Ima tko živjeti u kući Dedićevih u Varošu barem ljeti i smokve u oboru brati, potvrđuje i umjetnički par Sandra Dedić Slavica, dizajnerica tekstila, Arsenova kći iz prvog braka sa slikaricom Vesnom Suligoj i glazbenik Alen Slavica, estradna zvijezda bivše države tijekom 80-ih.
Nakon prošlogodišnjeg izostanka zbog pandemije doputovali su na kraći odmor iz Los Angelesa, gdje je Sandra dizajnerica tekstila u jednoj kompaniji koja najviše surađuje s Kinom, a Alen se bavi glazbom.
Od djetinjstva vezan uz Krku
Nastupa manje, no uz pomoć tehnologije koja je svijet svela na nikad manje mjesto, najviše komponira i u suradnji s glazbenicima sa svih strana, pa i Nepala, snima glazbu i spotove, te gotove materijale šalje na montažu i miksanje u Croatia records, a da prstom ne mrdne iz L.A.-a!
Alen je rođenjem i po majci Karlovčanin, a po pokojnom ocu Šibenčanin iz Lozovca, te je od djetinjstva vezan uz Krku i ljetovanja kod babe, dide i stričeva.
Za Lozovac Alena također veže starina, malena obnovljena kamena kuća koju su uredili roditelji, te sada u njoj ljetuju najviše majka i sestra s mužem. Slično kao Sandra, koja je u Šibeniku odrastala na ljetnim ferijama jednako kao u rodnom Zagrebu, gdje je završila školovanje da bi naposljetku, otišla u SAD 1985.
Jednostavno uređena, s pažnjom održavana pučka kuća Dedićevih puna topline i uspomena, navlas slična onim u kakvima su živjeli mnogobrojni Šibenčani ovih dana otvorena je za njih i njihovu 10-godišnju kćer Emanuelu - Emu, unuku B dida Arsena, budući da je mlađa od Matijine Lu, koja je s tim u skladu, bila unučicom A.
Kasnije je malenim šinjorinama Arsen unaprijedio status. U zadnjim intervjuima prije odlaska, sasvim očekivano, po šibenski, tepao im je 'moje tuke dvije', dodajući u sljedećoj rečenici raznježeno kako Lu i Ema daju smisao 'njegovu životu koji mu tegobama sa zdravljem naplaćuje mukotrpni minuli rad'. Ema – a što je reći – ima jako dobar sluh i voli ples pa zdušno vježba moderne forme na tečaju. I jako je dobra učenica, makar im je online nastava svima došla preko glave. Zvuči poznato!?
Pridružili smo se obitelji u obilasku Kuće umjetnosti Arsen, nove šibenske dvorane posvećene Sandrinom ocu, 'neizlječivom Šibenčaninu', 'akademskom težaku' kako je samoga sebe nazivao među ostalim, a nadasve glazbeniku i pjesniku par exellance koji je svoj Šibenik slavio u svakoj prilici.
Otvorili im dvoranu
Ljubaznošću direkcije JU Tvrđava kulture koja upravlja dvoranom i Zorana Eraka, šefa tehnike, otvorili su im dvoranu da je razgledaju, budući da je prvi program u Arsenu na rasporedu tek 20. srpnja. Budući da je riječ o zatvorenom prostoru, ljetni forte programa javne ustanove je na otvorenim pozornicama tvrđava sv. Mihovil i Barone.
- Za otvorenje nažalost, nismo mogli doći. U L.A.-a imamo obveze koje nije moguće tek tako odgoditi, no Matija nam je poslao pregršt slika, tako da smo ubrzo saznali kako izgleda nova šibenska dvorana, a čitali smo i na portalima! - govore uglas Sandra i Alen dok su razgledavali originalno uređenje Kuće umjetnosti arhitekta Damira Lasinovića u noir stilu, kao reminiscencija na Arsenovu crnu odjeću kakvu je isključivo nosio.
Sandru su se naročito dojmila dizajnerska rješenja Šibenke Franke Baranović iz studija Idearium kojima se prostor po potrebi povećava, sužuje ili pak jednostavnim pomicanjem pomičnih elemenata, visokih stakala s Arsenovim stiliziranim likom poprima drugu namjenu, već prema po potrebi. I naravno, nije sakrila emocije kod Arsenova kutka u predvorju, s pijaninom i reprintima očevih portreta, fotografija i njegovih slika na zidu.
Sjetnog izraza lica, nježnim je dodirom prešla rukom preko njih i dok je Alen na pianinu Emi preludirao 'Dida moj' kazala:
– Krasno, i Arsen bi bio vrlo zadovoljan s posvetom kakvu mu je izgradio Šibenik. A najbolje bi bilo da je živ – kaže Sandra.
Spomenula je ćaću još jednom malo poslije, kada ju je Zoran Erak pomalo rastužio s riječima da će dvorana u punoj programskoj koncepciji proraditi na jesen. Izvan ljeta, Arsen će biti ispunjen programima barem pet dana u tjednu.
– Ajme, letim u subotu natrag, pa ja to onda ništa neću vidjeti! Reka bi mi ćaća: "Mala vrag ti Ameriku odnija!" – nasmijala se, a ja sam se prisjetio da je i meni, u jednom davnom, neobaveznom razgovoru uz piće kazao da je "Ameriku i Englesku već odavno trebalo zakonom zabraniti". Arsen nije uspio pobliže pojasniti misao jer nas je netko prekinuo u ćakuli, pa mogu pretpostavljati da je to kazao i zato što nam magnetska privlačnost tih zemalja k sebi odnosi djecu u potrazi za boljim životom.
Uto se iz dvorane, gdje je također isprobao veliki koncertni glasovir na pozornici vratio Alen, ocijenivši dvoranu odličnom, naročito akustiku. I najavio koncert koji će odsvirati s posebnim užitkom, to više jer je pripremio program u trajanju od jednog sata i dvadeset minuta, upravo za slične, komornije dvorane.
Malena zavolila Hrvatsku
– Repertoar sam složio od vlastih i drugih pjesama iz 80-tih godina, sadrži nešto više laganije glazbe, balada i ova mi dvorana skroz paše. Taj sam program nedavno izveo u Karlovcu, a bilo je vrlo uspjelo i na otvorenom, gdje su me organizatori u posljednji trenutak premjestili iz Zorin doma – veli Alen.
Nastup je upriličen prigodom 40. obljetnice svoje karijere obilježene s 14 studijskih albuma i mnogobrojnim singlicama od kojih je najpoznatija "Dao sam ti dušu" iz 1989., prodana u 100 tisuća primjeraka. Više od trideset godina poslije Croatia records, diskografska kuća koja ga prati od početaka uručila mu je priznanje za platinastu nakladu albuma i još jedno, za 40 godina uspješne karijere.
Sandra je u L.A. otišla rano, s 23 godine sredinom 80-tih, gdje je upoznala Alena, a on je u SAD došao nešto prije Domovinskog rata. U Hrvatsku su se zajedno vratili 2006., ostali devet godina u kući u Žaboriću, a onda joj je iz kompanije za koju je Sandra on line, radila gotovo četvrt stoljeća svakodnevno isporučujući nove uzorke tekstila preporučeno da bi zbog posla bilo dobro da dođe u Ameriku.
U međuvremenu je ta kompanija, južno korejski Samsung (nije onaj elektronički koncern op.pis.) nažalost propala zbog globalnog pada kvalitete tekstila te je Sandra prešla u drugu tvrtku, koja posluje gotovo isključivo s Kinom.
Nije veli, mogla izbjeći muzu slikarstva i likovnog dizajna ni s jedne obiteljske strane, no ma koliko Amerika bila to što za nju ipak jest – privlačna zemlja velikih mogućnosti, spremaju novi uzmak u domovinu, među svoje.
– Pitanje je jedino, kažu, hoće li to biti kada Ema, sada trećašica, završi osnovnu školu, ili koju godinu poslije, nakon njene srednje škole. U svakom slučaju, s jednom prijateljicom, inače kanadskom umjetnicom, filmskom animatoricom i također dizajnericom, spreman on-line uzmak, posao koji bih mogla raditi iz Hrvatske – otkriva Sandra.
I otvara srce: – Fali Hrvatska, fali tata, sve fali i uvik fali, fali Jadrija, a najviše moja prijateljica Đurđica Sekso, profesorica hrvatskoga jezika iz razdoblja kada sam u Šibeniku pohađala dječji vrtić jednu godinu – kazuje nam Sandra.
Poput oca, i Sandra živi zagrebačko-šibensko dvojstvo. Govori "po šibenski"' kao prava "mala iz Varoša"', ali, smije se - kada je u Zagrebu, tada bez ikakvih teškoća kajka sve u šesnaest. Ipak, Šibenik je prvi i ma koliko joj Zagreb uvijek bio lijep i čaroban, omjer je tri prema jedan. Hoće reći, objasnila je, da jedan dan u Šibeniku bez premca vrijedi najmanje za tri u metropoli...
More je ipak more, dodala je i dok je iz kuhinje restorana u koji smo sjeli nakon posjete Arsenovoj dvorani dopirao miris pašte s pidoćama koje smo kasnije blagovali, prisjetila se kako su ona i Đurđica, poput malih Amazonki pješice s Martinske odlazile u kanal izvaditi pidoća koje bi onda nosile babi Jelki da im spremi kada se umorne i izgladnjele vrate s mora. Putešestvije bi, ne propušta reći, redovito uključivale Jadriju i Guštinu valu, gdje je na vezu bio ćaćin trabakulić 'Čentrunić'.
Čeka ga krapanjska fešta
S godinama čovjek traži svoj mir, premda u dijelu L.A. gdje stanuju imaju ugodan, miran život, a Ema u blizini pohađa jako dobru državnu školu, dodao je Alen, koji će nakon Sandrinog povratka u L.A. u vikendici na Lozovcu boraviti još desetak dana i nastupati. Na krapanjskoj fešti sasvim sigurno 26. srpnja, a koji dan kasnije vjerojatno i u Privlaci.
Još riječ dvije o L.A.-u izrekla je Sandra u vezi s tekstilom, pa između redova priznala da je u tom pogledu Amerika u Hrvatskoj.
– Ne možeš više nigdje pronaći odjeću srednje kvalitete za srednji novac, osim ako ne iskeširaš 300 dolara. I zato ja obnovim garderobu ovdje, u Šibeniku i u Zagrebu – rekla je Sandra o radostima kupovine odjevnih predmeta u domaji. Potom smo htjeli pripaliti cigarete, budući da smo sjedili na otvorenoj terasi, no konobar nas je ljubazno zamolio da se premjestimo na obližnji zidić, izvan restoranskog kruga želimo li uživati u pušenju i donio nam pepeljaru.
– Jesmo na otvorenome, no nekim gostima dim ipak smeta – strpljivo je objasnio mladić noseći nam pepeljaru na rezervni položaj za prognane pušače.
- Gdje je ono Amerika!?, smijali smo se, potežući svatko svoju cigaretu kako kakva sljedba izvan zakona ili učenici u školskim WC-ima. Šteta, pive smo ostavili za stolom, jedino su boce u ruci nedostajale ekipi sa zidića…