakom slučaju, za razliku od Pokrovničana koji tek snuju kako bi mogli iskoristiti i valorizirati otkriće američkih znanstvenika iz Pensilvanije koji su ustanovili da se u tim mjestima prije 7200 godina proizvodio najstariji svjetski sir, što je tada, vele, bila vrhunska tehnologija, ravna proizvodnji "Iphonea", poduzetni Danilari osnovali su i prije ovog otkrića Udrugu za održivi razvoj Danila, zvanu po imenu sveca zaštitnika "Sveti Danijel".
Ovim projektom, vrijednim milijun i 847 tisuća kuna, financirat će se izrada projektno-tehničke dokumentacije za izgradnju prezentacijskog centra na ostacima antičke vile unutar arheološke zone Šematorij. Financirat će se i uređenje tematske staze rekonstrukcijom postojećeg puta u duljini od 1,5 kilometara, a obnovit će se i opremiti crkva sv. Danijela. Europska unija sufinancirat će projekt iz europskih strukturnih i investicijskih fondova u okviru Operativnog programa "Konkurentnost i kohezija" u iznosu od milijun i 478 kuna.
Za razliku od pesimista s početka teksta, koji svaku bocu vide polupraznu, predsjednik MO-a reći će da na Danilu ima možda i desetak tisuća maslina, dok je broj loza - istina - stagnirao. Vinograd je zahtjevniji od maslinika, koji najviše ruku zahtijeva kad dođe branje. A tada ih, priznaje i sam Vukšić, često nema tko brati, pa se nada da će se i Danilari koji su otišli u Šibenik, ali i oni koji su se rasuli po svijetu, vratiti nazad rodnom selu, prepoznavajući brojne šanse koje im ova gruda zemlje pruža. Ovdje što god posadite raste, pokazuje nam Miro svoj vrtal u kojem ima svega - od domaćih pomidora i kukumara, pa do paprike, kupusa, cikle, mrkve, balancana...
Tu u susjedstvu je veliko imanje napravio poznati košarkaški trener Neven Spahija, također Danilar, pa je tu, veli, i jedan Bilandžija koji gradi veliki turistički centar s 90 ležajeva... sipa naš Miro Vukšić kao da mu je što u rodu naš doktor Željko Burić, gradonačelnik Šibenika.
Sve je tu lipo, ali mi bi ipak probali sira... Ima li toga igdi? I kad ničeg nema, ima sira i pršuta, moto je "Delikatesa Vukšić" što ih drže dva složna brata Danilara Mile i Ivo Vukšić u Murteru i u Šibeniku, u srcu grada, na pazaru. To su Mirovi rodijaci, ali mogli bi oni biti njemu rodijaci sto puta, a nama dragi poznanici, prijatelji i ratni kamaradi...
Mi njihovog, domaćeg, danilskog sira teško da bi kušali da in nije matere Slavke, koja u svoje 63 godine života siri neprekidno zadnjih 40 godina. Svaki dan, još otkako je cura u matere u Parata bila, prije nego je u Stričane za svog pokojnog Roka došla.
Umuze ona desetak litara od svoje krave - pola njoj, pola teletu - ima i dvi koze, pa napravi teke sira za se i za svoje. I ako ko naleti, vako ko i mi sada. To nije za prodaju, ima drugih domaćih sireva, pršuta, panceta i kulena, što ih Ive i Mile zajedno s uljem, domaćim rakijama i likerima nude svojim stalnim mušterijama.
A Šibenčani i Dalmatinci vole i poznaju sir i nije im teško za njega dat ni 300, odnosno 320 kuna za kil Gligorina Paškog sira, veli nam Ive. Bitno da je dobar i da ga ima. Inače, što se kozjeg mlika tiče, triba ga deset litara za kil sira, nije baš kripno, zato i je skup i nije baš rentabilan.
Eto, Slavka veli da bi isplativije bilo prodat kozje mliko nego se mučit pravit od njega sir. Jer, od jedne umuze dnevno četiri litre, a od druge samo dvi. A mater i ćer su! Pa ti sad budi pametan. Bit će da se mlikatija ćer uvrgla na ćaću, a ne na mater! 'Ko me naučija sirit? A mater, ko će drugi. To nas je odranilo, pure i mlika, kiseline, masla, ki da je bilo išta drugo. To je bilo i marenda i večera, a za ručak je bilo - manistre i kumpira! Nas sedmero dice, ćaća i mater, nas devetero, ćaća nije radija, živilo se od polja i 40-50 ovaca, dvi krave i dva vola - sve dok nisan došla u Vukšiće, 1972. godine. Pa rodila Milu 1973. i Ivu godinu poslije - u godinu i pol oba dva - a usput je pored blaga i kuće i dice radila i u Autotransportu, a Roko u Ražinama. Cili život borba. Danas ima 1700 kuna penzije za 32 godine, ali ne žali se...
- Bilo je ode u Vukšićima ovaca i krava, nisi ih pribrojit moga. Svaku večer kad bi išla na pašu i ujutro kad bi se vraćali zvonila bi zvona i bronze. A sad i ovo teke šta ima ne smiš ostavit vanka od vuka. Eto, u Bralićima, na Kraljican, čujen, prije koji dan, odnilo ovcu i tele isprid kuće. Šta ti omrkne vanka ne triba ti tražit. Osvanit neće! Pojila ga noć! - veli nam Slavka dok nam nosi na stol domaći sir, mišani, s pomidorama iz svog vrtla, paprikama, domaćom pancetom i bilim vinom. Divota!
- Znaš li oklen je panceta? Iz Pilića, tamo mi je sestra Stana udata, pa mi tamo odranimo prasad... A zato je ona meni vako slatka! - A pomažu li, Slavka, neviste oko krave? - Malo - smije se.
- Nemaju vrimena, imaju one svoga posla, jedna radi u vrtiću, a druga u Nacionalnom parku "Krka", pa oko dice, petero je tu unučadi. Dok su bili manji, bili su vječito ode kod mene, ali sad i oni imaju svoje društvo, dođu kod babe uru, dvi, i već trču za svojon klapon. Ovo teke blaga šta ima okolo drže stari svit, a kako oni iđu sve nemoćniji i stariji, tako jedni po jedni smiču krave i ovce - veli nam Slavka, računajući da u cilom Danilu nema više od šest - sedam krava, dok prosjek ovaca u cilom selu diže stric Ive, koji još ima stado od 60-ak ovaca. Svi su drugi daleko ispod njega.
- Nema ko! - veli nam Slavka. Starih nema, a mlađarija ima drugog, lakšeg, posla. A ako i nema, iđe vanka, ili gledaju kako bi starinu teke obnovili, isfugirali kamen, pa na nju stavili natpis "apartman" ili "zimmer frai". Pa uživaj...